Američka deklaracija o neovisnosti

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Kopija Deklaracije iz 1832. godine.

Američka deklaracija o neovisnosti (engl. The Declaration of Independence) je deklaracija koju je u Philadelphiji potpisalo 13 dotadašnjih britanskih kolonija u Novom svijetu, čime su proglasile svoju nezavisnost i objasnile svoje razloge za to. U Deklaraciji je istaknuto pravo na revoluciju, tj. načelo da je pravo i dužnost svakog naroda da izmijeni ili zbaci tiransku vlast koja ga tlači. Potvrđena je od Kongresa 4. srpnja 1776. godine te je Deklaracija postala konstitutivni akt SAD-a, tj. njihov prvi ustavni akt. Taj dan se u SAD-u slavi kao Dan nezavisnosti.[1][2][3] Velika Britanija je priznala nezavisnost svojih bivših kolonija 3. rujna 1783. Četvrtog srpnja u SAD-u slavi se Dan nezavisnosti, jer je toga dana 1776. godine izglasana slavna Deklaracija nezavisnosti, kojom su se američke države odcijepile od Velike Britanije.U vrijeme potpisivanja Deklaracije, Sjedinjene Države sastojale su se od 13 kolonija, pod vladavinom engleskog kralja Georgea III. Kako je nezadovoljstvo u kolonijama, zbog plaćanja poreza Engleskoj, bilo sve veće i glasnije, engleski je kralj, u pokušaju da pobunu uguši, u njih uputio dodatnu vojsku. Godine 1774., trinaest je kolonija poslalo svoje delegate u Philadelphiju, sa zadaćom da osnuju Prvi kontinentalni kongres. Delegati Engleskom nisu bili zadovoljni, ali još joj nisu bili spremni objaviti rat.

-“The British are coming, the British are coming”, bile su riječi kojima je Paul Revere, jašući ulicama Concordea, u Massachusettsu, u noći 18. travnja 1775. godine, upozorio o napredovanju britanske vojske ka tom gradu. Pucnji koji su odjeknuli u Concordeu  najavili su početak rata za nezavisnost (1775.–1783.).

U svibnju iduće, 1776. godine, kolonije su ponovno poslale svoje delegate u Philadelphiju, na Drugi kontinentalni kongres. Kongres je tijekom cijele prethodne godine pokušavao riješiti razlike s Engleskom. U lipnju 1776. postalo je jasno da su njihovi napori beznadni i imenovan je odbor za sastavljanje Deklaracije o neovisnosti. U njega su ušli John Adams, Benjamin Franklin, Robert Livingston, Roger Sherman i Thomas Jefferson. Mladom, ali elokventnom Jeffersonu bila je povjerena uloga sastavljanja Deklaracije, zbog njegove “izuzetne lakoće izraza”.Potkraj lipnja, prvi je nacrt Deklaracije bio podnesen, sljedećih su dana unesene neke promjene i kasno poslijepodne 2. srpnja, održano je glasovanje. Od 13 kolonija, dvanaest je glasovalo “za”, uključujući Pennsylvaniju, South Carolinu i Delaware, koje su nešto ranije, iz različitih razloga, glasovale “protiv”, jedino New York  nije imao dopuštenje da glasuje “za”  pa se njegova delegacija uzdržala (dopuštenje od Pokrajinskog kongresa New Yorka  dobit će tek tjedan dana kasnije). Četvrtog srpnja 1776., više od godinu dana nakon početka rata za nezavisnost, Deklaracija je bila usvojena. John Hancock, predsjednik Kontinentalnog kongresa, dao je službeni potpis na rukom pisani tekst, velikim, lijepo ispisanim slovima, kako bi ih, rekao je Hancock, “kralj George mogao čitati i bez naočala!” Dva dana kasnije, 6. lipnja, Philadelphia Evening Post  prvi je objavio tekst Deklaracije. Još dva dana kasnije, 8. lipnja, ona je, uz oduševljene poklike i zvonjavu zvona, dva puta bila javno pročitana na filadelfijskom trgu koji otada i nosi ime “Independence Square ”. Iako puno potpisivanje Deklaracije nije bilo dovršeno sve do kolovoza, četvrti je srpanj određen kao službeni datum njena potpisivanja i već iduće, 1777. godine, Amerika je slavila svoj prvi rođendan upravo tog dana srpnja.

Dodatno[uredi VE | uredi]

Jeffersonovo  nasljeđe, epitaf nastranu, i jest trostruko. Prvo, artikulirao je mit agrarnog raja Novog svijeta  koji maštu nacije hrani i inspirira još od tih davnih dana. Na gradove i industriju Jefferson  je gledao jednako podozrivo kao i na autokraciju! Njegov drugi najveći doprinos bila su - prava država. Koncept nije bio njegov, ali on mu je dao pečat svog, velikog autoriteta. Treći Jeffersonov  dar Americi, onaj koji je i sam priznavao, bio je dokument kojim su definirana vodeća načela zemlje. Kao glavni autor tog dokumenta, Jefferson, kako je sam rekao, nije težio za originalnošću, već za “zdravim razumom”. Ta, naizgled skromna, procjena njegove zadaće odražavala je vjeru prosvjetiteljstva u ljudski razum.Veći dio Deklaracije o neovisnosti  sastoji se od niza pritužbi i prigovora britanskoj kruni. Dva najšira poteza kistom povučena su jedan na kraju, gdje kolonije hrabro objavljuju svoju neovisnost, i jedan na početku, gdje Jefferson  definira narodnu vladu. Započinje slavnim “KAD, tijekom čovječanskih zbivanja postane nužno za koji narod raskinuti političke sveze što su ga vezivale uz drugi….”, kojima, u biti, kaže: Spremni smo “petama dati vjetra”, a sad ćemo vam reći i zašto, a za njom slijedi ona, jedna od najpoznatijih rečenica u engleskom jeziku, s najsnažnijim i najvažnijim riječima u američkoj povijesti, i onaj, s punim pravom, najčešće citirani dio Deklaracije – Jeffersonova prekrasno sročena, razborita obrana “samorazumljivih istina”: “MI držimo ove Istine samorazumljivim: svi su ljudi stvoreni jednakima i obdareni od svojeg Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom. Radi očuvanja tih prava vlast se uspostavlja među ljudima, što izvodi svoje pravedne ovlasti iz suglasnosti onih kojima vlada, a kad god bilo koji oblik vlasti postane razoran za te ciljeve, tada je pravo građana izmijeniti je ili napustiti i uspostaviti novu vlast, što će se temeljiti na tim načelima i ustrojiti svoje ovlasti u takvom obliku kakav im izgleda najprikladnijim za ozbiljenje njihove sigurnosti i sreće.” Ukratko, ono što je Jefferson htio reći - ako vlada ne odgovara i ne služi vašim potrebama, možete je se riješiti i postaviti drugu! To je shvaćanje možda bilo “samorazumljivo”  Thomasu Jeffersonu, ali ne i njegovim suvremenicima. I doista, povijesni značaj američkog rata za neovisnost i jest u tome što je te radikalne ideje iskušavao u žestini bitke. Istina je i to da je potreban bio još jedan rat – građanski, kako bi i crnci dospjeli u rubriku “svi ljudi”.  I još 50 godina da se slome muške predrasude, da među “sve ljude”  budu uključene i žene. Ali određivanje modela, zasluga je Thomasa Jeffersona! Uzvišenim, nezaboravnim riječima i frazama Jefferson je izrazio uvjerenja u umovima i srcima američkog naroda. Političku filozofiju deklaracije iznijeli su, još prije Jeffersona, engleski filozof i empirist John Locke  i neki drugi evropski filozofi. Ono što je Jefferson  učinio – sažeo je tu filozofiju u “Samorazumljive Istine”  i razložio zamjerke i pritužbe kralju kako bi pred svijetom opravdao kidanje veza između matične zemlje i kolonija.

Abraham Lincoln je, kasnije, Deklaraciju smatrao temeljem svoje političke filozofije i govorio da je ona izjava načela  putem kojih treba interpretirati Ustav Sjedinjenih Američkih Država. Američka Deklaracija o neovisnosti nadahnula je borbu za prava marginaliziranih naroda diljem svijeta.

Zemlje potpisnice[uredi VE | uredi]

Ovo je popis tadašnjih kolonija koje su potpisale deklaraciju:

  1. New Hampshire
  2. Massachusetts
  3. Rhode Island
  4. Connecticut
  5. New York
  6. New Jersey
  7. Pennsylvania
  8. Delaware
  9. Maryland
  10. Virginia
  11. North Carolina
  12. South Carolina
  13. Georgia

Tekst deklaracije[uredi VE | uredi]

˝Deklaracija nezavisnosti Kongres, 4. jula 1776. godine
Jednoglasna Deklaracija 13 ujedinjenih država Amerike
Kada tokom ljudskih događaja postane neophodno za jedan narod da raskine političke sprege koje su ga povezivale sa drugim, i preuzme odvojeno i ravnopravno mesto među moćima na zemlji, na koje mu zakoni prirode i Prirodnog Boga daju pravo, dužno poštovanje mišljenja čovečanstva od njega zahteva da objavi razloge koji ga nagone na odvajanje. Mi smatrano ove istine očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom. – U cilju obezbeđivanja ovih prava, vlade ustanovljene među ljudima, izvode svoje zakonite moći iz saglasnosti onih nad kojima se vlada. – Ako ikada ijedan oblik vlade postane prepreka ostvarivanju ovih ciljeva, pravo je naroda da ga promeni ili ukine, da ustanovi novu vladu, koja će ležati na temeljima takvih načela, i organizovati svoje moći tako da najbolje utiče na narodnu sigurnost i sreću. Razboritost će, zaista, zahtevati da davno ustanovljene vlade ne bi trebalo menjati zbog nebitnih i prolaznih razloga; tako je i svo iskustvo pokazalo da su ljudi više raspoloženi da trpe kada su zla podnošljiva, nego da uklone nepravdu ukidanjem oblika (vlasti) na koje su navikli. Ali kada se dugi niz zloupotreba i uzurpacija, narušavajući stalno isti objekat, ispoljava kao namera dovođenja ljudi pod apsolutni despotizam, pravo je ovih ljudi, njihova je dužnost, da zbace takvu vladu, i uspostave nove čuvare svoje buduće sigurnosti. – Takva je bila strpljiva patnja ovih kolonija, takva je sada potreba koja ih prisiljava da promene svoj raniji oblik vlasti. Prošlost sadašnjeg kralja Velike Britanije povest je neprekidnih povreda i uzurpacija koje za svoj direktni cilj imaju uspostavljanje apsolutne tiranije nad ovim državama. Da bismo to dokazali, treba izložiti iskrenome svetu ove činjenice: Odbacio je njihovu saglasnost zakonima, najkorisniju i najneophodniju za opšte dobro. Zabranio je njihovim guvernerima da usvajaju zakone od neposredne i hitne važnosti, ili je suspendovao njihovo delovanje do njegovog pristanka. Oni tako suspendovani ostaju, jer on potpuno zanemaruje da se njima pozabavi. Odbio je da usvoji ostale zakone o naseljavanju velikog broja ljudi, sem ako bi se ti ljudi odrekli prava na predstavljanje u zakonodavnom telu, prava koje je za njih neprocenljivo, a opasno i strašno samo tiraninu. Sazivao je zakonodavna tela na mestima neuobičajenim, neudobnim i dalekim od mesta čuvanja njihovih javnih akata, u cilju zamaranja radi povinovanja njegovim merama. Više puta je raspustio Predstavničke domove, zbog izuzetno čvrstog protivljenja njegovim napadima na ljudska prava. Odavno je odbijao da posle takvog raspuštanja drugi budu izabrani, čime su se neuništive zakonodavne moći vratile celokupnom narodu na raspolaganje. Država je, u međuvremenu, bila izložena svim opasnostima od invazije spolja, i potresima iznutra. Natojao je da spreči naseljavanje ovih država; i u tu svrhu vršio opstrukciju Zakona o primanju stranaca u državljanstvo; odbijajući da usvoji druge zakone koji bi ohrabrili njihove migracije ovamo i podižući nivo uslova za novo prisvajanje zemlje. Vršio je opstrukciju nad Ministarstvom pravde, odbijajući da dâ pristanak na zakone o uspostavljanju sudstva. Načinio je sudije zavisnim samo od njegove volje, određujući njihove javne položaje, kao i iznos i isplatu njihovih plata. Stvorio je mnoštvo novih javnih položaja i poslao ovamo gomile službenika da zlostavljaju naš narod i proždiru njegovo bogatstvo. U miru držao je među nama stajaće vojske bez saglasnosti našeg zakonodavstva. Uticao je na to da se vojsci pruži nezavisnost od građanske moći i nadmoć nad njom. Udružio se sa drugima da nas potčini sudstvu stranom našem ustavu i nepoznatom našim zakonima, dajući svoj pristanak njihovim aktima navodne zakonitosti: Za razmeštanje velikog broja naoružanih trupa među nama; Za njihovu zaštitu, lažnim suđenjem, od kazne za bilo koje ubistvo koje bi počinili nad stanovnicima ovih država; Za presecanje naših trgovačkih veza sa svim krajevima sveta; Za nametanje poreza bez naše saglasnosti; Za često uskraćivanje naše koristi od suđenja pred porotom; Za prevoženje naših stanovnika preko mora, da bi im se sudilo zbog navodnih prekršaja; Za ukidanje slobodnog sistema engleskih zakona u susednoj Provinciji, uspostavljanje arbitrarne vlasti na tom mestu i uvećavanje granica takve vlasti; čime se ujedno daje primer i pogodno sredstvo za uvođenje istog apsolutnog pravila u ovim Kolonijama; Za oduzimanje naših povelja, ukidanje naših najvrednijih zakona, i korenito menjanje oblikâ naših vlada; Za suspendovanje naših zakonodavnih tela i proglašavanje sopstvenih ovlašćenim da u ma kojim slučajevima donose zakone u naše ime. Odrekao se ovdašnje vlade, objavljujući da smo izvan njihove zaštite i pokrenuvši rat protiv nas. Pljačkao je naša mora, pustošio naše obale, spaljivao naše gradove, uništavao živote našeg naroda. On u ovom trenutku prevozi ogromnu vojsku stranih najamnika da završi posao smrti, pustošenja i tiranije, koji je već započet pod okolnostima surovosti i podmuklosti čemu jedva mogu da pariraju najvarvarskija doba. Kao takav, on je potpuno nedostojan da bude na čelu civilizivanog naroda. Prinudio je naše sunarodnike, zarobljene na morima, da podignu ruku na svoju zemlju, da postanu dželati svoje braće i prijateljâ. Podigao je unutrašnje pobune među nama i nastojao da na naseljenike naših prostora podigne nemilosrdne divlje Indijance, čije je poznato pravilo rata uništavanje koje ne zna ni za godine, ni za pol, ni za uslove. Na svakom stepenu ovih ugnjetavanja mi smo za obeštećenje molili na najponizniji način: na naše molbe odgovoreno je samo stalnim povredama. Onaj princ čiji je karatkter određen svim delima svojstvenim tiraninu, nepogodan je da bude vladar slobodnog naroda. Nismo podbacili ni u obraćanjima našoj britanskoj braći. Upozoravali smo ih, s vremena na vreme, na pokušaje njihovog zakonodavstva da proširi neopravdanu nadležnost na nas. Podsetili smo ih na okolnosti našeg iseljavanja i naseljavanja ovde. Obraćali smo se njihovoj urođenoj pravdi i velikodušnosti, i preklinjali ih vezama zajednička roda da se odreku uzurpacija koje bi neizbežno prekinule naše veze i korespondenciju. Oni su bili gluvi za glas pravde i jednakosti po krvi. Prema tome, mi se moramo suočiti sa neminovnošću osude našeg otcepljenja i smatrati ih, kao što smatramo ostatak čovečanstva, neprijateljima u ratu, prijateljima u miru. Dakle, mi se kao predstavnici ujedinjenih država Amerike, okupljeni na generalnoj skupštini, obraćamo najvišem sudu sveta: naše su namere čestite i iskrene i sprovodimo ih u ime i pod autoritetom dobrog naroda ovih kolonija; svečano objavljujemo i izjavljujemo, da ove ujedinjene kolonije imaju pravo da budu slobodne i nezavisne države, i da one to jesu, da su one oslobođene svake vernosti britanskoj Kruni i da sve političke veze između njih i države Velike Britanije, jesu i moraju biti u celosti raskinute, da, kao slobodne i nezavisne države, imaju punu moć da vode rat, zaključuju mir, sklapaju saveze, uspostavljaju trgovinu, da donose sve odluke i čine sve ostalo što nezavisne države imaju pravo da čine. I u cilju podrške ovoj Deklaraciji, sa snažnim oslanjanjem na zaštitu od strane božanskog proviđenja, obećavamo jedni drugima naše živote, našu sreću i našu svetu čast.˝

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. National Days of Countries. Novi Zeland, preuzeto 2009-06-28
  2. Central Intelligence Agency (CIA). National Holiday, preuzeto 2009-06-28
  3. National Holiday of Member States. Ujedinjeni Narodi, preuzeto 2009-06-28