Jovan Hranilović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Jovan Hranilović (Kričke kraj Drniša, 18. prosinca 1855.Novi Sad, 5. kolovoza 1924.), grkokatolički prezbiter, političar, hrvatski književnik i književni kritičar.

Jovan Hranilović (Đuro Šurmin: Povjest književnosti hrvatske i srpske, 1898.)

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen je Kričkama, kod Drniša, gdje mu je otac Nikola, Žumberčanin, službovao kao grkokatolički župnik. Nakon očeve smrti vratio se s majkom Sidonijom u njezine rodne Križevce i tamo završio pučku školu. Gimnaziju je polazio u Grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu, gdje je maturirao 1874. godine, a teologiju i filozofiju u Zagrebu (1874.–1876.) i Beču (1876.–1878.).[1] Nakon što je zaređen za prezbitera, 1878. godine, vraća se u Križevce. Tu je kratko biskupov tajnik, a zatim je župnik u više župa, uz ostalo u Kaštu, Sošicama i Radatovićima, gdje je nadahnuto ispjevao svoje glasovite »Žumberačke elegije«, na čijem će odjeku Kranjčević napisati »Uskočke elegije«. Javno djelovanje započinje kao pravaš i protivnik velikosrpske politike.[1][2] Bio je zagovornikom federalizma i posebnoga položaja Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji, da bi se potkraj života približio južnoslavenskoj ideji.[3] Godine 1887. premješten je u Bačku, a 1889. za župnika u Novi Sad, gdje, uz ostalo, godine 1918./19. predsjedava vojvođanskom skupštinom i vladom u vrijeme raskida odnosa s Ugarskom.

Književni rad[uredi VE | uredi]

U književnosti se javio rano, već 1873. godine, pisao je i prevodio pjesme, pripovijetke, političke i književne rasprave, polemike i studije te ih objavljivao u periodici od 1873. do smrti – u svemu oko pet tisuća radova. Većina je njegovih stihova sročena »u stilu šenoinske versifikacije s naglašenom etičkom i rodoljubnom motivikom« (M. Šicel). Hranilović je u njima očitovao svoju iskrenu ljubav za domovinu, s izraženom socijalnom notom, potičući svećenstvo na vjerski, kulturni i politički rad za narod. Još dublji trag ostavio je kao kritičar, zauzevši se za »idealistički realizam«. Kao i većina istaknutih realista bio je politički istaknuti pravaš.[4] Njegova književna filozofija sažimala je načela tadašnjih »starih« o jedinstvu istine, dobrote i ljepote. Bio je jedan od najdosljednijih i najupornijih revnitelja tradicijske odgojno-prosvjetne uloge književnosti na kršćanskim načelima.[5] Godine 1898. postaje urednikom Obzora, a od 1899. do 1900. godine bio je urednikom i Vienca.[1] Surađuje i objavljuje književne kritike u časopisima Prosvjeti, Hrvatskoj vili, Glasu Matice hrvatske, Kolu, Hrvatskoj prosvjeti, Balkanu, Pozorištu, Letopisu Matice srpske, Hrvatskom braniku, Prijatelju naroda, Agramer Tagblattu, Hrvatskoj domovini, Bogu i Hrvatima, Novom listu, Hrvatstvu, Subotičkoj Danici, Katoličkom listu i drugima.[1]

Svoje kritičke i književne tekstove potpisivao je i pseudonimima: Jedan književnik, H., Hr., -ić, I. H., J., J. H., -n, nj., -oa-, r, r-o te -v-.[1]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Žumberačke elegije, Tisak i naklada Knjižare Gustava Neuberga, Križevci, 1886.[6]
  • Pjesme svakidanke, Tisak i naklada Knjižare Gustava Neuberga, Križevci, 1890.
  • Izabrane pjesme, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1893.

Posmrtno

  • Izbor iz Žumberačkih elegija i ostalih pjesama. Uredio i uvod napisao Milko Popović, Narodna Prosvjeta, Zagreb, 1934.
  • Izbor iz žumberačkih elegija i ostalih pjesama Jovana Hranilovića, Žumberačke novine, Zagreb, 1934.
  • Pisma Jovana Hranilovića Petru Markoviću, Zagreb 1952.[1]
  • Žumberačke elegije i druge izabrane pjesme, Žumberački vikarijat, Zagreb, 1986.

Literatura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Hrvatski biografski leksikon: Hranilović, Jovan, preuzeto 8. srpnja 2012.
  2. Milan Begović, Eseji, kritike, polemike, miscelanea, intervjui; uredili Andrea Sapunar i Tihomil Maštrović, Knj. II., Zagreb : Naklada Ljevak, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2006., ISBN 953-178-694-1, str. 480.
    Wikicitati „Hranilović, Jovan (1855.–1924.), hrvatski književnik; u političkom radu isticao se kao pravaš i protivnik velikosrpske politike da bi se pred kraj života opredijelio za jugoslavenstvo; (…)“
    ()
  3. Dalibor Brozović, gl. ur., Hrvatska enciklopedija, Sv. 4. : Fr – Ht, Zagreb : Leksikografski zavod Miroslava Krleže, 2002., ISBN 953-6036-34-7, str. 647.
  4. Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti : tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Zagreb : Naklada Pavičić d.o.o., 1997., ISBN 953-6308-09-6, str. 144.
    Wikicitati „Većina hrvatskih realista, posebice vodeći među njima, bili su politički istaknuti pravaši: Ante Kovačić, Evgenij Kumičić, August Harambašić; pravaši su bili po intimnom uvjerenju Gjalski i Kranjčević, Palmović i Hranilović, Edhem Mulabdić, Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević. Pravaške ideje prožimlju i djela Vjenceslava Novaka i Josipa Kozarca.“
    (Jelčić, 1997., 144.)
  5. Dr. sc. Vladimir Lončarević: Jovan Hranilović - revnitelj književne tradicije, Glas Koncila, 1. kolovoza 2010., br. 31., str. 21., preuzeto 8. srpnja 2012.
  6. Gradska knjižnica "Franjo Marković" Križevci: Katalog izložbe: "Tiskarstvo u Križevcima krajem 19. i početkom 20. stoljeća", str. 8., preuzeto 8. srpnja 2012.