Mija Aleksić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mija Aleksić
Rodno ime Milosav Aleksić
Rođenje 26. rujna 1923.
Smrt 12. ožujka 1995.
Zanimanje glumac
Godine rada 1943.-1993.
Važniji filmovi Dr, Maratonci trče počasni krug
Portal o životopisima

Mija Aleksić (selo Gornja Crnuća kod Gornjeg Milanovca, 26. rujna 1923. - Beograd, 12. ožujka 1995.), srbijanski filmski, kazališni i tv glumac izuzetno popularan 1960-ih-1970-ih, po komičnim ulogama u tada popularnim jugoslavenskim tv serijama i filmovima.

Životopis[uredi VE | uredi]

Milosav Aleksić rođen je u kao četvrto dijete Sinđe i Velimira Aleksića, seoskog pisara i glazbenika, porijeklom sa graničnog pojasa između Crne Gore i Hercegovine. [1]Porodica Aleksić se 1933. seli u Kragujevac. Aleksić je za Drugog svjetskog rata bio učenik kragujevačke gimnazije, one iste iz koje su vojnici Wehrmachta uzeli nevine taoce strijeljali ih 20. listopada 1941., no on je izbjegao strijeljanje. [2]Aleksić se glumom počeo baviti 1943., od ožujka je član ansambla Srpskog narodnog pozorišta iz Kragujevca. Igra manje uloge u Sterijinoj Pokondirenoj tikvi i Nušićevom Običnom čoveku. Od 1944. Aleksić postaje član SKOJ-a, a krajem rata postaje stalni član Zbora doma JA, i to kao tenor. Nakon rata Aleksić se upisuje se na Pravni fakultet, ali nakon svega godinu dana napušta studij. Vraća se u kragujevačko kazalište i počinje glumiti zahtjevnije uloge.

Od rujna 1949. po naredbi odlazi u Narodno pozorište Beograd. Prva značajnija uloga mu je Aleksa u Laži i paralaži Sterije Popovića. Iste te godine počinje glumiti u tada popularnoj radio-emisiji Veselo veče lik Rafajla Rafa Maksića, i taj komični lik određuje njegovu glumačku osobnost. 1950. debitira na filmu, u kratkometražnom Muva Branka Ćelovića.

1952. napušta Narodno Pozorište i prelazi u tada puno značajnije i bogatije Jugoslovensko dramsko pozorište. Uglavnom dobija komične uloge; popa Jaše u Čehovljevom Višnjiku, Proke Purića u Nušićevoj Ožalošćenoj porodici i Ževakina u Gogoljevoj Ženidbi. Prvi dugometražni film koji je Aleksić snimio bio je Opštinsko dete (1953.) Puriše Đorđevića.

Godina 1959. počinje loše, doživljava težu saobraćajnu nesreću, ali dobija ulogu Pometa u Držićevu Dundu Maroju u režiji Bojana Stupice, u kojoj briljira. Za Aleksićevu karijeru presudna je bila televizija i jedna od prvih domaćih humorističkih serija - Servisna stanica, scenarista Radivoje Lole Đukića i Novaka Novaka, tadašnje TV Beograd, koja je išla pune dvije godine (19 epizoda i to uživo). Lik koji je glumio, v.d. Raka bio je dobro primljen kod publike, u istoj seriji glumio je i Miodrag Petrović Čkalja, njihovi međusobni sukobi i nesporazumi tjerali su publiku u salve smijeha. Nakon ove serije, Mija i Čkalja postaju nerazdvojni komičarski par u cijelom nizu Đukićevih serija, poput serije Ogledalo građanina Pokornog iz 1963.

Od početka 1960-ih Aleksić počinje glumiti kao gost u Ateljeu 212 (Provokator u Policajcima Sławomira Mrożeka). Zlatnu Arenu u Puli dobio je 1964., za ulogu ujka Blagoja u filmu Dr (po Nušiću). Te iste godine Aleksić je odigrao ulogu koljača Maksima u filmu Miće Popovića Čovek iz hrastove šume, ta uloga pokazala je da Mija nije samo komičar, već da je u stanju glumiti i tragične likove. Na vrhuncu karijere, doživljava tešku porodičnu tragediju - smrt sina Boriše, od tada počinje Mijin kraj, počinje oboljevati i polako se povlači sa scene.

Od 1977. Aleksić je u mirovini, povremeno nastupa u filmovima, 1992. odigrao je svoju posljednju filmsku ulogu u filmu Tango argentino Gorana Paskaljevića, za koju je dobio Grand Prix na festivalu u Nišu.

Mija Aleksić ostvario je ukupno 54 filmskih i 140 kazališnih uloga, najviše njih u Beogradskom Narodnom i u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, te poneke SNP u Kragujevcu te kao gostujući glumac u beogradskom Ateljeu 212 i Humorističkom pozorištu.

Mija Aleksić dobio je Oktobarsku nagradu grada Beograda 1961. i Sedmojulsku nagradu 1976. godine.

Filmografija[uredi VE | uredi]

  • Muva (1950., kratkometražni), Branko Ćelović
  • Opštinsko dete (1953.), Puriša Đorđević
  • U mreži (1956.), Bojan Stupica
  • Jedini izlaz (1958.), Vicko Raspor
  • Gospođa ministarka (1958.), Žorž Skrigin
  • Te noći (1958.), Jovan Živanović
  • Pogon B (1958.), Vojislav Nanović
  • Drug predsednik centarfor (1960.), Žorž Skrigin
  • Ljubav i moda (1960.), Ljubomir Radičević
  • Bolje je umeti (1960.), Vojislav Nanović
  • Prvi građanin male varoši (1961.), Puriša Đorđević
  • Nema malih bogova (1961.), Radivoje-Lola Đukić
  • Eci peci pec (1961., kratkometražni), Dušan Makavejev
  • Pedagoška bajka (1961., kratkometražni), Dušan Makavejev
  • Sreća u torbi (1961.), Lola Đukić
  • Leto je krivo za sve (1961.), Puriša Đorđević
  • Srešćemo se večeras (1962.), František Čap
  • Dr (1962.), Soja Jovanović
  • Muškarci (1963.), Milo Đukanović
  • Čovek iz hrastove šume (1964.), Mića Popović
  • Narodni poslanik (1964.), Stole Janković
  • Na mesto, građanine Pokorni! (1964.), Lola Đukić
  • Provereno, min njet (1965.), Zdravko Velimirović
  • Doći i ostati (1965.), Branko Bauer
  • Devojka (1965.), Puriša Đorđević
  • Mrtvim vstop prepovedan (1965.), Vladimir Carin
  • San (1966.), Puriša Đorđević
  • Pre rata (1966.), Vuk Babić
  • Sretni umiru dvaput (1966.), Gojko Šipovac
  • Skupljači perja (1967.), Aleksandar Petrović
  • Nož (1967.), Žika Mitrović
  • Jutro (1967.), Puriša Đorđević
  • Bokseri idu u raj (1967.), Branko Ćelović
  • Mali vojnici (1967.), Bahrudin Čengić
  • Sirota Marija (1968.), Dragoslav Lazić
  • Pusti snovi (1968.), Soja Jovanović
  • Podne (1968.), Puriša Đorđević
  • Biće skoro propast sveta (1968.), Aleksandar Petrović
  • Quo vadis, Živorade (1968.), Milo Đukanović
  • Krvava bajka (1969.), Tori Janković
  • Ubistvo na podmukao i svirep način i iz niskih pobuda (1969.), Žika Mitrović
  • Biciklisti (1970.), Puriša Đorđević
  • Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji (1971.), Bahrudin Čengić
  • Užička republika (1974.), Žika Mitrović
  • Pavle Pavlović (1975.), Puriša Đorđević
  • Beštije (1977.), Živko Nikolić
  • Rad na određeno vreme (1980.), Milan Jelić
  • Ljubi, ljubi, al’ glavu ne gubi (1981.), Zoran Čalić
  • Maratonci trče počasni krug (1982.), Slobodan Šijan
  • Čovek sa četiri noge (1983.), Lola Đukić
  • Varljivo leto ’68 (1984.), Goran Paskaljević
  • Tesna koža 3 (1988.), Aleksandar Đorđević
  • Tango argentino (1992.), Goran Paskaljević[3]

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]