Rokoko

Izvor: Wikipedija

Ovo je glavno značenje pojma Rokoko. Za rokoko u glazbenoj umjetnosti, pogledajte Galantni stil.

Rokoko je naziv za francusku umjetnost i unutarnji dizajn 18. stoljeća. Riječ rokoko kombinacija je riječi rocaille (školjka) i barocco (barok, ili biser nepravilnog oblika). Iako se još vode rasprave o važnosti rokokoa u povijesti europske umjetnosti, rokoko se danas širom priznaje kao važan period u razvoju europske umjetnosti.

Sjeverna strana Katarinine palače u Katarininoj palači u Carskom Selu - dvorište za zaprege: sva štukatura bila je pozlaćena do 1773., kada je Katarina II zlato zamijenila maslinastom bojom

Salon u Katarininoj palači u Carskom Selu

Rokoko bazilika u Ottobeurenu u Bavarskoj: arhitekturni prostor je tečan i pun života

[uredi] Povijesni razvoj

Rokoko se prvo razvio kao dekorativna umjetnost u unutarnjem dizajnu. Luj XV., kralj Francuske dolaskom na prijestolje donosi promjene u dvorskoj umjetnosti i umjetničkoj modi. Do kraja vladavine starog kralja, bogati barokni dizajn mijenjao se u lakše elemente s više zaobljenosti i prirodnih uzoraka. Ovi elementi očiti su u arhitekturnim rješenjima Nicolasa Pineaua. Tijekom vladavine regenta Luja Augusta, dvorski život pomaknuo se iz Versajske palače i ta umjetnička promjena postala je ukorijenjena, prvo u kraljevom okruženju, a zatim i u višim slojevima društva širom Francuske. Delikatnost i zaigranost rokokoa često se percipira u savršenom skladu s ekscesima režima Luja XV.

1730-e godine predstavljale su vrhunac razvoja rokokoa u Francuskoj. Stil se preko arhitekture i namještaja proširio u slikarstvo i kiparstvo, što je vidljivo u radovima Antoinea Watteaua i Françoisa Bouchera. Rokoko je zadržao barokni ukus kompleksnih oblika i zamršenih uzoraka, ali je tada počeo uključivati i razne druge karakteristike, uključujući sklonost orijentalnom dizajnu i asimetričnim kompozicijama.

Rokoko se proširio uspomoć francuskih umjetnika i graviranih publikacija. Spremno je dočekan u katoličkim dijelovima Njemačke, Češke i Austrije gdje je uklopljen u živahnu njemačko-baroknu tradiciju. Njemački rokoko s entuzijazmom je uklapan u gradnji crkava i palača, pogotovo na jugu, dok se u Pruskom kraljevstvu razvio poseban stil rokokoa nazvan prema kralju Friedrichu. Arhitekti su često ogrtali svoje interijere oblačcima pahuljaste štukature. U Italiji su kasno-barokni stilovi Francesca Borrominija i Camilla-Guarina Guarinija postavljali rokoko ton u Torinu, Veneciji, Napulju i Siciliji, dok su umjetnosti u Toskani i Rimu ostale vjernije baroku.

Početak kraja rokokoa došao je u ranim 1760-im godinama kada se ličnosti poput Voltairea i Jacques-Françoisa Blondela počele kritizirati pretjeranost i degeneraciju umjetnosti. Blondel je rokoko u suvremenom interijeru opisao kao "besmislenu, bezobličnu masu školjaka, zmajeva, trske, palmi i biljaka"[1]. Do 1785. godine rokoko je u Francuskoj izašao iz mode i zamijenjen je redom i ozbiljnošću neoklasičnih umjetnika poput Jacquesa Louisa Davida. U njemačkoj je rokoko krajem 18. stoljeća ismijavan frazom Zopf und Perücke ("svinjski rep i perika"), i tu fazu se katkad naziva riječju Zopfstil. Rokoko je ostao popularan u talijanskim provincijama do druge faze neoklasicizma kada je s Napoleonovim vladama stigao "carski stil" koji je pomeo rokoko.

Interes za rokoko obnovljen je između 1820. i 1870. Englezi su prvi oživjeli "stil Luja XIV", kako je pogreškom isprva bio nazvan, i plaćali su visoke cijene za rabljene rokoko predmete koji su rijetko prodavani u Parizu. No značajniji umjetnici poput Delacroixa također su ponovo otkrili značaj, gracioznost i zaigranost umjetnosti i dizajna rokokoa.

[uredi] Rokoko u raznim umjetničkim područjima

[uredi] Namještaj i ukrasni predmeti

Lake teme i zamršeni uzorci u rokokou predstavljeni su u manjem razmjeru i manjim dimenzijama nego impozantna barokna arhitektura i kiparstvo. Nije dakle iznenađujuće da je umjetnost francuskog rokokoa najbolje došla do izražaja u interijeru. Elementi od kovanog željeza, porculanski kipići i pogotovo namještaj stekli su novi značaj jer su viši slojevi francuskog društva željeli opremiti svoje domove u novom, modernom stilu.

Stil rokokoa uživa u asimetriji, ukusu koji je bio nov europskom stilu. Ova praksa ostavljanja neuravnoteženih elemenata radi efekta, naziva se contraste.

U puno razvijenom rokoko dizajnu kao što je Table d'appartement (oko 1730.), njemačkog dizajnera J. A. Meissonniera koji je radio u Parizu (ilustracija ispod), nestaje bilo kakva referenca na prirodne tektonske oblike - čak je i mramorni vrh oblikovan. Pregača, noge i presvlaka besprijekorno su integrirani u tečnost suprotstavljenih oblika i "rocaillea". Čvor (noeud) presvlake pokazuje asimetrični "contraste" koji je izum rokokoa.

Nacrt za stol, autor Juste-Aurèle Meissonnier, Pariz oko 1730.

Materijali poput sadre, gline, porculana i sl. nisu prikladni za rokoko, no u drvenim i metalnim materijalima stvorena su neka važnija djela. Ispovjedaonice, propovjedaonice, oltari i fasade previše se uklapaju u arhitektonske elemente zbog čega je u njima teško kombinirati obline rokokoa, kao i lake i sitne elemente.

Obitelji pariških drvodjelaca, od kojih su neki rodom iz Njemačke, razvili su stil obrađivanja površina u tri dimenzije, tzv. bombé, u kojima se furnir lako stapa s pozlaćenim i brončanim elementima i držačima. Neka od važnijih imena bili su Antoine Gaudreau, Charles Cressent, Jean-Pierre Latz, François Oeben i Bernard II van Risenbergh.

U Francuskoj je stil ostao ponešto rezerviranim, budući da su ukrasi bili većinom od drveta ili, nakon rezbarenja manje robusni i naturalistični i manje bujni u miješanju prirodnih i umjetnih oblika svih vrsta (npr. biljni motivi, stalaktiti, groteske, maske, razni obrtni alati, bedževi i drago kamenje).

Engleski rokoko bio je obuzdaniji. Namještaj Thomasa Chippendalea posjedovao je zaobljenost i osjećaj, ali ne i hirovitost francuskog ukusa. Najuspješniji predstavnik engleskog rokokoa bio je vjerojatno Thomas Johnson, nadareni drvodjelac i dizajner namještaja koji je radio u Londonu sredinom 18. stoljeća.

Nedovršeni članak Rokoko koji govori o umjetnosti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.