Etruščanski jezik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Etruščanski jezik
Speech balloon.svg

rasnal
Države
govorenja:
Regije
govorenja:
Italija
Broj govornika: izumrli jezik
Rang:
Razredba: izolirani jezici
etruščanski
Jezični kôd
ISO 639-1:
ISO 639-2:
ISO 639-3: ett
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima |Dodatak: Popis jezika

Etruščanski jezik (ISO 639-3: ett), jezik drevnih Etruščana, izumrli jezik koji se govorio u Italiji, na području današnje Toskane (koja je i dobila ime po Etruščanima).

Jezik je izoliran, tj. nije ga moguće za sada dovesti u vezu s drugim jezicima. Sam jezik je nedovoljno poznat, pored mnogih tekstova. Za mnoge riječi nisu poznata značenja.

Izvori[uredi VE | uredi]

Cippus iz Peruggie


Na etruščanskom je sačuvan veliki broj tekstova (preko 10000), ali svega nekoliko duljih.

Najopsežniji pisani dokument je "lanena knjiga" (Liber Linteus) koja se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Sadrži oko 230 redaka teksta i 1200 riječi; najvjerojatnije je riječ o ritualnom kalendaru.

Listovi iz Pyrgyja su dvojezični tekst, ugraviran na etruščanskom i feničanskom na tri zlatna lista; na jednom je tekst na feničanskom, a na ostala dva na etruščanskom (16 redaka, 37 riječi).

Tabula Capuana sadrži oko 300 čitljivih riječi u 62 retka.

Tabula Cortonensis, brončana ploča iz Cortone sadrži najvjerojatnije ugovor, s oko 200 riječi[1], a pronađena je 1992., pod čudnim okolnostima[2].

Cipus Perusinus ( Perugia ), kamena ploča vjerojatno nadgrobnog karaktera. 46 redaka iz 3. ili 2. stoljeća.

Većina ostalih napisa su nadgrobni, uz kratke natpise na predmetima i sl.

Osobine[uredi VE | uredi]

Pismo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Etruščansko pismo

Natpis na "jetri iz Piacenze", vidi haruspex.

Etruščansko pismo je izvedeno iz zapadne varijante grčkog pisma. Etruščani nisu koristili neke znakove grčkog pisma, budući da nisu imali tih glasova.

Smjer pisanja je uglavnom bio zdesna nalijevo.

Interesantno svojstvo pisanja je upotreba različitih znakova za isti glas, npr. C, Q i K su označavali /k/. To je preuzeto u latinski, pa se i danas odražava na mnoge pravopise.

Glasovi[uredi VE | uredi]

Glasovni sustav je, naravno, samo pretpostavka, na osnovu posuđenica, usporedba s grčkim pismom i slično. Jedna od zanimljivih osobina je nepostojanje opreke bezvučni-zvučni suglasnici (npr. postoji samo /p/ a ne i /b/), ali postoji opreka aspirirani-neaspirirani, npr. /p/ : // (transliterirano kao p : φ).

Glasovni sustav je opisan:

  • navođenjem standardne transliteracije (latiničnog zapisa): i
  • vjerojatnim izgovorom (koristeći hrvatsku abecedu, ako je moguće!), ako se razlikuje od transliteracije: /i/
  • odgovarajućim simbolima etruščanskog pisma: I
bilabijalni dentalni alveolarni palatalni velarni laringalni
ploziv  p   φ //
P   PH
 t=d   θ //
T D   TH
    c=k=q /k/   χ //
C K Q       KH
 
frikativ f /ɸ/ ?
F
s
S
ś /š/
Š
    h
H
slivenik   z /c/ ?
Z
       
nazal m
M
n
N
       
aproksimant v /w/
V
l   r
L R
  i /j/
I
 

Glas /k/ se najvjerojatnije pisao na tri načina, što su preuzeli Rimljani. Ta tri načina se, kao što se vide iz gornje tablice, transliteriraju kao c, k i q.

Sustav samoglasnika je bio vrlo jednostavan:

prednji srednji stražnji
zatvoren i
I
  u
U
srednji e
E
   
otvoren   a
A
 

Glas u je zamjenjivao i grčko /o/ kod posuđenica.

Gramatika[uredi VE | uredi]

Jezik je imao aglutinativna svojstva i razvijenu fleksiju. Sve forme nisu poznate zbog ograničenosti poznatih tekstova. Pridjevi se nisu sklanjali po padežima, već samo imenice i zamjenice. Jezik nije imao član.

Imenice i zamjenice[uredi VE | uredi]

Čini se da su imenice i zamjenice imale dva roda (živi i neživi), dva broja (jedninu i množinu) i nekoliko padeža. O broju i ulozi padeža ne postoji općenito slaganje među stručnjacima.

Nominativ i akuzativ su bili jednaki kod imenica, a pored njih su vjerojatno postojali genitiv, lokativ, dativ i ablativ. Paradigma je nepotpuna, jer svi oblici nisu poznati za sve riječi.

Moguće je da je genitiv više služio kao posvojni pridjev izveden od imenice (npr. u hrvatskom Ivan > Ivanov). Za neke imenice je genitiv tvoren dodatkom -(a)s/-(a)ś, a za neke pomoću -(a)l.

jednina množina
nom./aku. gen. dat. lok. abl. nom./aku. gen. dat. lok. abl.
clan clens clensi ? ? clenar cliniaras clenaraśi ? ?
ais ? ? ? ? aisar ? ? ? ?
avil ? ? ? ? ? avilχval ? ? ?
fler flerś ? ? ? flerχva ? ? ? ?
Uni Unial ? ? ?

O zamjenicama je malo poznato, sa sigurnošću se može reći da je nominativ 1. lica jednine ("ja") mi, a akuzativ mini.

Glagoli[uredi VE | uredi]

Premalo je poznato o glagolima. Izgleda da su postojala bar dva vremena, imperativ i sl.

Prošlo vrijeme je imalo završetak -ce: svalce "živio je", lupuce "umro je".

Ostale riječi[uredi VE | uredi]

Poznati su neki veznici, kao što je etnam "i, isto tako, nadalje"; u mnogim konstrukcijama se koristi završno -c (usp. -que u latinskom): atic "i majka".

Sintaksa[uredi VE | uredi]

Čini se da je normalan red riječi bio subjekt-objekt-glagol (SOV).

Imenice u genitivu su dolazile poslije imenica koje su opisane, ali se čini da je red riječi bio prilično slobodan:

Pinies Laris Larθal Apunalc avils XIX
"Pinies [prezime] Laris [ime] Larθov i Apunin godina 20" (ili "Larθa i Apune")

Još jedan primjer:

Arnθ Lenies Larθial clan Velusum nefiś [TLE 233]
"Arnθ Leniev Larθov sin i Velov unuk"

Rječnik[uredi VE | uredi]

Poznat je određen broj riječi, općih imenica, ritualnih riječi sa slabo poznatim značenjem, te riječi koje se često sreću na standardnim natpisima na nadgrobnim spomenicima.[3]

  • ais "bog"
  • apa "otac"
  • ati "majka"
  • avil "godina"
  • clan "sin"
  • falatu "nebo"
  • malena "zrcalo"
  • neri "voda"
  • ruva "brat"
  • seχ "kći"
  • teta "baka"
  • tiu "mjesec"
  • tul "kamen"
  • usil "sunce"
  • ziχ- "pisati"

Riječi za brojeve su donekle poznate, budući da je pronađena kocka sa stranicama na kojima su riječi, a ne brojevi. Sigurno je značenje sljedećih brojeva:

  • θu "jedan"
  • zal "dva"
  • ci "tri"
  • maχ "pet"
  • semφ "sedam"
  • cezp "osam"
  • nurφ "devet"
  • zaθrum "dvadeset"
  • cealχ "trideset"
  • muvalχ "pedeset"

Općenito je prihvaćeno da riječ śar znači "10" ali je 2006. S. A. Yatsemirsky[4] izložio dokaze da śar (var. zar) znači "12", dok je riječ za "10" halχ, te da su izrazi za brojeve 13-16 bili sastavljeni pomoću riječi za 12, dakle huθzar znači "četiri-dvanaest" = "šesnaest".

Također postoji spor oko toga koja riječ znači "4", a koja "6": huθ je vjerojatno "4", a śa "6".

Jedna osobina je interesantna: za "17", "18" i "19" korišteni su izrazi sastavljeni kao "X-dvadeset" (slično kao i latinskom!): ciem zaθrum, eslem zaθrum, θunem zaθrum.

Primjeri teksta[uredi VE | uredi]

Urna u muzeju u Perugiji s natpisom (fotografirao: Giovanni Dall'Orto)

Jedan redak iz Cippusa iz Peruggie:

Iχ ca ceχa ziχuχe

Što je vjerojatno značilo:

"Tako je ovaj događaj zapisan"

Iz lanene knjige (stupac IX.):

vacl vinum śantiśtś celi pen trytym
θi θapneśtś trytanaśa hanθin celi
tyr hetym vinym θic vacl heχz etnam
iχ matam cnticn θsepen teśamitn
murce θi nunθen etnam θi tryθ etnam
hanθin etnam celycn etnam aθumitn
peθereni eslem zaθrum mur in velθineś
cilθś vacl ara θui useti catneti slapiχyn
slapinaś favin yfli spyrta eisna hinθy
cla θesns

Značenje nije poznato, osim nekih riječi kao vinum, etnam i sl.; treba primjetiti i da pisac ponekad umjesto u piše y: vinum i vinym.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Koen Wylin: The first chapter of the Cortona inscription, objavljeno u Etruscan News 5 Page white acrobat.png(PDF) (engl.), časopisu Američkog odjela Instituta za etruščanske i italske studije
  2. Vjesnik.hr - Otkriven novi dokument etruščanskog jezika (3. 7. 1999.)
  3. Etruscan Vocabulary, na etruskisch.de (engl.)
  4. S. A. Yatsemirsky: Etruscan numerals: problems and results of research, 2006. Page white acrobat.png(PDF) (engl.)

U Wikipediji[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

Na njemačkom[uredi VE | uredi]

  • Ambros Josef Pfiffig: Die etruskische Sprache. Versuch einer Gesamtdarstellung. Akademische Druck- und Verlagsanstalt, Graz 1969.
  • Ambros Josef Pfiffig: Die etruskische Sprache. Schrift, Alphabet, Formenlehre, Syntax, Übungen. VMA, Wiesbaden 1998. ISBN 3928127551
  • Helmut Rix: Etruskische Texte. 2 Bde. Narr, Tübingen 1991. ISBN 3-8233-4476-5
  • Helmut Rix: Rätisch und Etruskisch. Institut für Sprachwissenschaft der Universität. Innsbruck 1998. ISBN 3851246705
  • Dieter H. Steinbauer: Neues Handbuch des Etruskischen. Scripta Mercaturae, St. Katharinen 1999. ISBN 3-89590-080-X

Na talijanskom[uredi VE | uredi]

  • Piero Bernardini Marzolla: L'etrusco, una lingua ritrovata. Mondadori, Milano 1984.
  • Giuliano Bonfante, Larissa Bonfante: Lingua e cultura degli Etruschi. Editori Riuniti, Roma 1985. ISBN 8835928192
  • Mauro Cristofani: Gli Etruschi, una nuova immagine. Giunti, Firenze 1984, 2000. ISBN 88-09-01792-7
  • Mauro Cristofani: Rivista di epigrafia etrusca. in: Studi Etruschi. Istituto di Studi Etruschi e Italici. Olschki, Firenze.
  • Carlo De Simone: I Tirreni a Lemnos - evidenza linguistica e tradizioni storiche. Olschki, Firenze 1996. ISBN 88-222-4432-X
  • Angelo Di Mario: La ricerca dei Tirreni attraverso la lingua. Cannarsa, Vasto 2002.
  • Giulio M. Facchetti: L'enigma svelato della lingua etrusca. Newton & Compton editori, Roma, 2000. 2001 (2. izd.). ISBN 88-8289-458-4
  • Massimo Pittau: La lingua etrusca, grammatica e lessico. Insula, Nuoro 1997. ISBN 88-86111-07-X
  • Romolo A. Staccioli: Il «mistero» della lingua etrusca. Newton & Compton editori, Roma 1977, 1978 (2. Aufl.), Melita, Roma 1981. (s rječnikom)

Na engleskom[uredi VE | uredi]

  • Giuliano Bonfante, Larissa Bonfante: The Etruscan Language. An introduction. New York University Press, New York 1983, 2002. ISBN 0-7190-5539-3
  • Helmut Rix: Etruscan. In: Roger D. Woodard (ed.): The Cambridge encyclopedia of the World's ancient languages. Cambridge University Press, Cambridge 2004, S. 943-966. ISBN 0-521-56256-2.

Na francuskom[uredi VE | uredi]

  • Maurice Guignard: Comment j'ai déchiffré la langue étrusque. Impr. Avisseau, Burg Puttlingen 1962, Bonneval 1965.
  • Massimo Pallottino: La langue étrusque. Problèmes et perspectives. Société d'Edition Les Belles Lettres, Paris 1978.
  • Damien Erwan Perrotin: Paroles étrusques. Liens entre l'étrusque et l'indo-européen ancien. L' Harmattan, Paris 1999. ISBN 2738477461

Na nizozemskom[uredi VE | uredi]

  • Robert Stephen Paul Beekes, Lammert Bouke van der Meer: De etrusken spreken. Coutinho, Muiderberg, 1991. ISBN 9062837972

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]