Manastir Krka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Manastir Krka

Manastir Krka je današnji manastir Srpske pravoslavne crkve, osnovan u 14. stoljeću, koji se nalazi u dolini rijeke Krke, tri i pol kilometra istočno od naselja Kistanja, u širokoj dragi. Uz manastire Krupu i Dragović, Krka je najveći i najpoznatiji pravoslavni manastir u Hrvatskoj.

Manastirom trenutno upravlja trojna Uprava koju čine Episkop dalmatinski g. Fotije (Sladojević), jeromonah Nikodim (Kosović) i jeromonah Heruvim (Đermanović).[nedostaje izvor]

Povijest[uredi VE | uredi]

Manastir Krka nastao je, kao katolički samostan, na mjestu gdje su se nalazile katakombe u kojima je prema predaji apostol Pavao propovijedao kršćanstvo u dolini rijeke Titius (stari naziv za Krku) u I. stoljeću poslije Krista. Da je manastir nekad bio katolički, ukazuje i zvonik u romaničkom stilu, što nije tipično za pravoslavne vjerske objekte. Arheolozi, konzervatori, povjesničari umjetnosti i povjesničari ustvrdili su da je dio sakralnih objekata na sjeveru Dalmacije koji je podignut u novije doba podignut uvijek na mjestima u blizini ranijih crkvenih građevina ili baš na samom položaju starih crkvenih građevina, čak i rimskih.[1][2][3][4] Napisi Stipe Gunjače, Dasena Vrsalovića i Nikole Jakšića, nastali nakon premještanja manastira Dragovića potvrđuju ta mišljenja.[5]

Pravoslavni samostan je sagrađen na temeljima rimokatoličkog samostana. [6] [7]

U srpskoj publicistici raširena je teza da je manastir Krupa napravljen 1317. godine za vrijeme vladavine kralja Milutina, mada ne postoji nikakav dokument, ni povelja niti posredan izvor koji ukazuje na to. Milorad Panić Surep je 1965. u Zografu objavio rad da postoji jedan falsificiran zapis da je car Dušan 1342. godine ponovio manastir. Milaš pominje gramatu iz 1497., mada tu gramatu niko nije vidio. Podatak na koji se poziva je iz Končarevićevog ljetopisa, koji također niko od povjesničara nije uopšte vidio.

Iznad glavnog ulaza u manastir jest kameni natpis iz tzv. 1402. godine. Vidno je da je krivotvoren. Izvorno je postavljen u crkvi i ubrzo je prenesen iznad glavnog ulaza, na najuočljivije mjesto. Taj čin a izvršio je arhimandrit Jerotej Kovačević 1859. godine, čemu je prisustvovalo više ljudi. Otkako je na tom mjestu, kameni natpis postaje znan. Uskoro se našao čovjek kojem je autentičnost napisa bila sumnjiva. Bio je to dr Luka Jelić.[8] Jelić je pozvao da se natpisi manastira u Dalmaciji sustavno ispitaju. Njegov poziv nije bio prihvaćen. Vladika Nikodim Milaš reagovao je na neznanstveni način i uskoro je nakon izdavanja »Pravoslavne Dalmacije« 1402. godina postala je pojam koji su svi znali, a niko nije ni pokušavao da posumnja u tačnost te godine. Srpski povjesničari koji su ukazali na falsifikat su Milenko Pekić,[9] Dušan Berić[10][11][12] i Milan Radeka,[13] čije su procjene datirale starost natpis za cijelih tri stoljeća kasnije. Natpis iz 1402. godine napisan arapskim ciframa, ne može se povezati s pravoslavnim porijeklom, jer je tada kod pravoslavaca korišteno sasvim različito datiranje.[14] Eparhija dalmatinska u svom "Shematizmu" od 1873. do 1903. godine piše u svakom izdanju sve do 1890. g. da "se ne zna kad je i od koga manastir osnovan, nikakvih istoričkih podataka nema". Godine od 1890. pa do 1903. g. se ukazuje da se pogledaju ranija izdanja.[15]

Natpis s zaglavlja i žrtvenika svjedočanstvo su da je u 15. i 16. stoljeću postojala zgrada, no nikako ne potvrđuju da je pripadala pravoslavcima, što je vidno iz izvješća ninskoga biskupa 1598. godine.[16] Doba Osmanskih osvajanja bila su teška vremena za katolički samostan. Više puta spaljen je i uništen od strane Turaka. Usprkos tome samostan nisu ugasila ni paljenja ni pustošenja. Redovnici ovog samostana su još u 17. stoljeću izjavljivali da "se priznaju Hrvatima i katolicima".[17] [6]. Isti katolički redovnici su bili prisiljeni pobjeći pred turskim provalama i progonima. Sklonili su se u Zadru, gdje im je papa Inocent X. 1655. dao dvije crkve, koje su bile u vlasništvu franjevaca trećeredaca glagoljaša.

Najstarija godina koja pominje pravoslavne redovnike u krčkom samostanu jest 25. kolovoza 1648. koja je spomenuta u terminaciji 20. studenoga 1649.. Tim dokumentom generalni providur, dozvolom zadarskog nadbiskupa daje kaluđerima sv. Arhangjela katoličku crkvu Bl. Gospe Maslinske pod Zadrom na privremenu upotrebu, iz čega slijedi da je uvedenje pravoslavnih samostana u Krupi i na Krki bilo u razdoblju od 1598. do 1642. godine..[18]

U kasnijem ugovoru sa franjevcima, samostanski redovnici su izjavili da "žive u službi grčke Crkve staroga ilirskoga ili hrvatskoga jezika" [17] [6].


Arhitekturna svojstva[uredi VE | uredi]

Samostanska crkva posvećena je arhanđelu Mihovilu i sagrađena je na starijem rimokatoličkom samostanu. Zvonik je sagrađen u romaničkom stilu.

Samostansko zdanje sastoji se od crkve, zvonika, blagovaonice sa sobama, kapele svetog Save, i novopodignute zgrade bogoslovije. Posvećenje temelja za zgradu bogoslovije izvršeno je na dan svetog arhanđela Mihovila 1985.. godine. U temelju nove zgrade uzidan je po kamen iz Pećke Patrijaršije, samostana Krke, Krupe, Dragovića (sve bivših katoličkih samostana) kao i dalmatinskih gradova: Šibenika, Benkovca i Zadra.

Uz svoju nesumnjivu duhovnu vrijednost, manastir raspolaže izuzetno bogatom riznicom i knjižnicom. U riznici se nalaze vrijedne ikone, crkveni predmeti (panagije, kandila, križevi, epitrahilj svetog Save), a od knjiga iz knjižnice najvrjednije su Mokropoljsko evanđelje pisano na pergameni i Oktoih izdan u tiskari Božidara Vukovića na Cetinju.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, str.66
  2. Ilakovac, Boris, Rimski akvedukti na području sjeverne Dalmacije, Zagreb, 1982, str. 59
  3. Dasen Vrsalović, Četverogodišnji rad Instituta za nacionalnu arheologiju i Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (1958, 1959, 1960. i 1961. godine, Starohrvatska prosvjeta, Zagreb, 1963, ser. III, sv. 8-9, 269)
  4. Ivo Pilar, O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Zagreb, 28/1931, sv. 1, str. 31-32
  5. Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, str.66
  6. 6,0 6,1 6,2 dr Marko Japundžić: Tragom hrvatskoga glagolizma, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., ISBN 978-953-151-060-1, str. 51.-54.
  7. Enciklopedija likovnih umjetnosti, 3, Zagreb, 1964., str. 251.
  8. Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, str.65
  9. Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, 57-67
  10. Dušan Berić, Tri verzije o postanka manastira Krke, Srpska riječ, Zagreb, 9/1951, 351, 2
  11. Dušan Berić, Zapisi popa Silvestra iz Islama sredinom XVIII vijeka, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, Beograd, 28/1962, 3-4, 16
  12. Dušan Berić, Tragom jednog domaćeg ikonopisca, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split, 52/1950, 182
  13. Radeka, Milan, Prilozi o spomenicima kulture kod Srba u sjevernoj Dalmaciji. Almanah Srbi 1 pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971, 174
  14. Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, str.58
  15. Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, str.58
  16. Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, str.59
  17. 17,0 17,1 (hrv.)Vjesnik Pravoslavni samostan je sagrađen na temeljima rimokatoličkog samostana
  18. Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, str.59

Literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Manastir Krka