Sapfa

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Σαπφώ

Sapfa (Sapfo) (Σαπφώ; Erez, između 630. pr. Kr. i 612. pr. Kr. - Mitilena, 570. pr. Kr.) bila je starogrčka pjesnikinja s otoka Lezba.

Život[uredi VE | uredi]

Rođena je u Erezu na otoku Lezbu. Živjela je u Mitileni, gdje je i umrla. Pripadala je aristokratskoj klasi, ali nije sudjelovala u političkim sukobima između aristokracije i demokrata. Ipak je morala otići iz domovine. Kraće vrijeme boravi na Siciliji. U Mitileni na Lezbu upoznala je pjesnika Alkeja.

Sapfa se u Mitileni okružila skupinom djevojaka udruženih u neku vrstu društva. O karakteru tog društva dosta se raspravljalo. Neki ga zamišljaju kao zavod ili školu, a drugi kao društvo vjerskoga karaktera. Temelj društva činili su kult božice Afrodite i ljubav.

Oko Sapfina lika razvile su se različite legende. Jedna se odnosi na neuzvraćenu ljubav prema lađaru Faonu. Po pričanju je Sapfa počinila samoubojstvo jer ovaj nije za nju mario. Druga legenda o pjesnikinji govori kao o bludnici. Ta optužba prije svega izvire iz erosa za djevojke i problema protuprirodnog bluda. Nažalost, često se naglašavalo polemiziranje oko njene biografije u tolikoj mjeri da se znalo zaboraviti na njenu poeziju.

Smatra se da je ona bila lezbijka, pa je po tome što je živjela na Lezbu nastala riječ lezbijka.

Poezija[uredi VE | uredi]

Sapfa je pisala na eolskom dijalektu otoka Lezba kao i Alkej. Aleksandrijski su filolozi njenu liriku podijelili na 9 knjiga s obzirom na različitost metričkih oblika. U prvoj su bile pjesme u safičkoj strofi, u drugoj u eolskim pentametrima, trećoj u većim asklepijadskim stihovima itd.

Pjevala je himne, ljubavne pjesme i epitalamije. Tematika njene lirike usko je povezana s intimnim krugom učenica. Izražava nježnu ljubav prema ljubimicama, govori o dubokim patnjama napuštene žene i strašnim mukama ljubomore. Osobito je privlači ljepota s bogatstvom duha. Bolni su joj rastanci s učenicom koja ju napušta zbog udaje. Pjevala je o ljepotama i radostima bračne sreće, oproštaju s djevičanstvom i šalama pred bračnom ložnicom.

Sapfine pjesme pokreću različiti oblici prirode. Tu je prije svega svjetlo. Tu su sunce i cvrčanje cvrčaka. Izgubljeno djevičanstvo uspoređuje sa zumbulom koji je podlegao zgažen teškim nogama pastira. Bezbroj puta koristi atribut «lijep». Inače ljepota ispunjava njezinu poeziju: vitke djevojke, snažni mladići, djevice finih gležnjeva i slatka glasa. Pokazuje naklonost ženskim likovima, ljupkim i nježnim djevojkama koje imaju, ne samo tjelesne, nego i duhovne vrline.

Ljubav daje drhtaj, boju glasu, daje život slikama. Ljubav zahvaća i potresa Sapfino srce – to uspoređuje s planinskim vihorom koji se obrušava na hrastove. Eros je vatra želje. Kad se pojavi ljubljena, napetost popušta, ali očekivanje ljubljene je grč. Poznata je njena ljubavna oda u kojoj gleda muškarca u blizini voljene. Prvo bi se dalo pomisliti na ljubomoru. Patnju ispovijeda iskreno i otvoreno.

Također, poznata je i njena strofa kojom se služila, tzv. "sapfička strofa" koja se sastojala od tri 11-erca i jednog 5-erca, tj. sastoji se od strofa u kojima se prva tri stiha sastoje od dva troheja (jedan naglašen i jedan nenaglašen slog), jednog daktila (jedan naglašen i dva nenaglašena sloga) i dva troheja, a četvrti se stih sastoji od jednog daktila i jednog troheja.

Recepcija u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

U safičkoj strofi, jednom od metričkih oblika karakterističnih za Sapfino pjesništvo, pisali su mnogi naši pjesnici, od čakavskog pjesništva 16. i 17. stoljeća, preko Katančića, Mažuranića i Preradovića do Kranjčevića.

Citati[uredi VE | uredi]

  • Sreću, što je poznaju bozi, kuša / Onaj koji nasuprot tebi sjeda / Pa može iz blizine da te gleda / I milinu tvojih riječi sluša
  • Čini mi se bogovima sličan onaj / koji smije naprama tebi sjesti / te izbliza slušati tebe / kako ljubazno zboriš

Djela[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Milivoj Sironić, Rasprave o helenskoj književnosti, Zagreb : Matica hrvatska, 1995. (ISBN 953-150-021-5)
  • Dubravko Škiljan: „Sapfo”, ogled