Televizija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Televizijski prijamnik iz 1958.

Televizija (grč. tele = daleko + lat. visio = gledanje, hrv. dalekovidnica), skraćeno TV, općeniti je naziv za skup tehnologija koje omogućuju snimanje, emitiranje i prijem pokretnih slika, bilo u crno-bijeloj tehnici ili u boji, popraćenih zvukom. Riječ televizija može označavati osim cijelog televizijskog sustava i televizijski prijemnik (obično ga zovemo televizor), te televizijsku tvrtku (HRT, RTL i Nova TV su primjeri tv tvrtki koje imaju državnu koncesiju za emitiranje u Hrvatskoj).

Prvi koji je smislio riječ televizija bio je ruski znanstvenik Konstantin Perskyl, na Prvom kongresu o elektricitetu u Parizu 1900. godine. On je spajajući grčku i latinskiu riječ, grč. tele = daleko + lat. visio = gledanje, slika, prikaz, hrv. dalekovidnica) smislio termin televizija. Međutim, nije bilo dovoljno smisliti ime, škot John Logie Baird postigao je 25. listopada 1925. ono što nikom do tada nije uspijelo: prenio je prvu televizijsku sliku na udaljenost od nekoliko metara. Princip je postavljen, trebalo ga je samo nastaviti dalje usavršavati, tako se uskoro tih nekoliko metara pretvorilo u nekoliko kilometara, a svi smo svjedoci kako je nastavilo dalje.

Televizijske kamere

Povijest televizije[uredi VE | uredi]

Poslije otkrića radija (polovica 19. stoljeća - Nikola Tesla) koji je prenosio zvuk na daljinu putem radiovalova, te otkrića kinematografije (Prvo snimanje u povijesti tj. prvi film "Izlazak radnika iz tvornice" braće Lumiere 1895., i prve javne kinoprojekcije "Dolazak vlaka" u Grand Caffe-u u Parizu) - samo je trebalo spojiti obje tehnologije, tj. snimati osim zvuka i sliku, te osim bežičnog prijenosa opet prikazati pred gledateljima sliku i zvuk.

Ideja mehaničke televizije potiče još iz 19. stoljeća, Paul Gottlieb Nipkow još je 1884. zamislio skenirajući disk, no prvu demonstraciju izveo je John Logie Baird's 25. Listopada 1925. godine. Širom SAD-a u prvoj polovici 20. stoljeća rabilo se nekoliko različitih tv standarda, dok nije 1941. dogovoren jedan zajednički standard te je potom uvedena standardna slika od 525-linija.

U Europi je u Sovjetskom Savezu 1944. razvijen, 1946. standardiziran te 1948. je održana prva javna demonstracija 625-linijskog sustava koji je kasnije postao europskim standardom, koji je u uporabi još i danas, jer nasljednik (HDTV) sa 1080 linija je u Hrvatskoj bio jedno vrijeme u periodu eksperimentalnog emitiranja (u SAD-u se HDTV emitira komercijalno od 31. srpnja 1996.[1]

Tehnologija[uredi VE | uredi]

Temeljni princip televizije je pretvaranje pokretne slike u električni signal pogodan za prijenos, te obrnuti proces kod prikaza. Za razliku od filma koji snima sliku na dvodimenzionalni medij, televizija mora svesti informaciju o pokretnoj slici na samo jednu dimenziju. To se postiže razlaganjem slike na pojedinačne linije koje se nalaze jedna ispod druge ("skeniranje"). U početku razvoja to se radilo mehaničkim putem (Nipkowljev disk). To je ubrzo zamijenjeno elektronskom zrakom upravljanom električnim ili magnetskim poljem (elektronska cijev). Danas se za snimanje koriste i poluvodički elementi s prijenosom naboja (CCD), a za prikaz postoji i više digitalnih tehnika (LCD, TFT, plazma).

Princip televizije sa slikom u boji zasniva se na pojavi (poznata iz fizike) da se većina boja i njihovih nijansi može dobiti miješanjem svjetlosti iz tri izvora koji svaki za sebe daje dojam crvene, zelene i plave boje (tzv. Red Green Blue sustav).

Analogna televizija[uredi VE | uredi]

NTSC-PAL-SECAM.png

Analogna televizija je još uvijek prevladavajuća tehnika emitiranja u većini država svijeta.

U uporabi je nekoliko videostandarda za format slike i način kodiranja boje:

  • PAL - prenosi se 25 slika (50 poluslika) u sekundi koje imaju po 625 linija
  • SECAM - 25 slika (50 poluslika) s 625 linija
  • NTSC - 30 slika (60 poluslika) s 525 linija

Noviji uređaji za prijem podržavaju sva tri standarda i imaju izbornike za dabir pravoga odvojene po kanalima. Ako se koristi televizija krivog standarda, koji ne podržava prijemnik, i dalje će se vidjeti slika, ali će doći do pomaka boja (što obično daje crnobijelu ili titravu sliku).

Elektroničkim putem je to moguće jednostavno ispraviti pomakom faze (spajanjem kondenzatora između vodiča) (PAL i SECAM), koji su slični. NTSC može pri krivom korištenju izazvati efekt "sužene slike" s "odrezanim stranicama" (widescreen način).

Digitalna televizija[uredi VE | uredi]

Tehnologija koja dolazi, emitirana bilo putem satelita, zemaljskih odašiljača ili kabelom. Postiže se veća rezolucija slike od analogne TV (525/625 linija analogna - 1080 linija naviše HDTV). Osim toga, ovo omogućuje i mnoge napredne usluge.

Kvaliteta slike i zvuka je općenito bolja od analogne. Međutim, digitalna televizija po svojoj definiciji ima vrlo lijepu sliku i ton do oštre granice, kada signal postaje previše distortiran.

Analogna televizija ima blagi prijelaz, dok kod digitalne ili ima signala ili ga nema. Kad ga ima, moze ga biti u prekidima (digitalne smetnje) ili, ako je jačina signal preko 50% posto (teoretski, u praksi 65% jacine signala je potrebno) to se smatra kvalitetnim digitalnim signalom. Većina uređaja za digitalni prijem ima ugrađene vizualne indikatore jačine signala.

Po samom svom načinu rada, digitalni signal je manje podložan "analognim" smetnjama (prirodni ili umjetni šum ("brum")) i zbog toga daje bolje rezultate pri slabijem signalu.

Najbitniji načini prijenosa digitalnog televizijskog signala su zemaljski DVB-T, kabelski DVB-C i satelitski DVB-S.

Sociološko značenje televizije[uredi VE | uredi]

Televizija spaja sliku i zvuk i danas je najutjecajniji medij. Televizijska slika nosi najpotpunije i najsažetije informacije koje snažnije od bilo kojega drugog medija djeluju na svijest primatelja. Televizija neposredno djeluje na emocije kao nijedan drugi medij. Kao takva, često se zloupotrebljava u političke i druge svrhe. Gledateljima televizije se savjetuje, da vrlo kritično sagledaju svaku informaciju, koje su ponekad nepristrane. Nasilni sadržaj može potaknuti nasilno ponašanje.

Hrvatske televizijske postaje[uredi VE | uredi]

Glavni članak: Hrvatske televizijske postaje

U Hrvatskoj postoji javna televizija, komercijalne postaje koje emitiraju na području cijele Hrvatske i lokalne postaje koje emitiraju samo na ograničenom području, npr. grada ili županije.

Program se u Hrvatskoj distribuira i putem kabelskih operatera koji također mogu djelovati bilo na cijelom ili pak dijelu njezinog teritorija.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]