Babilon

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Današnji izgled Babilona; pogled iz Sadamove palače.

Babilon je antički grad u Mezopotamiji, blizu suvremenog grada Al Hillah u Iraku. Babilon je bio glavni grad Babilonskog Carstva. Ime mu potječe od hebrejske riječi Bābel (grčki Babylon) prema akadskoj riječi Babilu, što znači „božja vrata”, a koja je bila prijevod sumerskog imena za grad, Kadingirra.

Ostaci povijesnog grada Babilona
Magnify-clip.png
Ostaci povijesnog grada Babilona

Povijest[uredi VE | uredi]

Grad se prvi put spominje na pločici Sargona Akadskog iz 24. stoljeća pr. Kr., kad je Sargon Akadski od grada napravio središte svoje države. Moć i stanovništvo su pali tokom narednih nekoliko stoljeća i grad je bio prilično nevažan sve dok nije postao glavni grad Hamurabijeva carstva u 18. stoljeću pr. Kr. Od tada, grad je bio glavni grad Babilonije, mada je tokom vladavine Kasita bio nazvan Karanduniaš.

Grad je bio na rijeci Eufrat, podjeljen jednako na oboje strane rijeke i sa strmnim nasipima da bi se zadržale sezonske poplave. U narednim godinama Babilon je rastao u veličini i raskoši, ali je također postao podložan Asiriji. Grad se pobunio protiv asirske vladavine u doba Mušezib-Marduka i ponovo u doba Šamaš-šum-ukina, ali je oba puta bio pod opsadom i ponovo osvojen, prvi put od strane Sanheriba i drugi put od strane Asurbanipala.

Tokom vladavine Sanheriba Babilon je bio u stalnom stanju ustanka, koje je bilo ugašeno tek nakon što je 689. pr. Kr. Senakerib naredio kompletnu destrukciju grada. Svi zidovi, palače, i hramovi su bili uništeni, a ostatci bačeni u kanal Arakhtu. Ovaj čin je razbudio vjersku svijest Mezopotamije, i vjerojatno je zbog toga Sanherib nedugo kasnije bio ubijen. Njegov nasljednik Esarhadon je odmah ponovo izgradio stari grad, okrunio se tu, i napravio dom u gradu za dio godine. Nakon njegove smrti Babilonija je određena njegovom najstarijem sinu Šamaš-šum-ukinu, koji je kasnije vodio pobunu protiv brata Asurbanipala Asirskog.

Još jedanput se Babilon našao pod opsadom Asiraca. Asur-bani-pal je brzo osvojio grad, ali kad je 612. pr. Kr. pala Niniva, Babilon se oslobodio asirske vlasti i postao glavni grad novog Babilonskog Carstva. 605. pr. Kr. Babilonci su pobijedili Egipćane u bitci kod Karkemiša i maknuli ih sa svjetske pozornice. Tokom ovog doba neovisnosti pod Nabopolasarom počelo je novo razdoblje arhitektonskih radova, a njegov sin Nabukodonosor II. je od grada napravio čudo antičkog svijeta. Nabukodonosor II. je izgradio Ištarine dveri, obnovio Etamenanski hram, i izgradio viseće vrtove Babilona (jedno od sedam svjetskih čuda).

Charles Le Brun, Aleksandar Veliki ulazi u Babilon, 1665., ulje na platnu, 450 x 707 cm, Louvre, Pariz.

Godine 539. pr. Kr. Babilon osvaja Kir Veliki, kralj Perzijskog Carstva, koji je dopustio Židovima u Babilonu da se vrate svojim kućama. Pod vladavinom Kira Velikog i kasnije Darija Velikog, Babilon je postao centar znanja i znanstvenog napretka. Babilonski znanstvenici su napravili karte zviježđa i uspostavili temelje suvremene astronomije i matematike. Međutim, tokom vladavine Darija III., Babilon je počeo stagnirati.

Godine 331. pr. Kr. perzijski kralj Darije III. doživio je poraz od makedonskog vladara Aleksandra Velikog u bici kod Gaugamele. U listopadu iste godine, Aleksandar osvaja Babilon i imenuje ga svojom prijestolnicom. Pod njegovom vladavinom, Babilon je ponovo prosperirao kao središte znanja i trgovine. No, nakon Aleksandrove tajanstvene smrti 323. pr. Kr., njegovo carstvo je podijeljeno među njegovim generalima i slijede desetljeća ratovanja. Zbog toga je Babilon gotovo posve napušten već oko 275. pr. Kr.

Poznavanje Babilona temelji se na pisanim vrelima (Hekatej iz Mileta, Herodot, Ktezija), dešifriranim zapisima na klinovu pismu te arheološkim iskapanjima koja je izveo nijemac Robert Johann Koldewey od 1899. do 1917. godine[1].

Opis[uredi VE | uredi]

Plan starog Babilona.
Rekonstrukcija procesijskog puta urešenog lavovima koji vodi do Ištarinih dveri Babilona.

Babilon leži u srcu Mezopotamije, tamo gdje se jedna drugoj približavaju rijeke Eufrat i Tigris, 75 kilometara južno od Bagdada. Stari Babilon ležao je sred veličanstvenih plantaža palmi datulja i bio stalno opskrbljen vodom. Nalazio se na raskrižju velikih trgovačkih putova koji su vodili iz Male Azije i Zakavkazja prema Perzijskom zaljevu i s obale Sirije prema Iranskoj Visoravni. Danas do ostataka najstarije metropole starog vijeka vodi dobra automobilska cesta. Prvo što posjetitelj dolazeći sa sjevera ugleda visoki je brežuljak nepravilnog oblika Tell Babil, koji čuva ruševine Nabukodonozorove ljetne rezidencije. Cesta potom prelazi najsjevernije dijelove gradskih zidina, od kojih još postoji samo nešto nalik na grebene u obliku brane, i dovodi putnika na vanjski dio Nabukodonozorovog Babilona. Usporedno s automobilskom cestom pruža se željeznička pruga što povezuje Bagdad s Basrom. Područje na kojem je nekada postojao Babilon postalo je toliko beznačajno da se na njemu ne zaustavlja čak ni lokalni vlak[2].

Pretpostavlja se kako je Babilon bio najveći grad na svijetu od oko 1770.-1670. pr. Kr., te ponovno oko 612.-320. pr Kr. Vjerojatno je također bio prvi grad koji je imao preko 200.000 stanovnika[3].

Babilon je imao pravokutnu osnovu opasanu bedemima, a od devet gradskih vrata najpoznatija su Ištarine dveri urešene s 575 reljefnih lavova, zmajeva i bikova. U grad je vodilo devet širokih ulica i u njeu je bilo više hramova; najznačajniji je boga Marduka, glavnoga božanstva, zaštitnika Babilona i nakon Hamurabija Babilonije, te hramovi Ninmahe, božice Ištar, Belit-Nine, Adadov i Šamašov. Među palačama se posebice izdvaja ljetna palača Nebukadnezarova, udaljena oko 3 km od središta grada. Zigurat Etemenanki, koji je možda nadahnuo biblijsku priču o babilonskom tornju, čini se da je utvrđeno mjesto gdje su se nalazili vrtovi koji se pripisuju legendarnoj asirskoj kraljici Semiramidi, a koje su antički narodi ubrajali u sedam svjetskih čudesa[1], Semiramidini viseći vrtovi.

Danas je ovo veliko područje nepregledna gomila svjetlosmeđih krhotina, pijeska i opeka, čiju sumornu jednoličnost remete palme datulja i iskopine. Jedini čovjek koji živi unutar drevnog grada čuvar je ruševina i malog muzeja pod upravom Iračkog odjela za starine[2]. Njegova je kuća uz sam muzej, uz ruševine četvrti palača. Ruševine danas zorno potvrđuju istinitost proročanstva o Babilonu koje je prije 2.700 godina napisao prorok Izaija:

Wikicitati „Nikad se više neće naseliti, od koljena do koljena ostat će nenapučen. Arapin ondje neće dizati šatora, nit će pastiri ondje počivati. Počivat će ondje zvijeri pustinjske... ”

Izvori[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Babilon
  1. 1,0 1,1 Babilon, on-line izdanje Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža; Pristupljeno 2. studenoga 2016.
  2. 2,0 2,1 Drago Obradović, Slava drevnog Babilona, KAC Beli Manastir; Pristupljeno 2. studenoga 2016.
  3. Tertius Chandler, Four Thousand Years of Urban Growth: An Historical Census, St. David's University Press, 1987. ISBN 0-88946-207-0

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]