Boljari

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ruski boljari iz 16. i 17. stoljeća.
Moskovski boljar posjećuje svoju obiteljsku crkvu. Sliku je naslikao Ivan Siljič Gorjuškin Sorokopudov 1912. godine.
Svadba boljarova. Sliku je naslikao Konstantin Egorovič Makovski 1883. godine.

Boljar ili Bojar (bugarski: боляр, болярин, grčki: βογιάρος, rumunjski: boier, ruski: боя́рин) bio je pripadnik najvišega sloja feudalnih bugarskih, ruskih, srpskih, vlaških, moldavskih i kasnije rumunjskih i baltičkih (današnja Litva, Latvija i Estonija) aristokracija. Boljari su se u feudalnome sustavu tih država nalazili odmah ispod knezova, a kod bugarskih država gdje nije bilo knezova, ispod cara. Boljari su postojali od 10. do 17. stoljeća. U Rusiji, Rumunjskoj, Finskoj, Litvi i Latviji od titule boljara nastala su prezimena Pajari i Bajāri.[1]

Etimologija[uredi VE | uredi]

Titula Boila bila je prethodnik ili stari oblik titule boljara. Titulu Boila nosili su neki bulgarski aristokrati (uglavnom regionalni guverneri i plemićki ratnici) Prvoga Bugarskoga Carstva. Oblik te titule u množini, boljare, pronađen je u bulgarskima natpisima.[2][3]. Izraz boljare prisutan je u bizantskim dokumentima pisanih na grčkom kao boilades i boliades.[4][5] Učenjaci i jezikoslovci predložili su više teorija o izvođenju te riječi, poput korijena u starim turkijskim jezicima: bai („plemenit, bogat”; usporedi s „bay”) + är („čovjek, ljudi”).[4]

Boljari u Rusiji[uredi VE | uredi]

Za vrijeme Kijevske Rusi boljari su imali veliku moć jer su pružali vojnu podršku kijevskome knezu. Moć i prestiž mnogih boljara ovisio je o njihovoj službi prema državi, povijesti službe obitelji, a u manjoj mjeri o posjedu. Boljari su kroz državno vijeće Boljarsku dumu savjetovali kneza. Za svoje usluge dobivali su ogromne posjede. Kao članovi Boljarske dume bili su i glavni zakonodavci Kijevske Rusi.

Nakon mongolske invazije u 13. stoljeću, boljari iz dijelova Kijevske Rusi postali su pripadnici poljskoga i litavskoga plemstva. U 14. i 15. stoljeću mnogi su boljari, koji nisu dobili plemićki status, aktivno sudjelovali u stvaranju kozačke vojne organizacije na južnim rubovima Poljsko-Litavske Unije. Neki boljari nisu mogli prihvatiti Poljsko-Litavsku Uniju, pa su se preselili u Veliku Kneževinu Moskvu gdje su zadržali visoke položaje.

U Velikoj Kneževini Moskvi boljari su zadržali moć i utjecaj.[6] Kako je veliki knez Moskve postajao moćniji tako se smanjivala moć boljara. To se posebno dogodilo za vrijeme vladavine Ivana III. i Ivana Groznoga. Ivan Grozni izrazito je smanjio vlast boljara. Ukinuo je staro pravo boljara kojime su imali pravo napustiti jednoga kneza i postati vazali drugoga kneza.

Broj članova Boljarske dume u 17. stoljeću porastao je s 30 članova na 100. Petar Veliki 1711. je godine ukinuo Boljarsku dumu prilikom svoje velike reforme vlasti i administracije.

Boljari u Bugarskoj[uredi VE | uredi]

Pripadnici plemstva tijekom Prvoga Bugarskoga Carstva zvali su se boila, a tijekom Drugoga Bugarskoga Carstva boljar ili boljarin. Titula je bila nasljedna. Boljari su se dijelili na velike i male boljare.

Boljari u Srbiji[uredi VE | uredi]

Riječi bojar, bojarin, boljar u srpski su jezik ušle preko Bugarske. Sveti Sava u životopisu svoga oca navodi srpske boljare koje s njegovom braćom i svećenicima idu u susret relikvijama Stefana Nemanje, a Stefan Nemanjić, opisujući Nemanjin zbor protiv heretika, spominje starce i velmože.

Boljari u Vlaškoj i Moldaviji[uredi VE | uredi]

U području Karpata nastanjenoga Rumunjima klasa boljara nastala je iz seoskih zajednica u ranome srednjemu vijeku. U početku su bili birani, a kasnije su bili nasljedni. Imali su sudsku i administrativnu ulogu. Postupno je došlo do raslojavanja na velike i male boljare. Od 15. stoljeća postali su najznačajniji politički faktor u Vlaškoj i Moldaviji. U Transilvaniji ih nije bilo, jer su ih Mađari uglavnom asimilirali u mađarsko plemstvo ili su izgubili status. U pojedinim vremenima boljari bi povećali svoje privilegije. Imali bi apsolutnu kontrolu nad stanovnicima svoga područja i nisu bili obavezni plaćati porez. Boljari bi se često udruživali u moćne skupine u pokušaju svrgavanja kneževa.

U 17. i 18. stoljeću rumunjski su boljari prihvatili grčku kulturu i način života. U tome su razdoblju bogati ljudi mogli kupiti položaj boljara od kneza jer su boljari imali značajne političke funkcije. U 19. stoljeću mnogi se boljari počinju zalagati za promjene i modernizaciju. Mnogi od njih su sudjelovali u procesu rumunjskog narodnog preporoda čiji je vrhunac bio ujedinjenje Vlaške i Moldavije u Ujedinjena Kneževstva 1859. godine. U novostvorenoj državi boljari su bili značajan faktor. Mnoge njihove privilegije bile su postupno ukidane, ali su posjedovali najviše zemlje. Došlo je do seljačkih buna protiv njih, a poslije Prvoga svjetskoga rata izvršena je agrarna reforma kojom je boljarima oduzeta zemlja.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Pajari, surnames.behindthename.com, pristupljeno 1. lipnja 2020.
  2. Bulgarian Etymological Dictionary, Volume I, Bulgarian Academy of Sciences publishing house, 1971, p. 71
  3. 9th century stone inscription from Bulgaria mentioning boyars (boila)
  4. 4,0 4,1 Vasmer's Etymological Dictionary (Russian)
  5. Constantine Porphyrogenitus, de Cerimoniis aulae Byzantinae, II, 46–47
  6. Gustave, Alef (1967). „Reflections on the Boyar Duma”. The Slavonic and East European Review. 45 (104): 76—123. JSTOR 4205832.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Boljari