Orgulje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Barokne orgulje u Portugalu
Mehaničke povijesne orgulje majstora Caspara Fischera u župnoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM u Valpovu iz 1805.

Orgulje su jedno od najsloženijih glazbala s tipkama. Imaju, ovisno o veličini, od jedne do čak pet ili šest klavijatura po kojima se svira rukama (manuali) i klavijaturu na kojoj se svira nogama (pedal). Broj manuala ovisi o veličini orgulja, odnosno o broju registara, tj. svirala, a mogu ih imati od jednog do sedam. Registar je niz svirala iste boje i jačine zvuka. Glavni registri orgulja jesu Principali 8-stopni, dok se orgulje udešavaju prema registru Oktava 4 koji spada u registar Principal, samo zvuči za oktavu više. Temeljni zvuk orguljama također daju poklopljenice Bordoni (Gedackti). Postoje u orguljama registri tamnih, tiših tonova, oni prodornijeg, reskijeg i glasnijeg zvuka koji oponašaju razne glazbene instrumente. Svirale su onaj dio orgulja u kojima titra stupac zgusnutog zraka i time proizvodi zvukove različitih boja i visina. Zvuk se na orguljama proizvodi tako da se pritiskom tipke na klavijaturi dovodi zrak iz mijeha u svirale, koje su različite građe i veličine.

Poznate su, naime, starokineske usne orgulje, a hidraulične ili vodene bile su raširene u antičkoj Grčkoj. U starome Rimu spominju se jednostavnije građene pneumatske orgulje.Posredovanjem Bizanta, orgulje se u VIII. st. uvode u kršćanske crkve, a njihovo zlatno doba svakako je razdoblje XVII.-XVIII. st., kad su građene iznimno složene mehaničke barokne orgulje. U XIX. se pak stoljeću uvodi pneumatska i električna traktura, što posljeduje orkestralnijim zvukom, ali i ubrzanim stradavanjem starijih povijeskih orgulja koje se zamjenjuju novima, pretežito mehaničkim, poglavito na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće.

Primjenom registara orgulje mogu oponašati sve boje orkestralnih glazbala i ljudskih glasova, zato se simbolički nazivaju kraljicom instrumenata. One nisu stalno orkestralno glazbalo, nego se najčešće primjenjuju kao solistički instrument, posebice tijekom bogoslužja. Nalaze se gotovo i u svim ozbiljnijim koncertnim dvoranama, kako starijim tako i onima nastalim posljednjih desetljeća.

Orgulje u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Orgulje iz 1767. godine u rokoko stilu, Crkva sv. Marije Magdalene u Čazmi.

U Hrvatskoj je tijekom Republičke evidencije orgulja koju je od 1972. do 1975. godine provodio akademik Ladislav Šaban zabilježeno oko 800 orgulja i orguljskih pozitiva. Među njima velik je broj povijesno i spomenički vrijednih starih glazbala, od 16./17. do 20. stoljeća. Tek je manji broj njih u dobrom stanju i redovitoj upotrebi, a veći dio je zapušten i izložen propadanju. Četrdesetak orgulja uništeno je ili ukradeno na okupiranim teritorijima tijekom Domovinskog rata.

Orgulje u Hrvatskoj izgradili su većim dijelom strani orguljari iz nama susjednih zemalja, poput Italije, Austrije, Mađarske, Slovenije itd., no i u nas su tijekom minulih stoljeća djelovale mnoge domaće radionice. Dubrovnik, Karlovac, Zagreb, Osijek, Križevci, Požega, samo su neka od mjesta u kojima su djelovale radionice domaćih graditelja orgulja.

Radi popularizacije hrvatskih povijesnih orgulja i orguljske glazbe održavaju se u nas nekoliko orguljskih festivala: Organum Histriae (Dani orgulja u Istri), Ars Organi Sisciae, Orguljaška ljetna škola u Šibeniku, ciklus koncerata Orgulje Heferer i neki manji.

Jedne od najljepših i najvećih orgulja u Hrvatskoj postavljene su na koru đakovačke katedrale. Prve orgulje nove Strossmayerove katedrale, točnije rečeno sam instrument prvotnih orgulja izrađen je u vremenu između 1879. i 1882. godine u Bavarskoj u mjestu Oettingen kod tvrtke Steinmayer. Kućište orgulja izradio je bečki stolar Karger prema projektima arhitekta Friedricha von Schmidta koje je razradio njegov učenik Hermann Bollé. Radilo se o za ono vrijeme vrlo velikom i kvalitetnom instrumentu koji je bio nagrađen i zlatnom medaljom na bavarskoj zemaljskoj izložbi u Nürnbergu 1882. Oblikovno rješenje koje su spomenuti arhitekti primijenili pri projektiranju orgulja, a koje obilježava miješanje elemenata romaničkog i gotičkog stila, prilagođava se rješenju cjelokupne unutrašnjosti đakovačke katedrale. Nalik su na brojne druge orgulje koje je u tom razdoblju Schmidt projektirao za druge austrijske crkve (bečke crkve u četvrtima Brigittenau i Fünfhaus, franjevačke crkve u Innsbrucku, itd.). Ove su orgulje izgorjele u velikom požaru 1933. godine. Nove je izradio 1936., uz nadzor tada glavnih stručnjaka za orgulje u zemlji Franje Dugana i Franca Kimovca tvrtka Franca Jenka iz Št. Vida kod Ljubljane. Sam instrument postao je mnogo veći, no u izgledu kućišta orgulja uglavnom je zadržano ranije rješenje iz Schmidt-Bolléovog projekta koje je u manjoj mjeri romanizirano izbacivanjem nekih gotičkih elemenata, kako bi se instrument stilski u što je većoj mjeri moguće prilagodio unutrašnjosti đakovačke katedrale.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]