Ljubomir Magaš

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Ljubomir Magaš poznatiji pod pseudonimom Ljuba Zemunac (Beograd, 27. svibnja 1948.Frankfurt, 10. studenog 1986.) je bio beogradski kriminalac i jedna od najpoznatijih osoba jugoslavenskog podzemlja.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen je u Zemunu u obitelji Šime Magaša, podrijetlom iz Vinjerca pored Zadra i Rose, rođene Ćurčić, a sa obitelji kasnije seli u beogradsku općinu Zvezdaru. Sa šest godina je ostao bez oca, koji se rastao od njegove majke. Učio je auto-limarski zanat, ali ga nije završio. Radio je jedno vrijeme u pogonu IMT u Dobanovcima. U policiji je prvi put registriran 1964. godine, kao napasnik. U narednih nekoliko godina često je privođen uglavnom zbog sitnih krivičnih dijela: grebanja automobila, prijetnji, tuča, otmica torbi. Na Zvezdari se počinje baviti ameterskim boksom i uličnim tučama. Sud u Beogradu mu je 1965. odredio kazneno popravnu mjeru slanja u Dom za maloljetne prestupnike u Nišu. Godine 1967. je u jednoj tuči na Tehnološkom fakultetu teško prebio studenta Vladimira Vučkovića, pa je u strahu od policije, prvi put pobjegao u Austriju. Iste godine kada se vratio natrag osumnjičen je da je zajedno sa Radetom Ćaldovićem Ćentom i Zoranom Milosavljevićem Robijom silovao jednu djevojku. Za ovo djelo je dobio tri godine zatvora u Sremskoj Mitrovici[1]. Dvije godine robije je proveo u zatvoru u Sremskoj Mitrovici. Ubrzo nakon izlaska iz zatvora u ožujku 1971. godine našao se na Interpolovoj tjeralici zbog krađe automobila. Istog trenutka kada je izdata tjeralica, Magaš se našao u bjekstvu zajedno sa prijateljem Dačom s kojim bježi u Italiju. Sedamdesetih godina 20. stoljeća je boravio u zapadnoj Europi gdje se bavio pljačkma i iznudama. Osumnjičen je za ubojstvo Veljka Krivokapića 27. listopada 1978. u kafeu „Hautpnost” u Beču. [2] Ubio ga je Goran Vuković zvani Majmun ispred oblasnog suda u Frankfurtu.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Ljuba Zemunac - maneken smrti, Dušan Popović i Nebojša Pavlović, Beograd (1989)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]