Pokreti otpora u Drugom svjetskom ratu

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Pokret otpora se kao pojam koristi prvenstveno za oblike otpora koji se pojavljuju tijekom Drugog svjetskog rata na područjima pod okupacijom nacističke Njemačke i fašističke Italije, te njihovih saveznika. Prema francuskom Mouvement de résistance Britanci i Amerikanci nazivom Movement of resistance (odnosno Resistance movement ili samo Resistance, s velikim slovom) označavaju sve slične pokrete u okupiranoj Europi.

Uz ovo osnovno značenje, pojam se ponekad koristi i za slične oblike borbe protiv okupacijskih i kolonijalnih vlasti u raznim zemljama, ponajviše Trećeg svijeta (gerilski rat ili Narodnooslobodilački rat). Također se ponekad koristi u prenesenom značenju za neke oblike kulturnog i društvenog djelovanja koje ima prosvjedne i subverzivne značajke.

Djelatnosti[uredi VE | uredi]

Pojam "pokret otpora" uključuje postojanje organizacije, koja potiče i koordinira akcije raznih grupa na širem, u pravilu nacionalnom nivou. Takve su organizacije stvorene u nizu zemalja ubrzo nakon uspostave okupacijskih i/ili kvislinških režima.

Oblici otpora uključivali su različite oblike ilegalnog djelovanja. Nastoje nanositi razne štete okupacijskim snagama i njihovim domaćim pomagačima (kvislinzima), te održati odlučnost domaćeg stanovništva i uvjerenje da će doći do oslobođenja. Ovisno o snazi pokreta i uvijetima, razvijaju se razni oblici djelovanja: pasivni otpor, propaganda putem grafita, letaka, biltena, kao i usmeno širenjem vijesti i glasina; prikupljanje obavještajnih podataka koji mogu biti od koristi Saveznicima; spašavanje ugroženih Židova i politički proginjenih; prikupljanje oružja; organizacija sabotaža i atentata; organizacija i djelovanje gerilskih skupina pa i većih vojnih jedinica.

Također su redovno uspostavljali i održavali kontakt sa članicama antifašističke koalicije (Saveznici) (Velika Britanija, SAD i SSSR). Slali su im obavještajne podatke, primali pomoć i koordinirali akcije, posebno u završnim fazama rata, kada su saveznčke vojske prepremale oslobađanje njihove zemlje.

Okupacijske i kvislinške vlasti djelovanje pokreta otpora nazivale su redovno "banditizmom" i reagirale surovo. Njihovi zarobljeni pripadnici često su mučeni, te u pravilu streljani. Česte su bile i masovne represalije prema civilnom stanovništvu zbog djelovanja pokreta otpora. Osobno surov i masovan bio je postupak na okupiranim područjima istočne Europe.

Politička podvojenost pokreta[uredi VE | uredi]

Za niz zemalja karakteristično je postojanje dva paralelna pokrete otpora, od kojih jedan organiziraju komunisti, a drugi pristaše "građanskih" stranaka. Među njima dolazi do napetosti, ponekad i do oružanih sukoba.

Konfrontacija među njima bila je osobito snažna u Poljskoj (građanska Domovinska armija i komunistička Narodna armija) i u Grčkoj. U Poljskoj je Domovinska armija razoružana a njeni pripadnici progonjeni nakon prodora trpa SSSR-a. U Grčkoj, dio komunista započeo je građanski rat nakon kraja Drugog svjetskog rata (ali bez podrške SSSR-a).

U Francuskoj, dva pokreta otpora stvorila su 1943. zajedničko vodeće tijelo. General Charles de Gaulle nametnuo se kao lider. Na izborima nakon rata, komunisti dobivaju znatan broj glasova, ali kasnije se on smanjuje.

Na području Jugoslavije, godine 1941. stvaraju se dva pokreta otpora: rojalistički četnici na čelu sa Dražom Mihailovićem, i komunistički na čelu sa Josipom Brozom Titom. Četnički pokret, međutim, već nakon nekoliko mjeseci gubi karakteristike pokreta otpora i prihvaća otvorenu ili potajnu kolaboraciju sa okupatorom i kvislinškim režimima u NDH, Srbiji i Crnoj Gori.

Pokreti otpora i Narodnooslobodilački pokreti[uredi VE | uredi]

U nekim zemljama, antifašistički otpor koji vode komunisti prerasta u narodnooslobodilački rat. To se dogodilo u Grčkoj, Albaniji i Jugoslaviji. Jedino u Jugoslaviji stvoren je pokret tako snažan, da je oslobodio svoju zemlju bez značajne intervencije stranih trupa. (The Oxford Companion to Military History, 20001, članak "Resistance movement".)