Heike Kamerlingh Onnes

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Heike Kamerlingh Onnes
Kamerlingh portret.jpg
Rođenje 21. rujna 1853.
Groningen, Nizozemska
Smrt 21. veljače 1926.
Leiden, Nizozemska
Državljanstvo Nizozemska
Polje Fizika
Institucija Sveučilište Leiden
TU Delft
Alma mater Sveučilište Heidelberg
Sveučilište Groningen
Akademski mentor Rudolf Adriaan Mees,
Robert Wilhelm Bunsen,
Gustav Robert Kirchhoff
Poznat po prvi ukapljio helij,
Onnesov Učinak
supratekućina
supravodljivost
Istaknute nagrade 1913. - Nobelova nagrada za fiziku

Heike Kamerlingh Onnes (Groningen, 21. rujna 1853. - Leiden, 21. veljače 1926.), nizozemski fizičar. Profesor u Leidenu (1882. – 1923.); istaknuo se radovima na području niskih temperatura. Prvi je ukapljio helij (1908.) i postigao temperaturu nižu od 1 K. Ohlađujući čistu živu približno do 4 K otkrio je (1911.) supravodljivost, pojavu golema povećanja električne provodnosti vodiča zbog gotovo potpunog nestanka električne otpornosti, poznatu na temperaturama u blizini apsolutne nule. Godine 1913. za svoj rad dobio je Nobelovu nagradu za fiziku. [1]

Supravodljivost[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Supravodljivost

Visokotemperaturni supravodič lebdi (levitacija) iznad magneta.

Supravodljivost je stanje pojedinih tvari koje se na niskim temperaturama očituje u nestanku njihova električnoga otpora, prolasku električne struje kroz tanku izolatorsku barijeru unutar njih bez električnoga otpora (Josephsonov učinak - Brian Josephson) i lebdenju magneta iznad njihove površine (Meissnerov učinak - Walther Meissner). [2] Supravodljivost je kvantnomehanička pojava i ne može se objasniti klasičnom fizikom. Tipično nastaje u nekim materijalima na jako niskim temperaturama (nižim od -200 °C).

Supravodljivost je 1911. otkrio Heike Kamerlingh Onnes dok je proučavao ovisnost električnoga otpora žive o temperaturi. Primijetio je da na temperaturama nižima od 4.2 K (-269 °C) električni otpor pada na nemjerljivo malu vrijednost. Zbog supravodljivosti će, na primjer, u olovnom prstenu uronjenom u ukapljeni helij, istosmjerna električna struja nastaviti teći i godinama nakon što se izvor struje isključi. Walther Meissner je 1933. otkrio da se metali ohlađeni do supravodljivoga stanja ponašaju kao savršeni dijamagneti, tj. u tankom površinskom sloju induciraju se struje koje stvaraju takvo magnetno polje koje poništava vanjsko polje, te je u unutrašnjosti supravodiča magnetno polje jednako nuli. Ako se na primjer na materijal koji može biti supravodljiv na temperaturama višima od 100 K postavi lagani magnet i ako se materijal polije ukapljenim dušikom, magnet će se podići iznad njega i lebdjeti.

Supravodljivo stanje određuju tri čimbenika svojstvena svakoj tvari: kritična temperatura, kritična magnetska indukcija i kritična gustoća električne struje. Ako je samo jedan od tih triju čimbenika veći od kritične vrijednosti, tvar ne može biti u supravodljivom stanju. Supravodiči se mogu podijeliti na:

  • supravodiče prve vrste, koji su bili prvi otkriveni i uglavnom su čisti kemijski elementi, a koji naglo prelaze u supravodljivo stanje i magnetsko polje ne prodire u njihovu unutrašnjost, i
  • supravodiče druge vrste, koji su nađeni poslije, uglavnom su kemijski spojevi i slitine, postupno prelaze u supravodljivo stanje, a u djelomično supravodljivom stanju u njima se oblikuju magnetski vrtlozi.

Nagrade[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Kamerlingh-Onnes, Heike, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.
  2. supravodljivost, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.