Henrik VII., car Svetog Rimskog Carstva

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
portret Henrika VII.

Henrik VII. (njem. Heinrich VII. oko 1275 (ili 1279?) - 24. kolovoza 1313.) bio je kralj Rimljana od 1308. i car Svetog Rimskog Carstva od 1312. do svoje smrti. Bio je prvi car iz dinastije Luksemburg.

Podrijetlo[uredi VE | uredi]

Henrik je rođen u Valenciennesu, gradu na sjeveru današnje Francuske. Bio je sin luksemburgškog grofa Henrika VI. i Beatrice iz grofovske obitelji Avesnes. Nakon što je 1308. izabran za kralja Rimljana, čime je u stvari dobio položaj kralja Njemačke, Henrik je 15. kolovoza 1309. najavio da namjerava otputovati u Italiju i primiti carsku krunu iz ruku pape. U međuvremenu, kako je u Češkoj 1306. izumrla dinastija Pšemislovića, Henrik VII. je svog sina Ivana Slijepog oženio nasljednicom češke krune Eliškom (Elizabetom). Time je Ivan Slijepi postao češki kralj 1310. i legitimni pretendent na krunu Ugarske i krunu Poljske.

Vladavina[uredi VE | uredi]

Izborni knezovi glasaju za Henrika
Carstvo u doba Henrika VII., ružičasto su posjedi dinastije Luksemburg

Henrik VII. je 1312. na čelu svoje vojske poduzeo pohod na Italiju, ceremonijalni odlazak u Rim koji se očekivao od svakog titularnog kralja Rimljana. U Rimu je okrunjen 29. lipnja 1312. za cara Svetog rimskog carstva. Samim time, Henrik VII. je postao prvi car Svetog rimskog carstva još od Fridrika II. , a njegovim krunjenjem okončan je Interregnum koji je trajao još od 1250. godine. Glavni cilj Henrikove politike bio je obnova carske vlasti u sjevernoj Italiji. Najjači otpor pružila mu je Firenca, a zatim i drugi gradovi u Toskani. Car se sporječkao i sa gvelfima i sa gibelinima, a njegov dolazak izazvao je približavanje pape Klementa V. i napuljskog kralja Roberta Mudrog. Kako je Robert pored kraljevske titule bio i grof Provanse dugovao je vazalsku lojalnost caru. Henrik je krenuo kazniti Roberta zbog navodne neposlušnosti. Njegova prva meta je bio grad Siena koji je bio gvelfski (podržavao je papu) i Henrik je započeo s njegovom opsadom. No, unutar tjedna Henrik je obolio od malarije. Napustio je Sienu 22. kolovoza. Našao je utočište u Buenconventu blizu Siene gdje je preminuo 24. kolovoza 1313..[1] Njegovo tijelo kasnije je premješteno u katedralu Uznesenja Marijina, u gibelinskom gradu Pisi.

Nakon Henrikove smrti carska vlast se brzo urušila u Italiji. Ipak, njegov dolazak ostavio je snažan dojam na suvremenike, na prvom mjestu na Dantea. U svojoj Božanstvenoj komediji Dante na nekoliko mjesta spominje u pozitivnom kontekstu Henrika VII. U Petoj sferi Raja, u kojoj se nalaze hrabri ratnici i vladari iz prošlosti, Dante spominje kako je počasno mjesto rezervirano i za Henrika. Također, u Čistilištu, Henrik VII se spominje kao spasitelj koji će obnoviti carsku vlast u Italiji i okončati razne zlouporabe Rimokatoličke crkve.

Henrika smrt je dovela do nove borbe oko carske krune. Njegov sin Ivan Slijepi nije se uspio nametnuti za novog cara, dok su najozbiljniji pretendenti na položaj cara bili Ludovik Bavarski iz dinastije Wittelsbacha i austrijski vojvoda Fridrik I. Lijepi iz dinastije Habsburga. Poslije pobjede kod Mildorfa u rujnu 1322. carsku krunu je ponio Ludovik IV. Bavarski.

Henrikov grob u Pisi

Obitelj[uredi VE | uredi]

Henrik VII. je od 1292. bio oženjen Margaretom, kćerkom brabantskog vojvode Johanna I. Sa njom je imao troje djece:

  • Ivana Slijepog (10. kolovoza 1296 - 26. kolovoza 1346), grofa od Luksemburga i kralja Češke.
  • Mariju (1304-26 ožujka 1324), koja je 1322. udata za francuskog kralja Šarla IV Lepog.
  • Beatrice (1305-11 studeni 1319), koja je 1318. udana za ugarskog kralja Karla I Roberta.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Jones, str. 536

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • Jones, Michael, The New Cambridge Medieval History, Vol. VI: c. 1300-c. 1415, Cambridge University Press, 2000
  • Kleinhenz, Christopher, Medieval Italy: an encyclopedia, Volume 1, Routledge, 2004
  • Bryce, James, The Holy Roman Empire, 1913
  • Sismondi, J. C. L., Boulting, William, History of the Italian Republics in the Middle Ages, 1906
  • Comyn, Robert. History of the Western Empire, from its Restoration by Charlemagne to the Accession of Charles V, Vol. I. 1851
  • Dunham, S. A., A History of the Germanic Empire, Vol. I, 1835
  • William M. Bowsky, Henry VII in Italy, Lincoln, 1960.
  • Maria Elisabeth Franke, Kaiser Heinrich VII. im Spiegel der Historiographie, Köln/Weimar/Wien, 1992.
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Henrik VII., car Svetog Rimskog Carstva.