Dragoljub (Draža) Mihailović

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži
Dragoljub Mihailović
Драгољуб Михаиловић
Biografske informacije
Datum rođenja 26. travnja 1893.
Mjesto rođenja Ivanjica, Srbija
Datum smrti 17. srpnja 1946.
Mjesto smrti okolica Beograda, SFRJ
Nacionalnost Srbin
Nadimak Draža, Čiča
Karijera
Godine u službi 1910. - 1946.
Čin general
Ratovi Prvi svjetski rat
Drugi svjetski rat
Važnije bitke Bitka za Užice 1941., Bitka za Foču 1942., Bitka na Neretvi 1943., Bitka na Zelengori 1945.
Zapovijedao Jugoslavenska vojska u otadžbini
Četnici
Nagrade Legija za zasluge

Dragoljub (Draža) Mihailović isto poznat kao Čiča (26. travnja 1893. – 17. srpnja 1946.), srpski radikalni vođa odnosno, "četnički vojvoda"[nedostaje izvor] bio je zapovjednik rojalističke Jugoslovenske vojske u otadžbini tijekom Drugog svjetskog rata, vođa Ravnogorskih četnika.

Sadržaj

Životopis

Dragoljub Mihailović s karakerističnom bradom u četničkoj odori

Dragoljub (Draža) Mihailović rodio se Ivanjici kao prvo od troje djece Mihaila i Smiljane Mihalović. Poslije Draže rodila se njegova sestra Milica 1894. , odmah poslije nje i sestra Jelica 1895. Nedugo poslije Jeličinog rođenja, od turbekuloze, umro je Dražin otac Mihailo, a pet godina kasnije 1900. umire i Dražina majka Smiljana. Poslije smrti majke brigu za djecu preuzima Dražin stric Vladimir.

Školovanje i mladost

Nakon završetka četiri godine osnovne škole, Draža Mihailović upisuje se u prvi razred Treće Muzičke škole, a poslije završetka tri razreda upisiva se Drugu beogradsku gimnaziju gdje završava sljedeća tri razreda. Draža Mihailović bio je uzoran đak, i završio je obje gimnazije s odličnim uspjehom. Tokom školovanja 1905. preminula je Dražina sestra Milica.

Nakon završetka gimnazije 1910. Draža Mihailović pristupa 43. klasi Niže vojne akademije u Beogradu. Nakon šest mjeseci dobiva čin pitomca-kaplara, a dvije godine kasnije unaprijeđen je u čin pitomca-podnarednika. Izbijanjem Balkanskih ratova u rujnu 1912. , cijela 43. klasa prebačena je u bojišnicu. Poslije Kumanovske bitke, Draža Mihailović unaprijeđen je u čin narednika, a nakon bitke dodjeljena mu je srebrena medalja za hrabrost. U borbi protiv Bugara 1913. biva ranjen. Nedugo poslije unaprijeđen u potpukovnika i dodjeljena mu je zlatna medalja za hrabrost. Poslije kratkog rata s Bugarima 1913., Draža Mihailović odlazi Beograd na doškolovljavanje.

Prvi svjetski rat

Između dva rata

Drugi svjetski rat

1941.

Njemačka potjernica za Dražom Mihailovićem s nagradom od 100.000 maraka u zlatu; iz svibnja 1943.

Nakon njemačkog napada na Jugoslaviju Draža Mihailović izbjegava zarobljavanje u travanjskom ratu i sa grupom časnika i vojnika jugoslavenske kraljevske vojske probija sa na Ravnu Goru u Srbiji. Ondje 8. svibnja osniva "Komandno mesto" i ljudima pod svojim zapovjedništvom daje ime Četnički odredi jugoslovenske vojske. Počinje prikupljati pristaše na području Srbije i Crne Gore. U kolovozu 1941. od određenog broja uglednih ljudi, koji ga podržavaju, osniva Centralni nacionalni komitet. Tako nastaje Ravnogorski pokret, koji ima svoju vojnu i političku organizaciju.

Nastojao je oko sebe stvoriti pokret otpora Nijemcima koji bi u trenutku protuudara zapadnih saveznika protjerao okupatora. Isprva nije odobravao oružani otpor okupatoru nego radije naoružavanje i pripremanje za pogodni trenutak. 29. kolovoza sklapa tajni sporazum sa Milanom Nedićem, predsjednikom kvislinške vlade (vidi članak Nedićeva Srbija).

Uspijeva doći do radio stanice, kojom uspostavlja vezu s Britancima i izbjegličkom vladom u Londonu. Predsjednik vlade Dušan Simović unapređuje ga 15. studenoga u čin generala.

Istovremeno na tlu Srbije i ostatka Jugoslavije nastaje Narodnooslobodilački pokret koji je potakla KPJ. S obzirom na isti cilj, otpor okupatoru i obnovu Jugoslavije, Draža Mihailović i Josip Broz Tito su se sastali 19. rujna u selu Struganik kraj Valjeva i 27. listopada u selu Brajići. Na prvom sastanku bila je dogovorena labava suradnja partizanskih i četničkih jedinica, ali na oba je Draža odbio aktivnu borbu protiv okupatora. Na drugom sastanku je zatražio i dobio od Tita 500 pušaka i municiju za svoje četnike iz tvornice oružja u Užicu koju su partizani osposobili (vidi članak Užička republika). 1. studenog Dražine četničke jedinice napadaju Užice, ali doživljavaju katastrofalan poraz. Draža s Titom sklapa primirje, a 13. studenog na sastanku sa Nijemcima sklapa tajni sporazum o suradnji četničkih i njemačkih jedinica u borbi protiv partizana. Naređuje većini svojih jedinica da se legaliziraju i formalno stave pod Nedićevo zapovjedništvo kako ih Nijemci ne bi držali neprijateljima, ali one ostaju pod njegovim nadzorom.

1942.

U siječnju Mihailović napušta Srbiju i prelazi u Crnu Goru. 11. siječnja kralj Petar II (koji boravi u izbjeglištvu u Londonu, zajedno sa članovima kraljevske vlade) imenuje Mihailovića ministrom vojske, mornarice i zrakoplovstva. Četnici pod Mihailovićevim zapovjedništvom bivaju proglašeni Jugoslavenskom vojskom u otadžbini. Zapadni Saveznici smatraju ih, pogrešno, snagama koje se bore protiv okupatora. U medijima u SAD-u i Velikoj Britaniji snažno se promovira junaštvo četnika i osobito lik njihovog vođe, Draže Mihailovića.

19. kolovoza Mihailović naređuje napad svojih jedinica na Foču koju je tada držala vojska NDH. Nakon zauzimanja grada četnici su počinili neviđen pokolj nad muslimanskim stanovništvom. Pobijeno je između dvije i tri tisuće Muslimana. Nakon toga u grad su ušle talijanske postrojbe koje su spriječile protuudar vojske NDH.

1943.

U ožujku Mihailović osobno zapovjeda četničkim snagama (20.000 ljudi) koje su pomagale Nijemcima, Talijanima i ustašama u borbi s partizanima na Neretvi. Nakon što su partizani zavarali Nijemce i prešli na lijevu obalu Neretve Nijemci su očekivali od Mihailovića i njegovih četnika da ih unište. No u borbama kod Kalinovika i Nevesinja četničke snage bivaju potpuno razbijene i trpe veliki poraz. Zapovjednik njemačkih snaga na Balkanu, general Alexander von Löhr je izvjestio njemačko Vrhovno zapovjedništvo da Draža Mihailović snosi glavnu krivicu za neuspjeh i da je kao vojni zapovjednik potpuno zatajio.

U travnju Mihailović napušta Lipovo i vraća se u Srbiju. Na području NDH četnici su razbijeni u manje grupe, koje partizani likvidiraju ili izoliraju, pa ovise o direktnoj pomoći Talijana, Nijemaca, čak i ustaša. Mihailović nastoji osigurati vlast nad Srbijom i Crnom Gorom.

Među Saveznicima raste spoznaja da se četnici ne bore protiv okupatorskih snaga, nego naprotiv s njima surađuju protiv NOP-a. Savezničke vlade vrše pritisak na izbjegličku jugoslavensku vladu da utječe na Mihailovića. Vlada 11. svibnja šalje instrukciju Draži Mihailoviću o obustavljanju suradnje s okupatorom i kvislinškom Nedićevom vladom i o uspostavljanju mirnih odnosa s partizanima.

15. svibnja u štab Draže Mihailovića dolazi prva američka vojna misija (uz britansku, koja je prisutna od 1941.).

Četnici više i ne skrivaju suradnju sa Nijemcima u borbi protiv partizana. 28. studenoga zapadni Saveznici odlučuju uskratiti pomoć Mihailoviću i njegovim četnicima, te pružiti punu pomoć Narodnooslobodilačkom pokretu na čelu s Josipom Brozom Titom.

1944.

Polovicom siječnja Draža Mihailović u selu Ba organizira tzv. Svetosavski kongres, kao pandan Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Na kongresu su sudjelovali pripadnici nekih prijeratnih stranaka i četnički visoki časnici. Namjera im je bila predstaviti kongres kao "svejugoslavenski" skup a četnike kao vojsku svih naroda Jugoslavije koja ima podršku zapadnih saveznika. Međutim okuplja samo marginalne političare iz Srbije (najugledniji je Živko Topalović, socijalist), te nekoliko pojedinaca iz nesrpskih naroda (od nekoliko Hrvata, relativno "najjače" ime bio je Vladimir Predavec, sin nekadašnjeg potpredsjednika HSS-a Josipa Predavca), ubijenog 1931. On međutim nije imao nikakve veze sa HSS-om.

Kongres formalno napušta četnički program stvaranja "Velike Srbije" i obećava federaciju poslije rata, ali samo za Srbe, Hrvate i Slovence. Obećava predaju vlasti civilima poslije rata. Ovaj pokušaj stvaranja šire političke baze bio je beznadežan u odnosu na narastajuću vojnu i političku snagu Narodnooslobodilačkog pokreta pod vodstvom komunista.

Između ožujka i svibnja 1944. dvije divizije NOVJ s područja Sandžaka prodiru u Srbiju, ali ne uspijevaju preći rijeku Ibar i nakon teških borbi se povlače. Mihailovićevi četnici sudjeluju u borbama zajedno sa Nijemcima, Bugarima i jedinicama Nedićeve vlade. (Strugar, str. 240–241) Usprkos tom privremenom uspjehu, jasno je da Saveznici dobivaju rat u svijetu, a NOP, odnosno komunisti, u Jugoslaviji. Partizanski pokret naglo raste u Srbiji, osobito južnoj i jugoistočnoj, gdje je u svibnju i lipnju formirano čak novih divizija NOVJ (21. do 25.). Tijekom srpnja, Mihailovićevi četnici s Nijemcima i Bugarima sudjeluju u ofenzivi protiv snaga NOVJ u južnoj Srbiji, ali bez uspjeha. (Strugar, str. 397)'

U svibnju Mihailović naređuje ubojstvo Koste Pećanca, vođe suparničkog četničkog pokreta, koji se već u kolovozu 1941. otvoreno stavio na stranu Nijemaca. Istog mjeseca američki i britanski časnici za vezu su povučeni iz četničke vrhovne komande.

Uviđajući da se četnici uopće ne bore protiv Nijemaca, nego s njima surađuju, Saveznici vrše snažan pritisak na kralja Petra i izbjegličku vladu u Londonu da se odreknu Mihailovića i sklope sporazum sa Titom. Kralj popušta i 1. lipnja 1944. imenuje za predsjednika vlade Hrvata Ivana Šubašića, sa zadatkom da sklopi sporazum s NKOJ. Milošević gubi položaj ministra. Sredinom lipnja Šubašić na Visu sklapa prvi sporazum s Titom.

Četnički Centralni nacionalni komitet održava konferenciju 20.-23. srpnja 1944. i objavljuje da ne priznaje taj sporazum. Mihailović se potajno sastaje s predstavnicima Njemačkog zapovjedništva u Srbiji te 20. kolovoza s Milanom Nedićem u Ražani kod Kosjerića i s njime sklapa novi sporazum o zajedničkoj borbi protiv NOVJ. (Strugar, str. 304) Nijemci međutim u njega i dalje nemaju povjerenja, iako koriste pojedine četničke jedinice. Mihailović se bavi mišlju da u Beogradu osnuje vladu koja bi dočekala Crvenu armiju kao savezničku vojsku. Takav pothvat postaje neizvediv zbog gubitka podrške iz Londona i već sklopljenog britansko-sovjetskog dogovora o podjeli utjecaja u Jugoslaviji, a onda i zbog potpunog vojnog poraza. (Petranović, str. 335–336)

Vladko Maček navodi u svojim memoarima da je početkom ljeta 1944. primio prijepis pisma koje mu je poslao Draža Mihailović. On je nudio »da sastavimo tri samostalne i posve ravnopravne vojske, jednu srpsku, jednu hrvatsku i jednu slovensku, i da se zajednički rame uz rame borimo protiv komunista. Nažalost, bilo je to u ono vrijeme već prekasno, jer su zapadne demokracije već bile potpuno prihvatile Tita.« (Maček, str. 252)

Pod daljim pritiscima, kralj 29. kolovoza ukida četničku Vrhovnu komandu u zemlji; Mihailović je nekoliko dana kasnije umirovljen. Kralj je 12. rujna preko BBC-a uputio poziv svim Srbima, Hrvatima i Slovencima »da se ujedine i stupe u Narodnooslobodilačku vojsku pod vodstvom maršala Tita«. Tko se ne odazove tom pozivu, »neće izbjeći žig izdajstva pred narodom i poviješću«. (Šepić, str. 280)

Jedina "svjetla točka" za Mihailovića bio je dolazak vojne misije SAD, koja se spustila padobranom na planinu Suvobor 26. kolovoza 1944. (Strugar, str. 396) Britanski pukovnik MacDowell boravi u njegovom štabu do 2. studenoga 1944., prateći ga pri povlačenju u Bosnu. Na temelju razgovora s njim Mihailović dobiva utisak da neposredno predstoji sukob zapadnih saveznika sa SSSR-om. (Petranović, str. 428) Mihailović je 18. rujna poslao molbu predsjedniku SAD da vojnim shagama hitno intervenira u Jugoslaviji, a 21. listopada je njegov predstavnik u Italiji predao savezničkom zapovjedniku za Sredozemlje feldmaršalu Alexanderu Mihajlovićevu poruku kojom mu stavlja svoje snage na raspolaganje, uz ponovljenu molbu za slanje vojske u Jugoslaviju. (Strugar, str. 304)

Ofenziva snaga NOVJ prema Srbiji započela je krajem srpnja 1944.. Uspješno prodiru u borbama sa njemačkim, bugarskim i četničkim jedinicama. Suočen s porazima, povlačenjem Nijemaca i približavanjem Crvene armije preko Rumunjske i Bugarske, on 1. rujna 1944. proglašava opću mobilizaciju, međutim samo se mali broj ljudi odaziva. Mihailović je u Srbiji imao pod svojim zapovjedništvom do 60.000 ljudi pod oružjem. (Strugar, str. 262) Četnici imaju teške gubitke u bitkama (naročito na Kopaoniku i Zlatiboru), velik broj ubijenih i zarobljenih, kao i dezertera. U listopadu, Mihailović se sa preostalom vojskom preko Sandžaka povlači u Bosnu. Ukupno se iz Srbije povuklo vjerojatno oko 15.000 do 18.000 četnika, iako neki autori navode i 30.000. (Petranović, str. 429)

Draža provodi zimu 1944./1945. na području sjeverne Bosne, koje je pod kontrolom Nijemaca (koji drže komunikaciju između Sarajeva i Bosanskog Broda). Do sredine siječnja je na Majevici, zatim se premješta sjeverozapatno na planinu Trebava, gdje ostaje do sredine ožujka. Tu se njegovim trupama pridružju četnici Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa: sedam do osam tisuća četnika pod zapovjedništvom Pavla Đurišića i oko tri tisuće (spominje se i sedam tisuća) izbjeglica. Sredinom ožujka kreću preko rijeke Bosne na područje planine Vučjak. (Tomasevich, str. 389-390) pirdužuju mu se i ostaci raznih drugih četničkih jedinica. Uspostavlja kontakte sa Nijemcima, koji ga snabdjevaju manjim količinama hrane i opreme. Vlada glad, hara tifus. Među zapovjednicima izbija žestoka nesloga i međusobna optuživanja.

1945.

Dimitrije Ljotić, koji s ostacima svojih jedinaca (ljotićevci) boravi u Istri, gdje su se sklonili i četnički zapovjednici Momčilo Đujić, Dobrosav Jevđević i Miodrag Damjanović (koji su još nominalno pod Mihailovićevim zapovjedništvom, ali faktički direktno pod njemačkim), poziva Mihailovića u Istru, kako bi odatle započeli borbu za oslobođenje zemlje od komunista. (Petranović, str. 427-428)

Međutim Mihailović oklijeva krenuti na zapad, preko teritorije pod kontrolom NDH. Konačno će se odlučiti na vraćanje u Srbiju. Njegovi su razlozi slijedeić:

  1. Ne vjeruje ustašama. U travnju 1945. šalje poslanike Paveliću sa prijedlogom o stvaranju saveza svih antikomunističkih snaga, ali ovi ne dolaze od njega.
  2. Vjeruje u sukob među Saveznicima, koji bi mogao iskoristiti stavljajući se na stranu Britanaca i Amerikanaca protiv SSSR-a.
  3. Njegove su jedinice prorijeđene i iscrpljene, stradale od bolesti i gladi, pod neprestanim napadima partizana.
  4. Vjerovao je da će u Srbiji na proljeće doći do ustanka protiv komunističke vlasti. Presudnu ulogu u tome imale su obavijesti koje je dobivao preko radio stanice iz Beograda, vjerujući da ih šalju njegovi časnici koji organiziraju ilegalni otpor komunistima. Međutim, OZNA je bila uhvatila jednog četničkog radio-telegrafista koji je odao šifru. Aleksandar Ranković organizirao je slanje lažnih izvještaja, da bi Mihailovića namamio u Srbiju. (Petranović, str. 428) Draža je čak slao diverzante njemačkim avionima, s njemačkom opremom, koji su se trebali pridružiti antikomunističkoj borbi u Srbiji. Naravno, svi su odmah padali u ruke Ozne. (Đilas, str. 431)

Početkom ožujka, članovi četničkog Centralnog nacionalnog komiteta dolaze kod Mihailovića i predlažu mu da okonča kolaboraciju s Nijemcima i pokuša se psorazumjeti s novom Titovom vladom. Mihaiilović to odbija: smatra da on "iskorištava" Nijemce, a suradnja s Titovom vladom ne dolazi u obzir. Predlaže da se četnici umjesto toga vrate u Srbiju, gdje narod čeka povoljan trenutak za ustanak protiv komunističkog režima. Uspio je uvjeriti sve članove komiteta osim jednog, muslimana Mustafe Mulalića, koji se odmah nakon tog sastanka predao Jugoslavenskoj armiji. (Tomasevich, str. 392)

Dolazi do razlaza sa Pavlom Đurišićem. On u ožujku 1945. sklapa sporazum sa crnogorskim separatistom Sekulom Drljevićem, što Mihailović označava kao izdaju. Đurišić odstupa na zapad i biva razbijen od vojske NDH na Lijevča polju.

Sredinom travnja Mihailović je krenuo desnom stranom Save prema ušću Vrbasa, ali su ga razbile ustaške jedinice. Skreće je na jug prema Travniku i Zenici, a zatim prema Konjicu, uz stalne borbe s partizanima, s namjerom da se preko Drine prebaci u Srbiju. Jedinice Jugoslavenske armije opkolile su ih, ironijom sudbine, na području Sutjeske, gdje su dvije godine ranije partizani vodili odlučnu bitku. U borbama između 8. i 13. svibnja četnici su gotovo potpuno uništeni. (Petranović, str. 429-430) Partizanske su jedinice dobile naređenje da nema zarobljenika. Pobijeno je oko 7.000 četnika, a spasilo ih se samo oko 400. (Đilas, str. 432) S manjom grupom Mihailović uspijeva umaknuti.

Nakon rata

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Mihailović se skrivao u Istočnoj Bosni, i za razliku od drugih četničkih vođa nije prebjegao na zapad. Uz pomoć Mihailovićevog nekadašnjeg odanog suradnika Nikole Kalabića, agenti Ozne, hvataju Dražu Mihailovića 12. ožujka 1946., munjevitom akcijom na planini Zlatibor. Optužen je za izdaju i ratne zločine. Suđenje je održano 10. lipnja–15. srpnja 1946. Nakon što je odbijena žalba, Mihailović je zajedno s još osam časnika pogubljen 17. srpnja 1946. u Lisičijem Potoku, što je oko 200 metara od bivše Kraljevske palače u Beogradu. Tijela su pokopana u neobilježenom grobu na mjestu pogubljena.

Posthumno američko priznanje

Dragoljub (Draža) Mihailović na naslovnici Time časopisa

U drugoj polovici 1944, kada su brojni saveznički bombarderi prelijetali Srbiju ka ciljevima dublje u Europi, Mihailovićevi četnici su spasili 417 savezničkih pilota (od čega 343 američkih). Oni su se tada veoma trudili pokazati svoju dobru volju i korisnost saveznicima, koji su svoju potporu prebacili na Titove partizane. Četnici su međutim isto tako spašavali i njemačke pilote, a u nekim su pak prigodama hvatali savezničke pilote i predavali ih Nijemcima. (Cohen, 2, str. 35)

Zbog upornosti majora Richarda L. Felmana, njegovih suboraca i prijatelja, američki predsjednik Harry S. Truman, na osnovu pismene preporuke generala Dwighta D. Eisenhowera posmrtno je dodijelio Draži Mihailoviću kolajnu Legion of Merit (Orden za zasluge) za spašavanje života oborenih američkih pilota. Ova kolajna bila je dodjeljena u tajnosti, i nije bila objelodanjena da ne bi uvrijedili Tita i novu komunističku vlast u Jugoslaviji. SAD je imala interes da Jugoslavija ostane neutralna i ne okrene se potpuno SSSR-u.

Punih 60 godina kasnije, 9. svibnja 2005. Gordana Mihailović, kćer Draže Mihailovića, primila je očevu medalju u ceremoniji održanoj u uredu američkog vojnog atašea u Beogradu, u nazočnosti nekoliko preživjelih spašenih američkih pilota te senatora srpskog podrijetla Georga Vojinovicha. To je izazvalo nezadovoljstvo hrvatske javnosti budući da se Dražu Mihajlovića u Hrvatskoj smatra ratnim zločincem radi brojnih četničkih zlodjela nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu.

Ovi podaci ne mijenjaju činjenicu da je Ravnogorski pokret u cjelini djelovao kao kvislinški, održavajući privid da prestavljaju pravi pokret otpora.

Zanimljivosti

  • 25.05.1942. u TIME Magazinu izlazi slika na prvoj stranici s člankom u kojem ga opisuju kao "najvećim partizanskim ratnikom Europe".

Nisu sva djeca slijedila oca…

Jedan sin i kćerka Draže Mihailovića pridružili su se partizanima. Drugi sin poginuo je kao četnik na Sutjesci 22. svibnja 1945. u posljednjoj velikoj bitci protiv partizana. (Dedijer (2), str. 731)

Literatura

Đilas je odličan pisac i u ovoj knjizi vjerojatno iskreniji nego što se to u autobiografiji normalno očekuje (iako, naravno, ograničenja trba imati na umu). Vrlo detaljno prikazuje i razvoj četničkog pokreta.
  • Đuretić, Veselin: Saveznici i jugoslavenska ratna drama, I-II, Beograd: Balkanološki instititut SANU i Narodna knjiga, 1985.
Knjiga koja nastoji rehabilitirati Mihailovića. Pisana je historiografskom metodom (za razliku od obilja čiste promidžbe), tako da ju treba uvažiti, imajući u vidu ograničenja pišćeve namjere.
U svojim memoarima, Maček govoreći o Drugom svjetskom ratu spominje i četnike i Mihailovića.
  • Marjanović, Jovan: Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knj I., britanski štićenik, Beograd–Zagreb 1979.
  • Petranović, Branko: Istorija Jugoslavije 1918-1988. Druga knjiga: Narodnooslobodilački rat i revolucija 1941-1945, Beograd: Nolit, 1988.
Ovo je bila neformalna "službena" povijest Jugoslavije, koja se spurotstavlja pokušajima rehabilitacije komunističkih neprijatelja iz Drugog svjetskog rata, kao što su četnici (npr. u Đuretićevoj knjizi), ili onih koji su od ispravnog kursa otpali (kao Andrija Hebrang. Riječ je ipak o znanstvenom historiografskm djelu.
  • Strugar, Vlado: Jugoslavija 1941–1945., Beograd: Vojnoizdavački zavod, 1970. (2. izdanje)
Detaljan prikaz vođenih bitki, uz nosnoven iformacije o političkim događajima.
  • Jozo Tomasevich: Četnici u Drugom svjetskom ratu 1941–1945, Zagreb: SN Liber, 1979.
  • Velebit, Vladimir: Tajne i zamke II. svjetskog rata, Zagreb: Prometej, 2002. (II. dio: Vojnopolitička taktika i strategija Dragoljuba Mihailovića)
Sudionik zbivanja, Velebit u dubokoj starosti u svojim sjećanjima posvećuje veliku pažnju i Draži Mihailoviću, prikazujući razloge njegovog sloma.

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Dragoljub_(Dra%C5%BEa)_Mihailovi%C4%87"
Osobni alati
Napravi zbirku