Rijeka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Rijeka. Za druga značenja, pogledajte Rijeka (razdvojba).
Rijeka
Rijeka (grb).gif
Grb grada Rijeke
Rijeka-view-2.jpg
Država Flag of Croatia.svg Hrvatska
Županija Zastava primorsko goranske zupanije.gif Primorsko-goranska
Površina
 - ukupna 44 km2
 - najveća 499 mnm
 - najmanja 0 mnm
Stanovništvo (2001.)
 - ukupno 128 384[1] stan.
 - ukupna gustoća 2926 stan./km2
Gradonačelnik Vojko Obersnel (SDP)
Dan grada 15. lipnja [2]
Zaštitnik Sv. Vid (na Trsatu Sv. Juraj)
Poštanski broj 51000
Pozivni broj +385 051
Autooznaka RI
Službena stranica www.rijeka.hr
Zemljovid
Rijeka na karti Hrvatska
Rijeka
Rijeka
Rijeka na zemljovidu Hrvatske
Koordinate: 45°20′N 14°26′E / 45.33°N 14.44°E / 45.33; 14.44

Rijeka (talijanski i mađarski: Fiume, njemački: Sankt Veit am Flaum, slovenski: Reka, čakavski: Rika, Reka) najveća je hrvatska luka, treći po veličini grad u Hrvatskoj te administrativno središte Primorsko-goranske županije. Grad Rijeka s okolicom (bivša općina Rijeka – Kastav, Viškovo, Grobnik, Kostrena, Bakar, Kraljevica, Klana) ima 191.641 stanovnika. Mađarska vlada je još u 19. stoljeću zbog idealnog zemljopisnog položaja i dubine mora u Kvarnerskom zaljevu, razvila Rijeku u jednu od najvećih europskih luka i moćno industrijsko središte. Rijeka je bila značajna i kao jedno od najvažnijih financijskih središta bivše Jugoslavije. Početkom devedesetih dolazi do propasti industrije i naglog smanjenja lučkog prometa pa se u novom mileniju Rijeka počinje okretati razvoju turizma i uslužnog sektora.

Zemljopisni položaj[uredi VE | uredi]

Rijeka se nalazi na zapadu Hrvatske, 131 km jugozapadno od glavnog grada Zagreba, na sjevernoj obali Riječkog zaljeva (14° 26' istočne zemljopisne dužine 45° 21' sjeverne zemljopisne širine), kao dijela većeg Kvarnerskog zaljeva Jadranskog mora, koje se kao veliki zaljev Sredozemnog mora najdublje uvuklo u europsko kopno. Riječki zaljev, koji je preko Velih (između Istre i otoka Cresa), Srednjih (između Cresa i otoka Krka) i Malih vrata (između Krka i kopna) spojen s Kvarnerskim zaljevom, je dovoljno dubok (oko 60 m) za uplovljavanje najvećih brodova, što je Rijeci omogućilo da postane važna morska luka. Grad Rijeka leži na ušću rijeke Rječine u mikroregiji Vinodola Hrvatskog primorja. U Rijeci započinju dva važna kopnena prometna pravca. Prvi iskorištava činjenicu kako se Rijeka nalazi u području u kojem su Dinaridi najuži iznosi pedesetak kilometara, što omogućuje lakše povezivanje obale Jadranskog mora i panonske unutrašnjosti dok je drugim Rijeka preko Postojnskih vrata povezana s istočnoalpskim prostorom.

Klima[uredi VE | uredi]

Prema Kepenovoj klasifikaciji klima, Rijeka ima umjereno toplu vlažnu klimu (tip Cf). Prosječna temperatura zraka u gradu iznosi 13,8 °C, srednje siječanjska temperatura je 5,6 °C, dok srednja temperatura u srpnju iznosi 23,3 °C. Godišnje u 86 dana s padalinama ukupno padne 1529mm padalina. Na količinu padalina i njihovu godišnju raspodjelu izravno utječu jesenje i proljetne ciklone nastale u genovskom zaljevu. Tijekom zime u Rijeci vrlo rijetko padne snijeg, no zadnji veći je pao 2010. Uz senjsku, na Jadranu je poznata i riječka bura, hladan i suh vjetar sjeveroistočnog smjera, čija brzina na mahove dostiže i orkanske vrijednosti (160 km/h), a najčešće nastaje u hladnijem dijelu godine prelijevanjem hladnog zraka iz Panonske nizine preko Dinarida.

Himna, zastava i grb[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Riječki grb

Zastava Objašnjenje
Zastava Grad Rijeka.jpeg Zastava grada Rijeke plava je sa žuto uokvirenim grbom u sredini, izglasovana na gradskom vijeću 1998. godine. Gradsko vijeće grada Rijeke je u travnju 2005. godine donijelo zaključak kojim se ponovno pokreće proces povratka povijesnih gradskih simbola.[3]
Flag of the Free State of Fiume.svg Povijesna zastava grada Rijeke karmin-zlatno-kobalt plava, u uporabi od 1848.-1947.

Povijesni grb grada Rijeke[uredi VE | uredi]

Povijesni grb grada Rijeke temelji se na grbu koji je dodijelio hrvatski kralj i car Svetog Rimskog carstva Leopold I. 6. lipnja 1659. U crvenom ovalnom štitu desnom nogom stojeći na stijeni dvoglavi crni orao uzdignutih krila obiju glava gledajući u lijevo sa zlatnim kljunovima i nogama i crvenim jezicima, lijevom nogom drži vrč prirodne boje iz kojeg se obilno izlijeva voda koja se razlijeva oko stijene. Iznad orla je kruna kuće Habsburg s dvije plave trake koje izlaze iz nje. Ispod štita je traka s natpisom "INDEFICIENTER" (nepresušan). U službenoj uporabi je verzija grba bez krune i natpisa "INDEFICIENTER" budući su odbijeni mišljenjem ministarstva Uprave iz 1998.

Povijest[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Rijeke

Antika[uredi VE | uredi]

Iako se u širem području grada mogu pronaći tragovi naselja iz paleolita i neolita, najranijim naseljima na današnjem području grada se smatraju keltska Tarsatika na Trsatskom brdu i naselje Tarsata ilirskog plemena Liburna, u prirodnoj luci na obali.

U doba rimskog cara Cezara Oktavijana, naselje se pomiče bliže moru, na desnu obalu ušća rijeke Rječine u Kvarnerski zaljev, na mjesto na kojem se nalazi današnji Stari grad. Iz tog razdoblja datiraju brojni arheološki nalazi - temelji rimskih bedema, zidovi zgrada, ostatci termi i rimskih vrata.

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

Rijeka 1689. godine

Poslije pada Zapadnog rimskog carstva, u 5. stoljeću, grad je bio pod vlašću država Ostrogota, Bizantskog carstva, Lombarda, Franaka, Hrvata i Mađara. Nakon 4. stoljeća sv. Vid postaje svetac zaštitnik grada, pa se današnja Rijeka spominje pod imenom - Terra Fluminis sancti Sancti Viti ili na njemačkom - Sankt Veit am Pflaumb. U srednjem vijeku Rijeka ima hrvatsko ime - Rika Svetog Vida.

Prvo spominjanje srednjovjekovnog naselja potječe iz prve polovice 13. stoljeća, kada se u povijesnim izvorima spominju dva naselja: Trsat, na uzvišenju na lijevoj obali Rječine, na mjestu liburnskog Naselja Tarsa i Rijeka, na obali na mjestu rimske Tarsatike. Srednjovjekovna Rijeka je utvrđeni feudalni grad, okružen zidinama s nekoliko kula, koji je podijeljen na dva dijela. U gornjem dijelu se nalazio srednjovjekovni kaštel i crkva Sv. Vida, dok je donji dio pod imenom Rijeka ili Rika bio gospodarsko i trgovačko naselje.

U 14. stoljeću Rijeka je posjed Devínska gospode, knezova Krčkih - Frankopana, obitelji Valze, a od 1466. godine je u posjedu Habsburgovaca, kao dio Kranjske (današnje centralne Slovenije).

Novi vijek[uredi VE | uredi]

Barokni gradski toranj sa satom, iz 1876. godine

U 16. stoljeću u gradu djeluje glagoljska tiskarnica. Zbog razvijene trgovine željezom, uljem, drvom, vunom, stokom i kožom, Rijeka doživljava trgovinski procvat. Dolaskom isusovaca u Rijeku unaprijedio se kulturni i prosvjetni život grada. Godine 1627. osnovana je Isusovačka gimnazija i taj se događaj smatra početkom rada sveučilišta u Rijeci.

U 17. stoljeću uslijed čestih turskih provala i dugotrajnih sukoba uskoka s Mlečanima prestaje zlatno doba riječke trgovine. Nakon Velikog turskog rata prestaju turske provale i počinje novo jačanje Rijeke kao važnog trgovačkog središta, pa je 1719. austrijski car Karlo VI. proglasio Rijeku slobodnom lukom. Ojačala Ugarska uskoro počinje iskazivati pretenzije prema Rijeci kao svom izlazu na more. U 18. stoljeću se ispod Trsata javlja novo naselje - današnji Sušak. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće Rijeka je neko vrijeme bila pod francuskom upravom u sklopu Ilirskih provincija. Od Francuza je oslobođena 1813. godine.

19. stoljeće[uredi VE | uredi]

Rijeka oko 1900. godine.

Grad je 1848. godine imenovanjem bana Josipa Jelačića za guvernera Rijeke izravno pripojen Banskoj Hrvatskoj, kao nagrada za represiju anti-Habsburgskih pobuna u centralnoj Europi. Carska odluka nije primljena pozitivno sa strane tadašnje gradske elite, te je Hrvatsko-mađarska borba za Rijeku unutar Monarhije završena 1868. kada je dodatkom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, tzv. Riječkom krpicom, Rijeka kao corpus separatum, tj. izdvojeno tijelo došla pod izravnu upravu mađarske vlade. Rijeka je 1870. godine u potpunosti pripojena Mađarskoj. Mađarska ubrzano razvija Rijeku u svoj najveći pomorsko-lučki centar, te se razvija određeno suparništvo između dvije najveće luke u Monarhiji, Rijeke pod mađarskom, i Trsta, koji je bio pod austrijskom upravom.

Osim luke, 19. stoljeće je doba velike gradnje u gradu. U gradu je izgrađena Tvornica papira - Hartera (1821.), osnovana je Narodna čitaonica (1850.), u rad je puštena prva plinara (1852.), na Mlaci je utemeljena rafinerija nafte (1882.), a iste godine Rijeka dobiva modernu kanalizaciju. Razvitak luke, širenje međunarodne trgovine i spajanje grada željezničkom prugom s Pivkom i Karlovcem (1873.) doprinio je brzom porastu broja stanovnika s 21.000 (1880.) na 50.000 (1910.). 1885. izgrađena je nova zgrada riječkog općinskog kazališta, koje danas nosi ime Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. 1891. je izgrađena zgrada željezničkog kolodvora koju je projektirao glavni inženjer Ugarskih državnih željeznica Ferenz Pfaff. Godine 1896. dovršena je izgradnja gradskog vodovoda i nove Guvernerove palače koju je projektirao Mađarski arhitekt Alajos Hauszmann. Od 1899. Rijekom vozi električni tramvaj.

20. stoljeće[uredi VE | uredi]

Nakon raspada Austro-Ugarske u listopadu 1918., Rijeku okupira vojska Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Hrvatski Sabor unilateralno anektira grad. To je dovelo do strašnih narodnih pobuna i stanovnici grada organiziraju plebiscit kojim mole saveznike da oslobode Rijeku od okupacije te ju pripoje Italiji. Već mijesec dana kasnije u Rijeku stižu pod međunarodnim mandatom vojska Kraljevine Italije. Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država, koje su u gradu morale ostati do utvrđivanja statusa grada tijekom 1919. na Pariškoj mirovnoj konferenciji.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Krvavi Božić

Talijanska strana je svoju želju za pripajanje Rijeke Italiji opravdavala činjenicom da su Talijani daleko najbrojnija etnička zajednica u gradu (kao i na široj teritoriji Corpus Separatuma), dok je hrvatska, odnosno jugoslavenska strana pripajanje grada u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca opravdavala činjenicom da Hrvati čine većinu u općinama oko grada, kao i u općini Sušak.

Kada je krajem kolovoza s Pariške mirovne konferencije stigla zapovijed da se talijanske postrojbe moraju povući iz Rijeke, manja skupina talijanskih časnika zamolila je pjesnika i pustolova Gabrielea D'Annunzia da stane na njihovo čelo i da njihove jedinice povede na Rijeku. Dana 10. rujna 1919. Sporazumom u Saint-Germainu prestala je postojati Austro-Ugarska, dok su se pregovori o budućem statusu Rijeke trebali nastaviti. Dan poslije, D'Annunzio je sa službenicima krenuo iz Ronchija, mjesta 80 km sjeverozapadno od Rijeke. Kada je krenuo predvodio je kolonu od 200 ljudi, a kada je 12. rujna stigao pred grad iza njega je bilo 2.500 vojnika - dizertera talijanske vojske.

Zapovjednik talijanskih garnizona u Rijeci, general Pittaluga, dobio je zapovijed vlade u Rimu da zaustavi D'Annunzijev pohod na grad. General se izvan grada našao licem u lice s D'Annunzijem i njegovim arditima s gomilom tenkova i oklopnih vozila. Kad im je naredio da se vrate natrag, D'Annunzio je otkopčao kaput, pokazao niz medalja koje je dobio u Prvom svjetskom ratu i rekao da je sve što treba napraviti kako bi ga spriječili jest narediti svojim trupama da ga ubiju. Pitaluga je reagirao oklijevajući i ubrzo je kapitulirao. D'Annunzio je potom ušao u grad i prisilio britanske, francuske i američke trupe na povlačenje. Italija je uskoro započela blokadu Rijeke zahtjevajući od pobunjenika predaju. Vidjevši da talijanska vlada ne želi ići protiv dogovora u Parizu i anektirati Rijeku, u kolovozu 1920. godine D'Annunzio proglašava Talijansku upravu za Kvarner s jedinstvenim ustavom (Kvarnerska Povelja) koji je bio jedinstveni spoj anarho-sindakalističkih, socijalističkih, protofašističkih i demokratskih republikanskih ideja.

Vlada u Rimu je osudila D'Annunzijev čin i ogradila se od njegovog režima, ali nije ništa učinila da ga ukloni s vlasti. Povratak na premijersku funkciju talijanskog liberala Giovanni Giolittia u lipnju 1920. doveo je do zaoštravanja D'Annunzijevih stavova. Još u siječnju iste godine Georges Clemenceau, francuski predsjednik vlade, rekao je Anti Trumbiću i Nikoli Pašiću da se odreknu Rijeke inače će Londonski ugovor biti proveden u cijelosti. Delegacija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca je uz znatnu potporu SAD-a uspijevala odoljeti pritiscima do kraja godine, ali je 12. studenoga pristala na potpisivanje Rapallskog ugovora s Italijom, po kojemu je Rijeka trebala postati neovisna država – Slobodna Država Rijeka.

Kako D'Annunzio nije priznavao Rapallski ugovor, odgovorio je objavom rata Italiji. Nakon što su brodovi talijanske mornarice bombardirali Rijeku (Krvavi Božić), D'Annunzio je u prosincu 1920. predao grad Talijanima.

Rapallskim ugovorom su Kraljevina Italija i Kraljevina SHS priznale 'potpunu slobodu nezavisnost Države Rijeka i obavezuju se da će to vječno poštivati'. Tim aktom stvorena je Slobodna Država Rijeka koja će de facto postojati jednu, a de iure četiri godine. Novostvorenu državu odmah priznaju sve svjetske sile uključujući SAD, Francusku i Veliku Britaniju.

Svejedno, u gradu su u slijedećim godinama u neprekidnom sukobu skupine Autonomaša i Talijanaša. Godine 1921. održavaju se prvi parlamentarni izbori na kojima se suprotstavljaju autonomaši i nacionalni pro-talijanski blok. Autonomna stranka, (uz podršku i većine glasova riječkih Hrvata) dobija 6558, a nacionalni blok (fašistička, liberalna i demokratska stranka) tek 3443 glasova. Predsjednik Vlade postaje šef Autonomne stranke Riccardo Zanella.

Godine 1922. lokalni fašisti izvode puč, a legalna Vlada, predsjednik i 3000 njemu najvjernijih građana bježe u Kraljevicu. Sedam mjeseci kasnije u Italiji fašisti izvode puč.

Period diplomatskih trzavica na relaciji Kraljevina ItalijaKraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca završio je 27. siječnja 1924. potpisivanjem Rimskog sporazuma kojim je Rijeka pripala Italiji, a Sušak Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, sa zajedničkom upravom nad lukom. Vlada Slobodne Države Rijeke i Liga Naroda taj čin smatraju međunarodno pravno ništavnim te vlada nastavlja djelovati u izgnanstvu, prvo iz Beograda a onda iz Pariza.

Formalna talijanska aneksija Rijeke 16. ožujka 1924. označila je dvadesetogodišnje razdoblje fašističke vlasti i politiku prisilne talijanizacije hrvatskog stanovništva. Svejedno, Rijeka je uz susjednu Istru, bila među prvim mjestima koji su sudjelovali u vojnom otporu fašizmu (vidi: Arditi del popolo i Labinska Republika iz 1921 .), dok je u Drugom svjetskom ratu bila i dio antifašističke fronte.

Savezničko bombardiranje Rijeke, 1944.
Spomenik podignut povodom desetogodišnjice oslobođenja Rijeke, 3. svibnja 1955.
Spomenik poginulim policajcima PU PG u Domovinskom ratu.
Spomen ploča za prvu nogometnu utakmicu na području Hrvatske odigranu u Rijeci.

Nakon talijanske kapitulacije 1943. godine uslijedila je dvadesetomjesečna njemačka vojna okupacija. Tijekom 2. svjetskog rata, grad je teško oštećen u brojnim anglo-američkim bombardiranjima. Najteža razaranja grad podnosi u seriji napada u studenome 1944. (najmanje 125 žrtava) i u veljači 1945. (200 mrtvih i 300 ranjenih) [4]. Lučku infrastrukturu su prilikom povlačenja uništili Nijemci. Grad su oslobodile jedinice Jugoslavenske armije 3. svibnja 1945. godine. Prema opširnoj zajedničkoj studiji "Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939. -1947.)" ("Vittime di nazionalita italiana a Fiume e dintorni (1943-1947)"), rimskog Društva za riječke studije (Società di Studi Fiumana - Roma) i zagrebačkog Hrvatskog instituta za povijest objavljenoj u rujnu 2006., u razdoblju nakon oslobađanja Rijeke od 3. svibnja 1945. do kraja 1947. godine, u Rijeci je ubijeno oko 650 Talijana.[5] Najveći broj njih je:

Wikicitati „...suđen pred vojnim sudovima i okrivljen za ratne zločine. Jedan manji dio, sa sudom ili bez suda, pogubljen je zbog pripadnosti pojedinim pokretima koji su u osnovi bili antifašistički, ali su se zalagali za drugačije državno rješenje Rijeke i okolice u odnosu na Narodnooslobodilački pokret (liburnisti, autonomaši, demokršćani, pripadnici CLN-a ). Poduzete mjere bile su mnogo strože, nego što su oni predstavljali možebitno opasnost za završno rješenje pripadnosti Rijeke i Istre.”
([6])

Razdoblje za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata obilježeno je velikim promjenama u etničkoj strukturi stanovništva grada. Tako je između lipnja 1940. i svibnja 1945. broj stanovnika Rijeke opao za oko 15.000, no kako je došlo do povratka oko 3.000 ljudi, uslijed povratka iz zarobljeništva ili iz vojne službe u Italiji i drugdje, stanovništvo Rijeke se smanjilo za 22 posto, što se naposljetku odrazilo na talijansku nazočnost u gradu, koja je smanjena za barem 7.000 osoba.[7] U razdoblju između 1946. i 1950. prema procjenama Ustanove za pomoć izbjeglicama u Italiji, grad je napustilo više od 25.000 Talijana,[7] dok je u različitim i ne pobliže označenim godinama prije 1943. i nakon 1950. otišlo još otprilike 6.000 ljudi.[7]

Poslije završetka rata, prema zaključcima Mirovne konferencije u Parizu 1946. godine, a koja je dovela do potpisivanja Pariških mirovih ugovora u veljači 1947., Rijeka je vraćena u okvire države Jugoslavije. Godine 1948. gradovi Rijeka i Sušak su ujedinjeni[8] u jedinstveni grad Rijeku, koji započinje ubrzani razvoj.

Nakon obnove, Rijeka je preuzela funkciju glavne luke Jugoslavije, dok se u industrijskoj proizvodnji obnavljaju industrijske grane važne za Rijeku: brodogradnja, proizvodnja papira, brodskih uređaja i motora, potom kemijska (rafinerija nafte, koksara) i tekstilna industrija. Paralelno s industrijskim razvojem, Rijeka je postala središte šire regije. Povećao se i broj stanovnika grada, pa se od početka 1960-ih grade nove gradske četvrti. Na obližnjem otoku Krku 1970. godine otvara se riječka zračna luka. A tri godine poslije, 1973. godine, Rijeka dobiva sveučilište.

Rijeka u samostalnoj Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Na prvim demokratskim izborima 1990. godine pobjeđuje HDZ predvođen dr. Franjom Tuđmanom, potom se 30. svibnja konstituira višestranački Sabor. Ubrzo je započela Balvan-revolucija dijela Srba u Hrvatskoj, potaknuta iz Srbije i od velikosrpskih krugova u JNA.[9] HDZ je bila politička snaga koju JNA nije željela prihvatiti.[10]

Dana 27. siječnja 1991. godine na riječkom Korzu održan je prosvjed protiv prijetnji tadašnje JNA Hrvatskoj.

Za vrijeme trajnog zasjedanja Sabora, njegovog šestog dana 25. lipnja 1991. godine donijeta je Ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti kojom je Hrvatska proglašena samostalnom državom. Istoga je dana današnja Slovenija na temelju plebiscita proglasila neovisnost od SFRJ. To je bio razlog za pokretanje otvorene agresije JNA i uslijedili su pokreti tenkova iz slovenskih i hrvatskih vojarni na zapadne slovenske granice i početka rata u Sloveniji, a ubrzo i početka Domovinskog rata i srbijanskih napada na istočnu Slavoniju, Vinkovce, Banovinu, Josipdol, Otočac i druge hrvatske krajeve. Za vrijeme rata u Sloveniji provedena je djelomična mobilizacija JNA u Kninskom i Riječkom korpusu na području s većim postotkom srpskog stanovništva u sjevernoj Dalmaciji i dijelu Like. Za snage s područja 5. vojne oblasti postoji naredba Komande Riječkom korpusu od 2. srpnja da mobilizira dva bataljuna na području Like. Bataljune je trebalo mobilizirati iz 236. proleterske motorizirane brigade i 35. partizanske divizije čija su zapovjedništva bila u Gospiću.[10]

U Rijeci je formiran Štab za obranu, postavljaju se fizičke blokade oko riječkih vojarni, uz neprekidno motrenje pripadnika teritorijalne obrane. Dana 8. travnja formirala se pri MUP-u specijalna jedinica policije nazvana "Ajkule", a 2. srpnja 1991. 111. brigada HV. U prvih osam mjeseci 1991. godine riječki je MUP zabilježio 255 odjava boravišta »ugroženih« koji su iselili iz Rijeke. U Rijeku početkom kolovoza 1991. pristiže prvih 1000 prognanika, a Vlada nacionalnog jedinstva u kolovozu donosi odluku o proglašenju stanja ratne opasnosti i da se ide na formiranje kriznih štabova. Početkom rujna osniva se Krizni štab Općine Rijeka i krizni štabovi u sve 52 mjesne zajednice, sa Slavkom Linićem na čelu, koji je bio i glavni pregovarač s 13. korpusom JNA, tj. njegovim zapovjednikom generalom Marijanom Čadom.[11] Sjeverni dio Istre i Hrvatskog primorja bilo je područje 13. korpusa sa sjedištem u Rijeci.[10]

Riječki korpus JNA pokrivao je Gorski kotar i najveći dio Like, te se od njega očekivala odlučujuća podrška u presijecanju Hrvatske.[12] Napadnu operaciju Komande 5. vojne oblasti na području Like i južnog Korduna trebao je provesti Riječki korpus obranom vojarni u Rijeci i Delnicama, a potom probojem pravcem Rijeka – Delnice – Vrbovsko – Slunj – Plitvice. S obzirom da je Komanda Riječkog korpusa s glavninom postrojbi u Istri i Gorskom kotaru bila okružena i odsječena od ostatka korpusa, operacija nije provedena.[10]

Hrvatske su snage u Rijeci ubrzo bile brojne i opremljene, dok je situacija u Lici bila vrlo teška za malobrojne branitelje. Na području Gospića 6. srpnja 1991. napadnuti su iz zasjede pripadnici ZNG-a kojom prilikom su dvojica poginula, a dvojica su ranjena,[10] a od 1. rujna Gospić je bio svakodnevno žestoko granatiran, odbijeni su prvi napadi na grad, te 5. rujna u pomoć dolaze i prvi riječki gardisti. S druge strane, postojala je opasnost da se padom Otočca kroz Drenov Klanac preko Žute Lokve raspolovi hrvatski teritorij na tom mjestu. Donesena je ključna odluka za daljnji tijek rata na ovom području, a to je da se 111. brigada premjesti na ličku bojišnicu i da se Rijeka i Primorje brane u Lici.[11] Ubrzo je u Rijeci ustrojena i 128. brigada Hrvatske vojske.

Dana 17. rujna brodovi mornarice JNA pojavili su se u riječkom akvatoriju i 6. listopada potpuno blokirali riječku luku, a Hrvatska neuspjehom u rješavanju jugoslavenske krize 8. listopada 1991. godine raskida sve državnopravne sveze s dosadašnjom SFRJ. Riječka luka bila je nekoliko puta blokirana od strane mornarice JNA, topovske cijevi iz vojarni (s Trsata i Katarine) bile su uperene u industrijska postrojenja, komunalne objekte i prometnice, građani su odlazili u skloništa – jer bilo je to vrijeme zračnih uzbuna i općih opasnosti.[13]

Jedinice Jugoslavenske narodne armije su početkom prosinca napustile Rijeku i time je započeo proces demilitarizacije grada.[14] Godine 2005. Grad Rijeka preuzeo je prostor bivše vojarne "Trsat", čime je postao gotovo u potpunosti demilitariziran grad.[14]

Rijeka i Primorje tijekom Domovinskog rata branili su se u Lici, pri čemu je na ratnom putu smrtno stradalo 26 pripadnika 128. brigade,[15] 53 pripadnika 111. brigade HV-a, 8 pripadnika Specijalne jedinice policije Rijeka "Ajkule" (vidi nepotpun popis: Dodatak:Popis poginulih branitelja iz Primorsko-goranske županije).

Na području bivše vojarne izgrađen je sveučilišni kampus. Godine 1992. ukinuta je općina Rijeka, a umjesto nje nastaju gradovi Rijeka, Kastav, Bakar i Kraljevica i općine Viškovo, Kostrena, Čavle, Jelenje i Klana. Rijeka je postala sjedište Primorsko-goranske županije.

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

Dio Tower centra na Pećinama, jedan je od najvećih trgovačkih centara u ovom dijelu Europe.[16]
  • Prvi torpedo izrađen je u Rijeci. Projektirali i izradili su ga Ivan Luppis, pomorski kapetan te Robert Whitehead, engleski inženjer.[17]
  • U Rijeci je prvi put u povijesti fotografiran let puščanog zrna. Učinio je to dr. Peter Salcher
  • Prva nogometna utakmica na području Hrvatske odigrana je u Rijeci. Godine 1873. na inicijativu Roberta Whiteheada, inženjera i vlasnika tvornice Torpedo, utakmicu su odigrale momčadi sastavljene od djelatnika Mađarskih željeznica s jedne i engleskih radnika s druge. Englezi su radili u tadašnjem Riječkom tehničkom zavodu (Stabilimento Tecnico di Fiume) koji kasnije postaje tvornica Torpedo, a utakmica je odigrana na području poznatom kao Pod Jelšun, između ulaza u bivšu tvornicu Torpedo i INA-ine rafinerije na Mlaki.
  • Riječki kirurg Anton Grossich prvi je 1907. u struci uveo primjenu jodne tinkture u pripremi za operativne zahvate[18]
  • Prvo komunalno groblje u Europi izgrađeno je u Rijeci, na Kalvariji[19]
  • Prve novine tiskane na talijanskom jeziku (uključujući Italiju) «Notizie del giorno» tiskane su u Rijeci
  • Prva država koja je priznala Lenjinovu boljševičku Rusiju bila je D'Annunzijeva Talijanska uprava za Kvarner[20]
  • Prva međunarodna nogometna utakmica u Hrvatskoj igrala se u Rijeci 1905. između lokalnog kluba Atletico Fiumano i kluba s broda SS Slavonia, kompanije Cunard Line, koji je plovio na liniji Rijeka - New York[21][22]
  • Rijeka je bila neovisna država od 8. rujna 1920. do 24. siječnja 1924. i njen je izabrani predsjednik Riccardo Zanella zahtjevao od međunarodne zajednice i Tita 1945. godine obnovu neovisnosti.
  • Od 1918. do 1924. Rijeka je izdavala međunarodno priznate poštanske marke. U filatelističkoj literaturi se nalaze po nazivom Fiume.
  • Američki predsjednik Woodrow Wilson je 1919. predložio Rijeku za sjedište Lige naroda – preteče Ujedinjenih naroda
  • Riječani koji su rođeni 1913. i koji su doživjeli 1991. promijenili su 6 država: Austro-Ugarsku, Slobodnu Državu Rijeka, Kraljevinu Italiju, Treći Reich (Njemačku), SFR Jugoslaviju, Republiku Hrvatsku
  • U kasnom 19. i ranom 20. stoljeću, Riječani su "ravnopravno" koristili 4 jezika – hrvatski, talijanski, mađarski i njemački jezik
  • Komunistička partija Slobodne Države Rijeke osnovana 1921. godine bila je među najmanjim članicama III. Internacionale (150 članova). Manje su bile npr. komunističke stranke Palestine i Turkestana. Glavni tajnik („generalni sekretar”) je bio Arpad Šimon (mađ. Simon Árpád).
  • Osim većinski hrvatskog stanovništva, Rijeku danas naseljavaju i pripadnici 11 nacionalnih manjina - Srbi, Talijani, Albanci, Bošnjaci, Česi, Mađari, Crnogorci, Romi, Slovaci i Slovenci. Na temelju povijesnih činjenica, Talijani imaju status autohtone zajednice. Autohtonost je upisana u Statutu grada Rijeke iz 2006. godine u članku 14. koji glasi:

"Priznavajući i poštujući vlastita kulturna i povijesna priznanja i naslijeđa, Grad Rijeka osigurava autohtonoj talijanskoj nacionalnoj manjini uporabu vlastitog jezika i pisma u javnim poslovima iz samoupravnog djelokruga Grada Rijeke. Grad Rijeka, u skladu s vlastitim mogućnostima, osigurava te podržava odgojnu i kulturnu djelatnost pripadnika autohtone talijanske manjine i njenih ustanova."

  • Sveučilište u Rijeci osnovali su isusovci 1627.
  • Rječina je od 1924. - 1941. bila državna granica – zapadna obala pripadala je Italiji, a istočna (Sušak) Kraljevini SHS
  • U prošlom stoljeću u Rijeci je djelovalo 57 konzulata, 20 konzulata u razdoblju uoči I. svjetskog rata
  • U svojoj povijesti Rijeka je imala 3 imena – hrvatsko ime Rijeka i talijansko i mađarsko ime Fiume (fiume na talijanskom jeziku znači rijeka), te njemačko Sankt Veit am Pflaum
  • János Kádár, dugogodišňji vođa mađarske komunističke partije i prvi čovjek socijalističke Mađarske je rođen u Rijeci 1912. godine
  • Asteroid 11706 Rijeka dobio je ime po gradu Rijeci.

Upravni ustroj grada[uredi VE | uredi]

Krimeja — pogled na jugoistok prema Tower centru.

Grad Rijeka je upravno ustrojena na 34 mjesna odbora:

R. br. Mjesni odbor Površina (ha) Stanovništvo (2001.)
1. Banderovo 35,82 2723
2. Belveder 20,69 4104
3. Brajda-Dolac 41,26 5160
4. Brašćine-Pulac 319,29 2172
5. Bulevard 28,71 2474
6. Centar-Sušak 66,07 2120
7. Draga 345,30 1514
8. Drenova 702,17 7638
9. Gornja Vežica 90,38 7731
10. Gornji Zamet 131,44 4950
11. Grad Trsat 130,39 2336
12. Grbci 35,65 1711
13. Kantrida 362,22 6702
14. Kozala 60,68 6170
15. Krimeja 19,14 3776
16. Luka 21,86 1790
17. Mlaka 83,52 5039
18. Orehovica 252,85 589
19. Pašac 98,10 462
20. Pećine 48,59 3118
21. Pehlin 231,62 4686
22. Podmurvice 78,35 6653
23. Podvežica 72,57 7160
24. Potok 35,78 1770
25. Srdoči 228,28 5628
26. Sveti Kuzam 53,79 243
27. Sveti Nikola 98,79 11526
28. Svilno 112,22 890
29. Školjić 27,12 1948
30. Škurinje 213,50 6444
31. Škurinjska Draga 89,82 5453
32. Turnić 37,31 5659
33. Vojak 19,66 3501
34. Zamet 140,47 10203

Grad Rijeka sastoji se od dva naselja: Rijeka (143.800 stanovnika) i Sveti Kuzam (243 stanovnika).

Politički samoupravni ustroj[uredi VE | uredi]

Zalazak sunca — pogled s Krimeje na zapad.
  • Gradsko vijeće je predstavničko tijelo građana grada Rijeke i tijelo lokalne samouprave koje donosi akte u okviru djelokruga Grada Rijeke. Gradsko vijeće ima 33 člana koji se biraju na izborima. Zastupljenost autohtone talijanske i srpski nacionalne manjine u Gradskom se vijeću osigurava biranjem po jednog člana iz reda obje zajednice. Gradsko vijeće ima predsjednika i dva potpredsjednika, od kojih se jedan bira iz reda pripadnika nacionalnih manjina. Gradsko vijeće je to koje među ostalim donosi "Statut Grada Rijeke", donsi gradski proračun, nadzire ukupno materijalno i financijsko poslovanje Grada, utvrđuje programe razvoja pojedinih djelatnosti, donosi dokumente prostornog uređenja Grada Rijeke, bira i smjenjuje gradonačelnika i njegove zamjenike, kao i članove poglavarstva. Mandat članova Gradskog vijeća izabranih na redovnim izborima traje četiri godine.
  • Gradonačelnik zastupa Grad i s Poglavarstvom je nositelj izvršne vlasti u Gradu Rijeci. Bira se posredno, na sjednici Gradskog vijeća. Riječki gradonačelnik je ujedno i predsjednik Poglavarstva. Gradonačelnik ima pravo stopiranja izvršenja nekog od akata Vijeća, ako ocjeni da je tim aktom povrijeđen zakon ili drugi propis. Gradonačelnik ima dva zamjenika koji ga u slučaju njegove spriječenosti zamjenjuju. Trenutni gradonačelnik Grada Rijeke je Vojko Obresnel iz redova Socijaldemokratske partije.
  • Poglavarstvo Grada Rijeke je svojevrsna "gradska vlada", koja obavlja izvršne poslove lokalne samouprave i poslove državne uprave koje su mu povjerene zakonom. Predsjednik poglavarstva je riječki gradonačelnk. Za svoj rad Poglavastvo je odgovrno Gradskom vijeću i broji devet čalnova.
  • Mjesni odbor je oblik neposrednog sudjelovanja građana u odlučivanju o pitanjima od njihova svakodnevnog i neposrednog interesa, poput saniranja oštećenja na ulicama ili trotoarima, uređenje dečjih igrališta ili parkova, uklanjanje komunalnog ili divljeg otpada. Grad Rijeka je podijeljen u 34 mjesna odbora.

U Rijeci je na vlasti koalicija predvođena Socijaldemokratskom partijom Hrvatske (SDP) na čelu s gradonačelnikom Vojkom Obersnelom.

  • I. Koalicija: SDP - HNS - IDS - HSLS - HSS - ARS - SDA - HSU - (21 član)
    • Socijaldemokratska partija Hrvatske - SDP (11 članova)
    • Hrvatska narodna stranka – Liberalni demokrati - HNS (2 člana)
    • Istarski demokratski sabor – IDS (3 člana)
    • Hrvatska socijalno liberalna stranka - HSLS (1 član)
    • Hrvatska seljačka stranka – HSS (1 član)
    • Autonomna regionalna stranka Hrvatskog primorja, Gorskog kotara, otoka i Rijeke – ARS (1 član)
    • Stranka demokratske akcije Hrvatske - SDA Hrvatske (-)
    • Hrvatska stranka umirovljenika - HSU (2 člana)
  • II. Lista za Rijeku - LISTA-RI - 2 člana
  • III. Hrvatska demokratska zajednica - HDZ - 8 članova
  • IV. Primorsko goranski savez - PGS - 4 člana [23]

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Popis 2001.[uredi VE | uredi]

Prema popisu iz 2001. uži prostor grada Rijeke ima 144 043 stanovnika. Od toga je 75 532 žena i 68 511 muškaraca.[24] Prosječna starost stanovništva je 41,2 godine. Prema vjeroispovijedi 76 % stanovnika se izjašnjava katolicima, 3,8 % muslimanima, 7 % agnosticima te 5 % kao ateisti.

Popis 2011.[uredi VE | uredi]

Prema popisu iz 2011. godine uži prostor grada Rijeke ima 128 624 stanovnika. Od toga je 67 673 žena i 60 951 muškaraca.[25]

U 2010. godini u Rijeci je ukupno rođeno 1087 djece. Stopa nataliteta iznosi 7,55, a stopa mortaliteta 11,09.

Hrvatsko državljanstvo ima 127 352, hrvatsko i drugo 3823, strano 1102, bez državljanstva je 65, a nepoznato 105.

Prema vjeri u Rijeci je 92 559 katolika, 8939 pravoslavaca, 341 protestanata, 5820 islamske vjeroispovijedi, 12 židova, ostali kršćani 536, istočne religije 168, ostale religije, pokreti i svjetonazori 158, agnostici i skeptici 2146, nisu vjernici 11 890, ne izjašnjavaju se 5786, nepoznato 269.[26]

Nacionalni sastav grada Rijeke (naseljenoga mjesta)[uredi VE | uredi]

godina popisa ukupno Hrvati Srbi Jugoslaveni Muslimani/Bošnjaci Talijani Slovenci ostali
2011.[27] 128.624 106.136 (82,52 %) 8446 (6,57 %) 2.650 (2,06 %) 2445 (1,90 %) 1090 (0,85 %) 784 (0,61 %)
2001.[28] 1 144.043 115.797 (80,39 %) 8946 (6,21 %) 1.975 (1,37 %) 2763 (1,92 %) 1575 (1,09 %) 12.987 (9,02 %)
1991. 167.964 117.178 (69,76 %) 18.891 (11,24 %) 6925 (4,12 %) 4803 (2,85 %) 3247 (1,93 %) 2709 (1,61 %) 14.211 (8,46 %)
1981. 159.433 103.248 (64,75 %) 14.436 (9,05 %) 27.167 (17,03 %) 2505 (1,57 %) 1917 (1,20 %) 2897 (1,81 %) 7263 (4,55 %)
1971. 132.222 98.121 (74,20 %) 14.079 (10,64 %) 6152 (4,65 %) 1487 (1,12 %) 2964 (2,24 %) 3944 (2,98 %) 5475 (4,14 %)

1 Prema popisu iz 2001. na bivšem području općine Rijeka koja obuhvaća gradove Rijeka, Kastav, Bakar, Kraljevica i općine Viškovo, Čavle, Klana, Kostrena i Jelenje živjelo je 191 666 stanovnika.
Izvor: Izdanje Državnoga zavoda za statistiku RH: Narodnosni sastav stanovništva RH od 1880-1991. godine.

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Riječki karneval[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Riječki karneval

Međunarodna karnevalska povorka 2010. godine

Uz bogatu tradiciju karnevalskh povorki i balova austrijskoga, mađarskoga, ruskoga, njemačkoga plemstva, kao i plemstva iz ostatka Europe iz 19. stoljeća, kao i domaćih pokladnih običaja (zvončari), Riječki je karneval danas jedan od najvećih karnevalskih povorki u Europi i svijetu. Riječki karneval spoj je venecijanskog i austrijskog građanskog karnevala i elemenata folklora i mitologije starih Slavena. Od 1982. godine, kada su Korzom organizirano prošetale tri maskirane grupe, do danas Riječki je karneval izrastao u manifestaciju s preko 15.000 sudionika, djece i odraslih, organiziranih u preko 200 karnevalskih grupa, koju godišnje vidi više od 100.000 gledatelja.

Prijevozni sustav[uredi VE | uredi]

Trajekt u riječkoj luci

Rijeka je najveća i najvažnija morska luka u Hrvatskoj. U 2007. godini, kroz riječku je luku prošlo 13 milijuna tona tereta. Riječka luka se osobito razvila nakon 1717.[29] kad je proglašena slobodna plovidba Jadranom, a Rijeka 1719. proglašena slobodnom lukom. Tada je zadatak bio razvijati vanjskotrgovinske odnose s Orijentom i Osmanskim Carstvom.[29] S ostatkom Hrvatske i Europe, Rijeka je dobro povezana cestovnim, željezničkim i zrakoplovnim vezama. 2004. godine je dovršen dio autoceste A7, koji povezuje Rijeku sa slovenskom granicom, dok je autocesta A6 Zagreb-Rijeka dovršena 2008. godine. Preko tunela Učka, kroz istoimenu planinu, Rijeka osigurava vezu s brzom cestom A8/A9, tzv. Istarskim ipsilonom. Izgrađena je i nova riječka obilaznica, kojom je gusti automobilski promet zaobišao sam grad. Gradnja potpune obilaznice završena je 2008. godine.

Rijeka od 1970. godine ima zračnu luku. Kako se nalazi na obližnjem otoku Krku, više je usmjerena na charter letove, makar se u zadnjih nekoliko godina povećava broj izravnih linija. Godine 2005. kroz riječku je zračnu luku prošlo 130.000 putnika, a prema predviđanjima za 2011. godinu očekuje se promet od 250.000 putnika.

Rijeka je dobro integrirana u mrežu Hrvatskih željeznica, a s time i u mrežu međunarodnih željezničkih koridora. Elektrificirana pruga koja Rijeku povezuje sa Zagrebom, te dalje Koprivnicom i mađarskom granicom je dio paneuropskog koridora Vb. Preko sjevernoga kraka Rijeka je elektrificiranom prugom povezana s Ljubljanom i Trstom. Prema planovima daljnjeg razvoja Hrvatskih željeznica, planira se gradnja nove nizinske pruge, koja će vlakovima na koridoru Vb omogućiti postizanje brzina od 250 km/h. S većim brzinama putovanje između Zagreba i Rijeke skratilo bi se na sat vremena. Rijeka je izravnim željezničkim linijama (uključujući i noćne) povezana s Münchenom u Njemačkoj i Salzburgom u Austriji. Preko trajektnih linija Rijeka je povezana s ostalim lukama i otocima u Hrvatskoj - Splitom, Dubrovnikom, Korčulom i Starim Gradom na otoku Hvaru, te jedinom međunarodnom linijom prema talijanskoj luci Bari.

Graditeljske znamenitosti[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Znamenite riječke građevine

Povijesno središte Rijeke formiralo se kraj ušća rijeke Rječine u Jadransko more. Riječki Stari grad, smješten na desnoj obali Rječine, izgubio je mnogo povijesnih zgrada, no još uvijek predstavlja živo srce grada. Ispod njegovih se ulica nalaze vrijedne arheološke iskopine te splet starih tunela. Uz južni obod Staroga grada počelo se u drugoj polovici 18. stoljeća izgrađivati danas poznato šetalište Korzo s Rivom. Krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća znatno su izgrađeni Sušak, Brajda i drugi gradski predjeli.

Korzo i Stari grad[uredi VE | uredi]

Riječki Stari grad okružen je s južne strane Korzom. Korzo je središte Rijeke, njena najpoznatija ulica i mjesto javnih događanja.

Palača Wohinz i Gradski toranj na Korzu

Na sredini Korza je Gradski toranj sa satom, sastajalište Riječana i turista. Toranj je izgrađen u barokno doba, ali je tek u 19. stoljeću dobio svoj konačni izgled. Na njemu je reljef s prikazom austrijskog cara Karla VI. Na Korzu i oko njega nalazi nekolicina vrijednih baroknih zgrada. Tik desno uz Gradski toranj smještena je palača Wohinz (1782., Korzo 8), koju je podigao trgovac Mihael Wohinz. Izgradnjom ove palače, započelo je u drugoj polovici 18. stoljeća formiranje Korza kao središnje gradske ulice. Tu je i palača Vuković (Korzo 2), s reprezentativnim portalom koji nosi balkon. Od ostalih palača treba spomenuti staru gradsku vijećnicu (Palac Komuna), palaču Wassermann-Garbas (17. st.) s arkadama u dvorištu, u kojoj je smješten Konzervatorski odjel u Rijeci, palaču Benzoni te palaču Adamić na Fiumari. Ovu zgradu podigao je Šimun Adamić, otac znamenitog trgovca Andrije Ljudevita Adamića. Adamićev sin bio je poznat kao graditelj i investitor riječkoga kazališta sagrađenog početkom 19. stoljeća. Trgovačka elita kojoj su pripadali Adamićevi na prijelazu 18. u 19. stoljeće, učinila je Rijeku značajnim kulturnim, umjetničkim i industrijskim središtem cijelog jadranskog prostora, koja je takav svoj status zadržala sve do 20. stoljeća.

Starim gradom dominira najznačajnija riječka crkva Katedrala sv. Vida. Podignuta na mjestu srušene crkvice gradskog zaštitnika, Svetog Vida, katedrala je sagrađena prvotno kao samostanska crkva isusovaca u Rijeci. Projekt je izradio venecijanski graditelj Franjo Olivieri, vjerojatno po uzoru na znamenitu crkvu Santa Maria della Salute u Veneciji. Gradnja je trajala od 1638. do 1659. godine, no posve je dovršena tek 1737. godine, kada su graditelji Pietro Carlone i Bernardino Martinuzzi sagradili kupolu i oratorij. U crkvi se čuvaju vrijedni barokni oltari, uglavnom rad riječkih kipara.

Od drugih sakralnih zdanja treba izdvojiti crkvu Uznesenja Marijina, bivšu katedralu. Podignuta u 15. stoljeću, bivša je katedrala tijekom vremena često mijenjala svoj izgled, da bi u obnovi 1824. godine dobila današnje pročelje. U unutrašnjosti su naročito vrijedni oltari i barokne štukature u svetištu. Ispred crkve nalazi se zvonik, koji se uslijed slijeganja tla s vremenom nagnuo, pri čemu je dobio svoje ime Kosi toranj. Podno tornja nalaze se poznati kasnoantički mozaici iz 5. i 6. stoljeća, koji su nastali u doba Tarsatike, rimskog naselja na području Rijeke. U blizini su i ostatci gradskog bedema, te nedaleko i legendarna Stara vrata ili Rimski luk, do danas obavijen nepoznanicom oko svoga nastanka.

U Starom se gradu također nalazi povijesni kompleks zvan Municipij. Izgrađen je kao augustinski samostan, uz koji je do danas sačuvana i barokna crkva sv. Jeronima (1768.). Samostan je 1873. godine postao zgradom gradskog poglavarstva (Municipij) pri čemu je nadograđen i preoblikovan. Na trgu ispred zgrade nalazi se i Stendarac, kameni stup za gradsku zastavu iz 1509. godine.

Prostor južno od Korza, uz Rivu, nastao je većinom u 19. stoljeću i u početku se zvao Novi grad (za razliku od Staroga grada), no s vremenom se taj naziv izgubio. Od starijih građevina tu je preostala barokna pravoslavna crkva sv. Nikole, s tlocrtom u obliku križa, dovršena 1790. godine prema projektu riječkog arhitekta Ignacija Henckea.

Riječka je Riva pročelje grada prema moru. Usprkos gustom prometu, recentnim se urbanističkim zahvatima prostor rive potpuno pretvara u pješačku zonu. Duž Rive reprezentativan je niz zgrada iz 19. stoljeća, kada je Rijeka bila velika i moćna trgovačka luka. Možda najreprezentativnija zgrada izgrađena u tom razdoblju je palača Adria (1897., arhitekt Giacomo Zammattio), danas zgrada Jadrolinije. Izgrađena je za brodarsko društvo Adria mađarsko-američkim kapitalom, a ponosi se limenim kupolama te kamenim skulpturama alegorija na pročelju. Skulpture okrenute prema moru predstavljaju pomorce, a one prema kopnu četiri kontinenta. U unutrašnjosti je velebni atrij s arkadama i sačuvanim izvornim dizalima s kraja 19. stoljeća.

Casa Veneziana, kuća nekadašnjeg vlasnika Tvornice torpeda
Kapucinska crkva Gospe Lurdske tijekom proslave 400. godina Kapucina u Rijeci i Hrvatskoj

Iz tog se vremena može istaknuti još nekoliko vrijednih djela istog arhitekta Giacoma Zammattija. Prije svega zgrada Filodramatika (Korzo 28), građena 1890. za Filharmonijsko-dramsko društvo, s interijerom u stilu neorokokoa. Potom, tzv. Casa Veneziana (Dolac 7), stambena kuća Roberta Whiteheada, vlasnika tvornice Torpedo. Građena 1886. ističe se bogatim pročeljem od crvene opeke i bijelog kamena s nizom dekorativnim detalja. Tu je i palača Ploech na Trgu Žabica, koju je 1888. podigao austrijski mehaničar Annibale Ploech, koji je stekao novac radom u riječkoj Tvornici torpeda, te potom i bogatstvo prodajom nekretnina. Na spomenutom Trgu Žabica, nalazi se i slikovita Kapucinska crkva Gospe Lurdske (1907.-1929.).

Na dominantnom položaju iznad Starog grada smještena je Guvernerova palača, raskošna bivša rezidencija riječkog guvernera, u kojoj je danas smješten Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja. Sagrađena 1897. godine prema projektu mađarskog arhitekta Alajosa Hauszmanna, za potrebe gradske i državne reprezentacije, bila je investicija guvernera također mađarskog podrijetla Lajosa Batthyányja. Danas se u njoj, osim vrijednih povijesnih zbirki iz prošlosti Rijeke, čuvaju izvorni interijeri s kraja 19. stoljeća: monumentalno mramorno stubište te dvorane sa štukaturama, oplatama i pokućstvom iz tog razdoblja. Zapadno od Guvernerove palače smještena je moderna zgrada Muzej grada Rijeke, a istočno, u lijepo oblikovanom perivoju, bivša vila nadvojvode Josipa, u kojoj je smješten Državni arhiv u Rijeci.

Sjeverno od Staroga grada nalazi se manji predjel zvan Pomerio prema središnjoj prometnoj ulici koja ondje prolazi, dok se sa zapada nastavlja Zagrad. Oba su predjela izgrađena na brdovitom usponu te su izrazito urbane četvrti s vrlo kvalitetnom arhitekurom pretežno s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Na Zagradu se ističe secesijska zgrada kina Teatro Fenice. Od nje se vanjskim dizalom dolazi Centra Zagrad. Ovaj je suvremeni stambeno-trgovački kompleks (iz 2007.), nastao kao jedan od najuspjelijih recentnih zahvata u povijesnom središtu Rijeke, a djelo je riječkih arhitekata Saše Randića i Idisa Turata.

Delta[uredi VE | uredi]

Središte Rijeke također obuhvaća područje zvano Delta, po ušću rijeke Rječine u more. U nekom je vremenu dio ušća Rječine zatvoren te na njegovu mjestu izgrađen tzv. Mrtvi kanal, pri čemu je tok rijeke preusmjeren nešto istočnije. Tako se između toka Rječine i Mrtvoga kanala oblikovao poluotok koji se naziva Delta. Deltom se obično naziva i gradski obližnji predio oko zgrade Hrvatskog narodnog kazališta.

Hrvatsko narodno kazalište smješteno je na parkovno uređenom trgu. Raskošna zgrada arhitekata Fellnera i Helmera, čuva dugu kazališnu tradiciju. U unutrašnjosti se kao raritet mogu izdvojiti rani radovi slavnog slikara Gustava Klimta. Duž Rive pa prema zgradi HNK, smještena je još jedna zgrada toga doba za javnu zabavu. To je Palača Modello (1885.). Podignuta prema projektu istih graditelja Fellnera i Helmera, na mjestu srušenog Adamićevog kazališta, također je služila za javne priredbe. Zgrada se ističe osebujnim višebojnim pročeljima i svečanom dvoranom ukrašenom štukaturama.

Blizu HNK nalazi se i sklop zgrada nazvan Velika tržnica, koji se sastoji od dva paviljona (1881., arhitekt Isidor Vauchnig), te Komunalne ribarnice (1903., izvedena 1913.-14., arhitekt Carlo Pergoli). Prostor tržnice danas funkcionira i na otvorenom, u okolnim ulicama.

Od stambenih zgrada ondje se nalazi naročito zanimljiva zgrada zvana Turska kuća (Casa turca), građena u neomaurskom stilu za Nikolaidesa, turskoga diplomatskog predstavnika u Španjolskoj, a potom i konzula u Rijeci od 1898. godine. Južnim dijelom Delte dominira golemi stambeni kompleks nazvan Casa rossa (Zagrebačka 1-5, Demetrova 2-4) po crvenom pročelju od opeke, sagrađen 1903. godine prema projektu arhitekta Venceslava Celligoia.

Brajda[uredi VE | uredi]

Portal ulaza u Lazaret

Brajda je zapadni dio centra Rijeke koji se razvio sjeverno od Željezničkog kolodvora. Sredinom 18. stoljeća na tom je području izgrađena tvornica šećera. Tvornica šećera nalazila se u velikom kompleksu danas poznatom pod nazivom "Rikard Benčić". Najvrijednija zgrada ondje je Palača šećerane, tj. upravna zgrada šećerane, koja se smatra remek djelom barokne arhitekture u Hrvatskoj. Podignuta 1752. godine i obnovljena 1785.-86. za potrebe stanovanja direktora tvornice, u unutrašnjosti je bogato opremljena štukaturama i zidnim slikama. Izdvaja se velika svečana dvorana s kaljevim pećima te salon s naslikanim vedutama izmišljenih gradova. Na ulaznim portalima u zgradu zanimljivi su motivi kamenih glava koji imaju "šećer u kosi".

Zapadno od Palače šećerane smješten je i stari riječki Lazaret. Lazaret je vrsta karantenske bolnice kakve su se gradile u pomorskim gradovima diljem Sredozemlja. Lazaret je danas uklopljen u riječku bolnicu, a od stare barokne zgrade ostao je raspoznatljiv tek kameni portal s posvetnim natpisom cara Karla VI. iz 1722. godine.

Od ostalih zgrada na Brajdi treba spomenuti niz historicističkih i secesijskih objekata oko Tržnice Brajda, građenih prema projektima značajnih riječkih i tršćanskih arhitekata s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Oblikovanjem se ističu opečna pročelja arhitekta Carla Conighija: kuća Pomoračke zaklade sv. Nikola (Manzonijeva 2) iz 1893. s oslicima pod krovnom strehom, te stambena kuća Miculinić-Richtmann (Fiorella la Guardije 14) iz 1914. godine. Na zapadnom dijelu Brajde je secesijska kuća Modiani (J. Katalinića 4, 1912./13., arhitekt Mario Ambrosini), karakteristična po stiliziranim egipatskim stupovima u obliku palmi.

Sušak i Trsat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Sušak i Trsat

Sušak je veliko gradsko područje istočnog dijela Rijeke. Stari Sušak smjestio se blizu obale Rječine te je formiran arhitekturom 19. stoljeća. Brojne stambene zgrade raskošnih pročelja, danas zapuštene, krase Sušak te susjedni predio Pećine, izgrađen kao zona stambenih vila u prvoj polovici 20. stoljeća. Gust promet i slaba urbana opremljenost ovoga djela grada, čini ga pomalo nepristupačnim za turističko razgledavanje usprkos njegovoj vrijednoj arhitekturi.

Iznad Sušaka je brijeg Trsat, koji je bio naseljen u predrimsko doba te poznat pod nazivom Tarsatica. Ondje je na mjestu stare predrimske utvrde sagrađen srednjovjekovni Trsatski kaštel. Kaštel je obnovljen u duhu historicizma u prvoj polovici 19. stoljeća, za znamenitog austrijskog vojnog časnika, grofa Lavala Nugenta, koji je ondje držao zbirku umjetnina.

Na Trsatu se također nalazi kompleks franjevačkog samostana s crkvom i pastoralnim centrom, nazvan Trsatsko svetište. To je najstarije marijansko svetište na tlu Hrvatske, i danas je veliko mjesto hodočašća. Franjevački sklop nastao je višekratnom pregradnjom tijekom nekoliko stoljeća. Današnja crkva je barokna, a u njoj se osim vrijednih relikvija nalaze i mramorni oltari. U crkvi i samostanu značajna su djela baroknog slikara švicarskog podrijetla Serafina Schöna.

Industrijska baština[uredi VE | uredi]

Kompleks bivše tvornice Rikard Benčić

Rijeka je prepoznata i kao grad industrijske baštine. Nekadašnji veliki industrijski pogoni smješteni su diljem grada, a naročito na području Mlake te oko Industrijske ulice. Ekonomski devastirana industrija Rijeke ostavila je u nasljeđe značajna arhitektonska djela s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća, koja tek u posljednje vrijeme postaju vidljiva kao neiskorišteni kulturni resurs Rijeke.

Ostale znamenite građevine[uredi VE | uredi]

Religija[uredi VE | uredi]

Stanovnici su većinom katolici. U Rijeci je nastala autohtona hrvatska redovnička zajednica i jedina koja je nastala Rijeci. To je Družba sestara Presvetog Srca Isusova koja je nastala 1899. godine. Osnovala ju je Majka Marija Krucifiksa Kozulić pod vodstvom kapucina o. Arkanđela iz Camerina.[30]

Kultura[uredi VE | uredi]

Riječke kulturne manifestacije svojom kvalitetom veoma su važne za kalendar kulturnih događanja, ne samo Rijeke i Primorsko-goranske županije, već i širega područja. To su prije svega: Riječke ljetne noći u organizaciji Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Ljeto na Gradini, Revija lutkarskih kazališta u organizaciji Gradskog kazališta lutaka Rijeka, Međunarodni festival malih scena - Rijeka, Jazz time festival, Festival komorne glazbe zatim Međunarodni biennale crteža, Izložba mladih Mediterana – u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Književna nagrada "Drago Gervais" i brojne druge.

  • Riječke ljetne noći su kulturna manifestacija koju organizira najviša kulturna ustanova u gradu – Hrvatsko narodno kazalište. Održava se u lipnju i srpnju na raznim specifičnim lokacijama u gradu, koje nisu karakteristične za izvedbu glazbenih i scenskih priredbi, poput lokacija Tvornice papira Hartera i Tvornice Torpedo, pa publika ima izuzetnu priliku da se upozna s baštinom industrijske arhitekture grada.
  • Ljeto na Gradini je glazbeno-scenska manifestacija koja se održava na Trsatu, a pokrenuta je 2006. godine.
  • Revija lutkarskih kazališta u Rijeci je jedini festival takve vrste u Primorsko-goranskoj, Ličko-senjskoj i Istarskoj županiji. Cilj ove manifestacije je publici grada i regije predstaviti uspješna ostvarenja domaćih i inozemnih lutkarkih kazališta. Osim predstava za djecu i odrasle, za vrijeme održavanja revije organizira se i niz popratnih događanja, poput izložbi i predavanja ili likovnih i lutkarskih radionica za djecu.
  • "Jazz time" je festival koji je uvelike pomogao u promociji džez-glazbe u Rijeci. Festival je također pomogao afirmaciji darovite generacije riječkih džezista poput Elvisa Stanića, te omogućio riječkoj publici upoznavanje s džezistima iz drugih zemalja.
  • Festival komorne glazbe je festival klasične glazbe koji vodi "Glazbena agencija Haller", a koji se održava od 2006. svake godine u rujnu u riječkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, ali i u koncertnim dvoranama poput Palače Modello, Mramorne dvorane Pomorskog i povijesnog muzeja hrvatskoga primorja Rijeka, Teatra Fenice i sl.
  • Književna nagrada "Drago Gervais" je utemeljena u počast književniku čije je ime i djelo obilježila riječko kulturno podneblje. Nagradu je osnovala bivša općina Rijeka 1961. godine kao najviše književno priznanje riječkog kraja, dodjeljuje se od 1974. svake druge godine, a od 2005. godine uz organizacijsku aktivnost Gradske knjižnice Rijeka. Nagrada se dodjeljuje u dvije kategorije - najbolje neobjavljeno književno djelo (roman, zbirka pjesama, zbirka novela, drama i drugo), te u kategoriji za najbolje objavljeno književno djelo na čakavštini. Također ne postoji regionalno ograničenje djelovanja autora već se za prvu kategoriju mogu natjecati autori koji su državljani Republike Hrvatske dok se u drugoj kategoriji mogu natjecati i autori koji nisu hrvatski državljani.
  • KRAF (Kvarnerska revija amaterskog filma) je tradicijska revija amaterskoga filma pokrenuta 1969. godine koja je od revije filmova lokalnoga značenja prerasla u međunarodno poznatu reviju. Revija je natjecateljske naravi, tematika filma je slobodna, a ograničenje je trajanje filma od 15 minuta.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

Zgrada rektorata Sveučilišta u Rijeci

Na području Grada Rijeke radi 28 ustanova osnovnoškolskog obrazovanja, od kojih je Grad Rijeka osnivač njih 24, kao i 18 srednjih škola (14 stručnih i 4 gimnazije). Od 1973. godine Rijeka je sveučilišni grad. U sklopu Riječkog sveučilišta danas djeluju Akademija primijenjenih umjetnosti, Ekonomski, Filozofski, Građevinski, Medicinski, Pomorski, Pravni i Tehnički fakultet, te Visoka učiteljska škola, Sveučilišna knjižnica i Studentski centar. U sklopu Riječkog sveučilišta u Puli djeluju i Fakultet ekonomije i turizma "Dr. Mijo Mirković", Filozofski fakultet i Viša učiteljska škola. U Gospiću također djeluje Viša učiteljska škola, dok u Opatiji djeluje Fakultet za turistički i hotelski menadžment. U Rijeci postoje i studiji koji nisu u sastavu Sveučilišta, kao studij teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu iz Zagreba, studiji na Muzičkoj akademiji iz Zagreba i studiji na Akademiji dramske umjetnosti iz Zagreba. Postoji i Veleučilište u Rijeci.

Osnovne škole

Osnovna škola Nikola Tesla
  • OŠ "Pećine"
  • OŠ "Gornja Vežica" (nekadašnja "Vladimir Bakarić")
  • OŠ Ivana Zajca
  • OŠ "Vežica"
  • OŠ "Trsat"
  • OŠ "Brajda"(nekadašnja "Josip Brusić")
  • OŠ "Eugena Kumičića" (nekadašnja "Veljko Vlahović")
  • OŠ "Kozala"
  • OŠ "Kantrida"
  • OŠ "Centar"
  • OŠ "Pehlin"
  • OŠ "Turnić"
  • OŠ "Nikola Tesla"
  • OŠ "Vladimir Gortan"
  • OŠ "Škurinje"
  • OŠ "Podmurvice"
  • OŠ "Zamet" (nekadašnja ˝Ivan Čiković Beli˝)
  • OŠ "Srdoči"
  • OŠ "Fran Franković"
  • OŠ/SEI "Belvedere"
  • OŠ/SEI "Dolac"
  • OŠ/SEI "Gelsi"
  • OŠ/SEI "San Nicolò" (nekadašnja "Mario Gennari")

Srednje škole

Srednja talijanska škola
  • Ekonomska Škola Mije Mirkovića-Rijeka
  • Gimnazija Andrije Mohorovičića Rijeka
  • Prva sušačka hrvatska gimnazija u Rijeci
  • Prva riječka hrvatska Gimnazija
  • Salezijanska klasična gimnazija u Rijeci
  • Srednja škola za elektrotehniku i računalstvo
  • Srednja talijanska škola u Rijeci - Scuola media superiore italiana di Fiume (SMSI)
  • Medicinska škola
  • Građevinska tehnička škola Rijeka
  • Građevinska škola za industriju i obrt
  • Tehnička škola za strojarstvo i brodogradnju
  • Srednja škola za elektrotehniku i računalstvo (bivša Elektrotehnička škola Rijeka)
  • Elektroindustrijska i obrtnička škola
  • Prometna škola
  • Strojarska škola za industrijska i obrtnička zanimanja
  • Prirodoslovna i grafička škola u Rijeci
  • Škola za primijenjenu umjetnost u Rijeci
  • Trgovačka i tekstilna škola Rijeka
  • Srednja glazbena škola "Ivan Matetić Ronjgov"

Fakulteti

  • Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci
  • Teologija u Rijeci
  • Medicinski fakultet u Rijeci
  • Pomorski fakultet u Rijeci
  • Tehnički fakultet u Rijeci
  • Građevinski fakultet u Rijeci
  • Pravni fakultet u Rijeci
  • Filozofski fakultet u Rijeci
  • Ekonomski fakultet u Rijeci
  • Veleučilište u Rijeci
  • Učiteljski fakultet u Rijeci

Šport[uredi VE | uredi]

Rijeka je bitna za hrvatsku športsku povijest jer su jedne od prvih košarkaških utakmica na tlu teritorija današnje Republike Hrvatske odigrane u Rijeci. Prva službena utakmica odigrana je 25. prosinca 1938. godine. Igrali su ju tek utemeljeni košarkaški odjel SD Victorie protiv talijanske selekcije Rijeke; izgubila je 19:40. Članovi košarkaške sekcije bili su: Nikola Grego, Josip Banić, Mladen Bezjak, Vjeko Bezjak, Božo Grkinić, Vlado Polić, Ersilio Sikich i Dušan Zvonaš. Trener: Božo Grkinić, tajnik Predrag Miculinić, a tehnički referent Nikola Grego.

Na području nekadašnje općine Rijeka postoji 297.000 m² korisnih športskih površina, no samo mali dio, 23.000 m² (7,6%) čine zatvoreni športski objekti. Nakon formiranja prigradskih općina, na području grada Rijeke preostalo je 187.000 m² športskih prostora. Uslijed povoljnoga položaja na području grada Rijeke je moguće obavljati brojne športske aktivnosti tijekom čitave godine. U gradu postoji 38 vrsta športskih djelatnosti. Lokalni nogometni klubovi su HNK Rijeka, koji se natječe u prvoj ligi i višestruki je osvajač Kupa Hrvatske i Kupa Jugoslavije, te NK Orijent, koji se natječe u trećoj ligi. Ostali nogometni klubovi su NK "Lokomotiva", NK "Lučki radnik" i NK "Kozala". U Rijeci djeluju i košarkaški klubovi "Kantrida" i "Kvarner", te rukometni klubovi "Zamet", "Kozala", "Pećine" i "Trsat". Rijeka je izuzetno jak kuglački centar, posebno u ženskom kuglanju. Ističu se uspjesi kuglačkog kluba "Rijeka" koji u svojim vitrinama ima sve trofeje koje se u kuglačkom športu mogu osvojiti, a zadnjih godina svojim rezultatima se ističu članice Kuglačkog kluba "Mlaka". U muškom kuglanju, boje grada brani Muški kuglački klub "Rijeka". U Rijeci se nalazi i športsko društvo "Primorje" u kojemu su plivački, vaterpolski i klub za sinkronizirano plivanje. U plivačkomu klubu "Primorje" trenirao je i Miloš Milošević, višestruki osvajač medalja na svjetskim i europskim prvenstvima i europski rekorder u disciplini "delfin". U uvali Preluk, koja je po vjetru (tramontana) poznata i izvan Hrvatske moguće je jedrenje na dasci. U blizini Rijeke nalaze se regatna polja na Žurkovu i u Mošćeničkoj Dragi, na kojima se održavaju državne i međunarodne regate, od kojih je najpoznatija "Fiumanka". Također, u akvatoriju Cresa se već tradijski održavaju IMS svjetska i europska prvenstva u klasi krstaša. Na veslačkom polju u Omišlju, pa i u Bakru, u prirodnim uvalama se održavaju međunarodne veslačke regate. Automotodrom na Grobniku sa svojim pratećim objektima prostor je gdje se održavaju treninzi domaćih i stranih auto-moto natjecanja, s perspektivom da postane pista za održavanje utrka u Formuli 1.

Novi bazen na Kantridi
Stari bazen na Kantridi
Stadion na Kantridi
Dvorana Mladosti na Trsatu
Ulaz na Orijentovo nogometno igralište

Športski klubovi[uredi VE | uredi]

Rijeka je oduvijek bila športski grad, što su svojim uspjesima potvrđivali brojni riječki športaši. Iz Rijeke dolazi slavni hrvatski atletičar Luciano Sušanj. Rijeka je dala veliki obol i u rukometnim uspjesima Hrvatske. Naime, slavni riječki rukometaši su Mirza Džomba, Valter Matošević, Alvaro Načinović, Renato Sulić i Mateo Hrvatin. Rijeka je Hrvatskoj dala i velike vaterpoliste - Samira Baraća, Igora Hinića, Damira Burića, Nikolu Frankovića, Damira Glavana, Ivana Burburana i Danijela Premuša. Najpoznatiji riječki košarkaši su Davor Kus, Marino Baždarić, Goran Vrbanc, Marijan Mance, Jurica Štemberger, itd. Vrijedi spomenuti i jednog od najboljih hrvatskih tenisača svih vremena - Ivana Ljubičića.Tu je i Stipe Leko Ćipa,ultramaratonac- rekorder u disciplini. 24h-(223 km). Najbolja riječka športašica je Snježana Pejčić, koja je na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu u streljaštvu osvojila brončanu medalju u disciplini zračna puška na deset metara. Među riječkim športašicama najtrofejnija je kuglačica Biserka Perman, a treba istaknuti i brojne odbojkašice poput Ivane Miloš i Magde Maras. Što se tiče najpopularnijeg športa - nogometa, Rijeka je Hrvatskoj oduvijek davala vrhunske nogometaše. U novije vrijeme to su Dario Knežević, Igor Budan, Daniel Šarić, Mladen Mladenović, Boško Balaban, Mario Tokić, Ahmad i Anas Sharbini te mnogi drugi. U vrijeme bivše Jugoslavije isticali su se Damir Desnica, Srećko Juričić, Zvjezdan Radin, Petar Radaković, Marijan Jantoljak, Marijan Brnčić, Nenad Gračan, Danko Matrljan, itd. Riječanin Ulderico Sergo je na Olimpijskim igrama 1936. osvojio zlatnu medalju u boksu, u kategoriji do 54 kg.

Popis športskih klubova[uredi VE | uredi]

(abecednim redom po športskim vrstama)

Aikido:

  • Aikido klub Takemusu Giri[31]

Backgammon:

Biljar:

Boćanje:

Gimnastika:

Hrvanje:

Judo:

Košarka:

Kuglanje:

Nogomet:

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Nogomet u Rijeci

Ragbi:

Rukomet:

  • rukometni klubovi "Zamet", "Kozala", "Pećine", "Trsat"

Streljaštvo:

  • streljački klubovi "Papirničar", "Lokomotiva", "Elektroprimorje", "Policajac", "Protect", Građanski streljački klub "Rijeka", "Rječina", "3. maj", "Viktor Lenac", "Zamet"

Športsko ribolovna društva:

  • ŠRD Kantrida
  • ŠRD Luben[32]
  • ŠRD Viktor Lenac

Vaterpolo:

Veslanje:

Konzulati[uredi VE | uredi]

Talijanski konzulat nalazi se u Palači Jadran

Gradovi prijatelji[uredi VE | uredi]

Lanterna, poklon grada Kawasakija Rijeci

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Zastava Grad Rijeka.jpeg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Grada Rijeke ili Moja Rijeka. Vidi Dopusnicu Grada Rijeke za Wikipediju na hrvatskome jeziku.

  1. http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/census2011/results/htm/H01_06_02/H01_06_02.html
  2. http://www.rijeka.hr/Default.aspx?sec=946
  3. http://www.rijeka.hr/Default.aspx?art=7851 (pristupljeno 19. srpnja 2013.)
  4. KAKO JE POTOPLJEN KIEBITZ?, Slavko Suzić, Susacka Revija 54/55, 2007, see [1]
  5. Società di Studi Fiumana - Roma - Hrvatski Institut za Povijest - Zagreb,Le vittime di nazionalita italiana a Fiume e dintorni (1943-1947),Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947 .), Rome 2002 ISBN 88-7125-239-X. Tablica ubijenima od 2. svibnja 1945. do 31. prosinca 1947.: "Statistički podaci", stranice 206 i 207.
  6. . pdf Società di Studi Fiumana - Roma - Hrvatski Institut za Povijest - Zagreb,Le vittime di nazionalita italiana a Fiume e dintorni (1943.-1947.),Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939. - 1947. )', Rome 2002 ISBN 88-7.125-239-X. "Zamršena povijest Rijeke", stranica 190.
  7. 7,0 7,1 7,2 Società di Studi Fiumana - Roma - Hrvatski Institut za Povijest - Zagreb,Le vittime di nazionalita italiana a Fiume e dintorni (1943. - 1947.),Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939. - 1947 .), Rome 2002 ISBN 88-7125-239-X. "Projekt, izvori i teritorij", stranica 39 .
  8. Željko Bartulović, Sušak 1919. – 1947.: Državnopravni položaj grada, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Adamić, Posebno izdanje Državnog arhiva u Rijeci, Rijeka, 2004., ISBN 953-7134-02-04 (Državni arhiv), str. 325)
  9. http://danas.net.hr/hrvatska/page/2010/08/17/0105006.html
  10. 10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 Davor Marijan, Djelovanje JNA i pobunjenih Srba u Lici 1990. – 1992. godine (Hrčak) (pristupljeno 16. kolovoza 2012.)
  11. 11,0 11,1 http://novine.novilist.hr/default.asp?WCI=Pretrazivac&WCU=28592863285D2863285A285828592858286328632863285A2858285828582858285B28632863286328582863L Dragan Ogurlić, Novi list, FELJTON: 15.OBLJETNICA RIJEČKE 111. BRIGADE, Datum objave: 10.6.2006. (pristupljeno 16. kolovoza 2012.)
  12. Mirko Valentić, Rat protiv Hrvatske 1991.-1995. Velikosrpski projekti od ideje do realizacije, Zagreb, 2010., Hrvatski institut za povijest, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, ISBN 978-953-6659-51-57 (podružnica), ISBN 978-953-7439-23-1, str. 93 (pristupljeno 16. kolovoza 2012.)
  13. http://www.rijeka.hr/IzlozbaRijekaU Izložba "Rijeka u Domovinskom ratu – 20 godina poslije" (pristupljeno 18. kolovoza 2012.)
  14. 14,0 14,1 Grad Rijeka
  15. http://udruga128brhv.com/pdf-15-god-nl/4.pdf (pristupljeno 16. kolovoza 2012.)
  16. poslovniforum.hr
  17. torpedo
  18. Neurological stamp, Antonio Grossich (1849-1926), Journal of Neurology, Neurosurgery, and Psychiatry 2000;69:301;
  19. nemzetisegek.hu
  20. matica.hr
  21. http://www.rijeka.hr/fgs.axd?id=12357
  22. http://www.rijekadanas.com/u-rijeci-su-nastali-scudetto-i-torpedo
  23. http://www.rijeka.hr/Default.aspx?sec=604
  24. http://www.rijeka.hr/RijeckoSocijalnoOkruzenje?dm=2 (pristupljeno 6. kolovoza 2013.)
  25. http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/census2011/results/htm/H01_01_01/h01_01_01_zup08.html (pristupljeno 6. kolovoza 2013.)
  26. http://www.rijeka.hr/StatistickeZanimljivostiO (pristupljeno 6. kolovoza 2013.)
  27. http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/census2011/results/htm/H01_01_04/H01_01_04_zup08.html
  28. http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/Census2001/Popis/H01_02_02/H01_02_02_zup08.html
  29. 29,0 29,1 Ivan Mencer, Mladen Črnjar: Prilog gospodarskoj strategiji razvitka Republike Hrvatske – Riječki prometni pravac // Ekonomski pregled, Zagreb : Hrvatsko društvo ekonomista, god. 51., br. 9.–10., 2000., str. 1053.–1074.
    Wikicitati „Velike promjene u razvitku riječke luke započinju godine 1717., pošto je Karlo VI. u sklopu svoje merkantilističke politike proglasio slobodnu plovidbu Jadranskim morem, a dvije godine poslije Rijeku i Trst slobodnim lukama. Istodobno, u Rijeci se uspostavlja podružnica novoosnovane bečke Carske privilegirane orijentalne kompanije, zadatak koje je bio razvijati vanjsku trgovinu s Orijentom, posebno s Turskom, koja je tada bila glavni austrijski vanjskotrgovinski partner.”
    (Mencer i Črnjar, 2000., 1056.)
  30. Povijest družbe
  31. http://www.takemusu-giri.com/
  32. http://www.srd-luben.hr/
  33. Novi list
  34. Službene stranice grada Rijeke, gradovi prijatelji
  35. rijeka.hr, Međunarodna suradnja Grada Rijeke s drugim gradovima, pristupljeno 10. srpnja 2011.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Alessandro Damiani, "Jezik i Kultura u Rijeci" - Književna Rijeka, Br.4 2008. godina (Prijevod: Margherita Gilić)
  • Ervin Dubrović, ur.: Riječka luka - povijest, izgradnja, promet, Rijeka, 2001. (ISBN 953-6587-12-2)
  • Vanda Ekl: Živa baština: studije i eseji, Rijeka, 1994. (ISBN 953-6066-01-7)
  • Daina Glavočić, ur.: Arhitektura historicizma u Rijeci: 1845. - 1900. Arhitektura i urbanizam = Architecture of Historicism in Rijeka: 1845. - 1900. Architecture and town planning, Moderna galerija Rijeka i Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2002. (ISBN 953-6501-17-1)
  • Daina Glavočić, ur.: Arhitektura secesije u Rijeci: arhitektura i urbanizam početka 20. stoljeća = Architecture and town planning at the begining of the 20th century : 1900. - 1925., Moderna galerija, Rijeka, 1997.-1998. (ISBN 953-6501-05-8)
  • Danilo Klen, ur.: Povijest Rijeke, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1988. (ISBN 86-7071-045-5)
  • Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, Rijeka, 1978.
  • Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007. (ISBN 978-953-219-348-0)
  • Radmila Matejčić: "Barok u Istri i Hrvatskom primorju", u: Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1982.
  • Jasna Rotim Malvić, et al.: Moderna arhitektura Rijeke: arhitektura i urbanizam međuratne Rijeke 1918.-1945. = L’Architettura e urbanistica a Fiume nel periodo fra le due guerre 1918-1945, Moderna galerija, Rijeka, 1996. (ISBN 953-6501-00-7)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Rijeka
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Rijeka
Wikibooks-logo.svg Wikiknjige imaju materijala na temu: Domovinski rat/Sadržaj/Hrvatske postrojbe/Primorsko-goranska županija