Bitka kod Nikopolja

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Bitka kod Nikopolja
sukob: [[]]
NikopolisSchlacht.jpg
raspored snaga
Vrijeme 28. rujna 1396.
Mjesto Nikopolje, Bugarska
Ishod Turska pobjeda
Sukobljene strane
Križari
Zapovjednici
Žigmund Luksemburški sultan Bajazid I.
Postrojbe
više od 60 tisuća (uglavnom konjaništvo) 100 tisuća
Gubitci
nepoznat broj 10-30 tisuća

Bitka kod Nikopolja je bitka koja se vodila 28. rujna 1396. godine kod Nikopolja u sjevernoj Bugarskoj između kršćanske koalicije pod vodstvom ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog i Ivana, sina Filipa Hrabrog iz Burgundije, te Osmanlija predvođenih sultanom Bajazidom I. Kršćansku koaliciju, koja je imala namjeru osloboditi Carigrad od osmanskoga pritiska, sačinjavala su ugarska, hrvatska, francuska, njemačka, engleska i poljska vojska.[1]

Poraz kršćanske vojske bio je sudbonosan za srednju Europu i cijelo kršćanstvo.

Osmanlijska vojska brojila je oko 100.000 ljudi dok je križarska vojska imala 60.000 ljudi, gotovo samih konjanika. U bitci koja je trajala cijeli dan pobijedila je Osmanlijska vojska krivnjom francuskih vitezova, koji su se prenaglili i kao prvi, usprkos opomene kralja Sigismunda, napali Turke.

Sigismund je htio koristiti svoje pomoćne kontingente iz Transilvanije i Vlaške za prvi napad, jer je procijenio da imaju slab borbeni moral i kako bi ih imao bolje pod nadzorom. Francuski su vitezovi pak inzistirali na časti da prvi krenu u boj.

Na desnom krilu kraljevske vojske stajali su Hrvati pod Stjepanom Lackovićem, na lijevom krilu vojvoda Mirča s Rumunjima a u sredini kralj Sigismund s Nikolom Gorjanskim (također s hrvatskom vojskom) i čete celjskog grofa Herrmanna.

Tijek bitke[uredi VE | uredi]

Tijek bitke kod Nikopolja

Francusku konjanici probili su prvi bojni red Turaka, pješaštvo i janjičare, potisnuli i drugi bojni red: 30.000 turskih konjanika. Ali pri daljnjem prodiranju sukobili su se s jezgrom turske vojske kojom je zapovjedao sam sultan Bajazid I. Bajazid je stajao s jakom pričuvom, s izabranim konjaništvom u zaklonjenim položajima. Silnim udarcem bacio se sultan na Francuze koji su u dotadašnjem brzom prodoru bili već pretrpjeli jake gubitke. Vještim manevrom Bajazit je zaokružio Francuze pa ih potpuno uništio, prije nego što je ostala kršćanska vojska mogla stići im u pomoć.

Poraz Francuza djelovao je i na ostale dijelove vojske. No u pravi čas kralj Žigmund ušao je s jezgrom križarske vojske u borbu. Već je pobjeda naginjala kršćanima, ali tijekom te odlučne borbe Turcima je u pomoć pritekao srpski knez Stefan Lazarević s 5.000 konjanika. To je dalo prevagu Turcima, koji si iznijeli pobjedu nad postrojbama kralja Sigismunda. Veliki dio vojske bio je potučen i zarobljen, samo manji dio mogao je uzmaknuti na sjever i spasiti se. Kršćani su izgubili oko 12.000 vojnika a veliki dio je i zarobljen.

Od tada je Osmansko carstvo moglo naprjedovati prema srednjoj Europi. Bajazit provaljuje u istočnu Hrvatsku, a s konjaničkim prethodnicama prodire kroz Slavoniju do Ptuja.[1]

U toj silnoj nesreći pomogao je kršćanima, a da to nije ni znao, mongolski kan Timur Lenk. On je prodirao tada s istoka prema zapadu. Kod Angore došlo je, 20. srpnja 1402. godine, do Bitke kod Angore između njega i Bajazida. Tada je Bajazid poražen i zarobljen. Uz Bajazida u toj bitci borile su se i srpske postrojbe pod Lazarevićem.[2]

Mongoli su u najtežem trenutku zaustavili pohod Osmanlija prema srednjoj Europi. Da nije bilo Timur Lenka i njegove navale na Turke, već bi u 15. stoljeću došlo do Osmanlijske invazije u Ugarsku.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Pavičić, Slavko (2009). Hrvatska vojna i ratna povijest, str. 397, Split: Sveučilišna knjižnica u Splitu. ISBN 978-953-213-050-8
  2. Marinko Ogorec, Angorska bitka 1402. (II. dio). Ugašena turska Munja:
    "U Bajazitovoj vojsci, među njegovim vazalima, u bitki je sudjelovalo i oko 5 000 Srba na čelu sa Stevanom Lazarevićem. Među njima je bilo više od 500 oklopljenih konjanika-vitezova.",
    Hrvatskivojnik.jpg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio je preuzet iz internetskog izdanja časopisa Hrvatski vojnik. Vidi Dopuštenje Hrvatskog vojnika., preuzeto 25. svibnja 2013.