Božidar Ivanišević

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Božidar Ivanišević
Rođenje 31. prosinca 1920.
Smrt 22. veljače 2012.
Portal: Životopis

Božidar Ivanišević; na crnogor. ćiril. Божидар Иванишевић, (Cetinje, 31. prosinca 1920. - 22. veljače 2012.) crnogorski pjevač narodnih pjesama.[1] Suprug operne pjevačice Trifone Kulari-Ivanišević.[2]

Vrhunac svoje karijere je ostvario u Hrvatskoj.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se je 1920. godine u obitelji Donjokrajca Đura Krstova Ivaniševića i Marice rođene Nikolić iz Dobrote. Kršten je kod kuće i upisan u knjigu u Cetinjskom manastiru. U rodnom Cetinju i u Senti je pohađao osnovnu školu. U Subotici i Cetinju pohađao je gimnaziju. U srednjoškolskoj dobi pokazao je vrsni športski dar. S 15 je godina počeo igrati nogomet za SAK (Senćanski atletski klub), a 1937. postao je srednjoškolski prvak Vojvodine na 100 m na natjecanju u Subotici, te postolje u skoku u vis. Na natjecanju za pehar Politike u Subotoci je bio treći u troskoku. Bavio se je i stolnim tenisom. Glazba je također bila Ivaniševićeva strast. Mati je bila sklona glazbi i od nje je naučio stare crnogorske pjesme. I po preseljenju u Vojvodinu je nastavio s tom strašću. 1930-ih godina dolazi u kontakt s graditeljem tambura i gitara Lajošom Bacanom od kojega je Božidar kupio tamburu, te je uskoro izučio sviranje na tamburi. Božidar je lijepo pjevao dalmatinske pjesme. Nastupao je skupa s Branislavom Branom Martinovićem koji je svirao gitaru.[1]

1940. je godine pristupio SKOJ-u. Bio je omladinski rukovodilac. Sudionik je ustanka crnogorskoga naroda 13. srpnja 1941. protiv talijanske okupacije. Bio je u Cetinjskoj četi Lovćenskog odreda, a zadaća mu je bila u pozadinskom stožeru na Cetinju. Talijanske sz ga okupacijske uhitile. Osuđen na robiju u cetinjskom pritvoru. No budući da je teško obolio na pluća i postao trajni invalid, pustili su ga zbog teške bolesti. Život mu tad doživljava nevjerojatni preokret. Nakon što je izašao iz zatvora, uspio se je u ratnim uvjetima prebaciti u NDH, gdje se zaposlio u Zagrebu u Državnoj riznici NDH. Za boravka u Zagrebu počeo je pisati pjesme za zborove.[1]

Na koncu rata bio je pripadnik Jugoslavenske armije.

Pjevačka karijera[uredi VE | uredi]

Ivanišević je pjevanje usavršavao kod profesora Fritza (Miroslava) Lunzera i Drage Hržića. Od 1947. je na Radio Zagrebu, gdje je primljen kao solist (tenor) za zabavnu i narodnu glazbu.

Pjevao je poglavito narodne pjesme, osobito stare crnogorske pjesme. Načinio prve snimke crnogorskih narodnih pjesama na radio valovima nakon Drugog svjetskog rata. Snima i gramofonske ploče.

1951. godine Ivanišević je izabran za tajnika [Udruga dramskih umjetnika Hrvatske|Udruge dramskih umjetnika Hrvatske]], na prijedlog zemljaka Emila Kutijara. [1]

Kao solist bio član Državnog zbora narodnih plesova i pjesama Lado.

Ivanišević je bio pobjednik brojnih ondašnjih domaćih i inozemnih festivala. Pjevao je diljem Europe,u dva navrata u Royal Albert Hallu u Londonu.

Iz Zagreba je Ivanišević 1970-ih preselio u Sarajevo 1957. godine zajedno sa suprugom Trifonom.[3][4] Za 35-godišnjeeg boravka osnovao je Udruženje glazbenika Bosne i Hercegovine čijim je bio prvim predsjednikom. Mandat mu je trajao osam godina. Iz tog vremena datira organiziranje festivala narodne glazbe Ilidža. Za boravka u Sarajevu radio je voditelj predstavništva podgoričkog poduzeća Industriaimporta. Godine 1992., sklanjajući se od strahota rata, vratio se je u Crnu Goru. Tu se trajno nastanio u svojoj kući u Prčanju.[1]

Pjesme[uredi VE | uredi]

Neke od najpoznatijih pjesama o Crnogorcima i Crnoj Gori u izvedbi Božidara Ivaniševića su:

Sa suprugom Trifonom snimio je četiri i danas izuzetno popularne bokeljske pjesme.[2]

Ocjena[uredi VE | uredi]

Pero Gotovac, kao urednik Jugotona, napisao je na jednoj od najznačajnijih ploča Božidara Ivaniševićam, naslovljenom “Kad prošetam Crnom Gorom”, sljedeće:

“Najznačajnija njegova (Ivaniševićeva) djelatnost je u svakom slučaju, rad na kompozitorskom odnosno stvaralačkom polju. Prikupljajući niz godina motive iz Crne Gore, ušavši duboko u sve karakteristike poezije i melosa svoga kraja, uspio je na toj osnovi stvoriti čitav niz pjesama, koje je narod vrlo brzo prigrlio i zavolio, tako da ih danas smatra svojim vlastitim. Neobično poetski tekstovi, muzički oblikovani na svoj specifičan, a opet adekvatan način, po svome sadržaju i formalnoj strukturi, čisti su odraz narodnog shvatanja i poniranja u svu etiku takvih, inače originalnih glazbeno-folklornih umjetničkih oblika. Nema sumnje da je Ivanišević, putem svog specifičnog oblikovanja i fine stilizacije uspio, pomalo opor crnogorski melos, probližiti širem krugu slušatelja i učiniti crnogorsku pjesmu popularnom”.

Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]

  • Dobio je počast pjevati pred državnicima socijalističkog bloka i pokreta Nesvrstanih.[1]
  • 2003.: Republička nagrada Crne Gore za životno djelo.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 (crnogorski) (nepotpisano): Preminuo Božidar Ivanišević, Montenegrina.net, nedatirano. Pristupljeno 3. srpnja 2016.
  2. 2,0 2,1 (crnogorski) Izbor i priprema: Č. Đurđić: 10. septembar, RTCG. Pristupljeno 2. srpnja 2016.
  3. Mašo Čekić: Zlatni glasovi Boke Hrvatski glasnik 9/2011., str. 34.-35., Pristupljeno 2. srpnja 2016.
  4. (crnogorski) Zlatni glasovi Boke, Radio Tivat, nedatirano. Pristupljeno 2. srpnja 2016.