Starčevačka kultura

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Starcevo culture.png
Stare balkanske kulture u neolitskoj Europi oko 4500. pr. Kr.

Starčevačka kultura kultura, ili Starčevo-Körös-Criş kultura, je kultura srednjeg neolitika koja se prostirala središnjim dijeom Balkana od 9. – 7. tisućljeća pr. Kr., a ime je dobila po lokalitetu Starčevo, nedaleko od Pančeva u Srbiji.

Prva iskapanja na lokalitetu Starčevo, koji se nalazio na lijevoj obali Dunava, izveo je 1939. Miodrag Grbić. Sredinom pedesetih godina 20. stoljeće, istraživanja su vodili Milutin Garašanin i Draga Garašanin. Pronađene su dosta grube keramičke posude, ali i keramika s geometrijskim ornamentima, te i antropomorfne figure izrađene od pečene zemlje. Pronađena su i oruđa od kamena i kostiju. Datiranje nalaza nije sasvim pouzdano, ali se uzima da pokrivaju razdoblje petog tisućljeća pr. Kr.

Starčevačka kultura često se proširuje nalazima sa drugih lokaliteta s Balkana i srednje Europe, pa se često koristi naziv starčevačko-kereško-kriška kultura, po nalazištima u Srbiji, Mađarskoj i Rumunjskoj.

Starčevačka kultura donosi početke stalnog naseljavanja stanovništva i stacionarne poljoprivrede (pšenica, ječam i proso) te uzgajanja stoke (ovce i koze te goveda), dok su lov i ribolov manje zastupljeni, premda su na području Vučedola iz razdoblja ove kulture nađene i udice načinjene od kosti. Ljudi ove kulture naseljavali su povišene obale rijeka, na padinama brežuljaka ili prirodnim uzvišenjama. Sve nastambe jamskog su tipa, sastavljene od zemunica u obliku brojke osam, a uz zemunice nalaze se ukopane ostave. Vinkovci se smatraju najvećim središtem ove kulture, gradom i nalazište su prve nastambe s temeljima iznad zemljine ravnine.[1]

Najzapadniji arheološki lokaliteti ove kulture su u blizini mjesta Ždralovi u Bjelovarskoj općini u Hrvatskoj. Nalazi iz ovoga lokaliteta se smatraju posljednjom fazom dugotrajne Starčevačke neolitičke kulture.[2][3][4] Starčevačku kulturu na području Srbije zamijenila je vinčanska kultura, a na području Hrvatske vučedolska kultura, te nakon nje badenska kultura.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Kusin, Vesna; Šulc, Branka (Eds.) Slavonija, Baranja i Srijem : vrela europske civilizacije, 2 vols, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske & Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-271-027-4
  2. Jakovljević, G. Arheološka topografija Bilogore, Bjelovarski zbornik ‘89, Bjelovar, 1989., str. 108.-119.
  3. Dimitrijević, S. Das Neolithikum in Syrmien, Slawonien und Nordwestkroatien – Einführung in den Stander Forschung, Archeologica Iugoslavica X, Beograd, 1969., str. 39.-76. (45., 47.)
  4. Dimitrijević, S. Sjeverna zona – Neolitik u centralnom i zapadnom dijelu sjeverne Jugoslavije, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Sarajevo, 1979., str. 229.-360. (252.-253.)
  • Robert W. Ehrich: Starčevo Revisited. u: V. Markotic (Ed.) Ancient Europe and the Mediterranean, 1977.
  • Joni L. Manson: Starcevo Pottery and Neolithic Development in the Central Balkans. u: William K. Barnett and John W. Hoopes (Eds.) The Emergence Of Pottery: Technology and Innovation in Ancient Societies, 1995.
  • Andrew Sherratt: Economy and society in prehistoric Europe: Changing perspectives, 1997.
  • Draga Garašanin: Starčevačka kultura, 1954.
  • Milutin Garašanin: Praistorija na tlu Srbije, 1973.