Bizant

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Bizantsko Carstvo)
Istočno Rimsko Carstvo
Ανατολική Ρωμαϊκή Αυτοκρατορία (grč.)
Imperium Romanum Orientale (lat.)
Carstvo Rimljana
Βασιλεία Ῥωμαίων (starogrč.)
Imperium Romanorum (lat.)
Βασιλεία τῶν Ῥωμαίων (grč.)
Bizantsko Carstvo
Βυζαντινή Αυτοκρατορία (grč.)
Imperium Byzantinum (lat.)
Carstvo

 

 

 

330.¹/395.1453.
 

 

 

Zastava Grb
Zastava kasnog Carstva Grb Paleologa
Geslo
Βασιλεὺς Βασιλέων, Βασιλεύων Βασιλευόντων[a][1]
Basileus Basileōn, Basileuōn Basileuontōn
(hrv. Kraljevi kraljeva, koji vladaju nad kraljevima)
Lokacija Bizanta
Lokacija Bizanta
Glavni grad Konstantinopol
(330.1204., 1261.1453.)
Niceja
(1204.1261.)
Jezik/ci grčki[2] i latinski
(kasnije samo grčki kao službeni)
Religija pravoslavlje[3] (službeno)
grčki politeizam (do 380.),
rimski politeizam (do 380.)
Vlada monarhija
Car
 - 306.337. Konstantin I. Veliki (prvi)
 - 408.450. Teodozije II.
 - 474.475., 476.491. Zenon
 - 527.565. Justinijan I. Veliki
 - 610.641. Heraklije
 - 717.741. Leon III. Izaurijski
 - 867.886. Bazilije I. Makedonac
 - 913.959. Konstantin VII. Porfirogenet
 - 1081.1118. Aleksije I. Komnen
 - 1143.1180. Manuel I. Komnen
 - 1261.1282. Mihael VIII. Paleolog
 - 1448.1453. Konstantin XI. Paleolog (posljednji)
Megas doux
 - 1081.1118. Ivan Duka (prvi)
 - 1321.1322./
1328.1329.
Sirgijan Paleolog
 - 1441.1453. Lukas Notaras (posljednji)
Legislatura Bizantski senat
(iz 13. stoljeća)
Povijest srednji vijek
 - Prva podjela Rimskog Carstva na Istok i Zapad 1. travnja 286.
 - Osnutak Carigrada 11. svibnja 330.
 - Crkveni raskol 16. srpnja 1054.
 - Križarska Pljačka Carigrada tijekom Četvrtog križarskog rata, križari ubili ~2000 civila 15. travnja 1204.
 - Oslobođenje Carigrada i Restauracija Bizantskog Carstva 1261.
 - Pad Carigrada 29. svibnja 1453.
 - Pad Morejske Despotovine 29. svibnja 1460.
Površina
 - 457.[4] 2.350.000 km²
 - 540.[5] 3.200.000 km²
 - 565.[6] 3.400.000 km²
 - 1097.[7] 555.000 km²
 - 1320.[8] 420.000 km²
Stanovništvo
 - 457.[4] 16.000.000 
     Gustoća 6,8 st/km² 
 - 540.[5] otp. 26.000.000 
     Gustoća 8,1 st/km² 
 - 565.[6] otp. 20.000.000 
     Gustoća 5,9 st/km² 
 - 1097.[7] otp. 5.000.000 
     Gustoća 9 st/km² 
 - 1320.[8] otp. 2.000.000 
     Gustoća 4,8 st/km² 
Valuta solid, denar, hiperpiron
Danas dio Albanija
Alžir
Bosna i Hercegovina
Bugarska
Crna Gora
Cipar
Egipat
Francuska
Grčka
Gruzija
Hrvatska
Italija
Izrael
Jordan
Kosovo
Libanon
Libija
Malta
Maroko
Portugal
Rumunjska
San Marino
Sirija
Sjeverna Makedonija
Saudijska Arabija
Slovenija
Srbija
Švicarska
Španjolska
Tunis
Turska
Ujedinjeno Kraljevstvo
Ukrajina
Vatikan
¹ Osnivanjem se tradicionalno smatra osnutak Konstantinopola (Carigrada)

Bizantsko Carstvo[b][9][10][11][12] ili jednostavno Bizant[c][9][10][11][12] – povijesno nazivano Carstvo Rimljana[d] – naziv je za Istočno Rimsko Carstvo[e][9][13] koje službeno nastaje 330. godine kada rimski car Konstantin I. Veliki prebacuje prijestolnicu Rimskog Carstva u Novi Rim – Konstantinopol (današnji Istanbul u Turskoj) – koji je postao poznat pod nazivom Carigrad. Konačna podjela dvaju dijelova Rimskog Carstva dogodila se 395. kada car Teodozije I. Veliki daruje svojemu sinu Arkadiju Istok, a Honoriju Zapad. Dok je Zapadno Rimsko Carstvo u sljedećih 150 godina propalo, Istočno Rimsko Carstvo (Bizantsko Carstvo) s političkim sustavom cezaropapizma preživjelo je sve do Pada Carigrada 29. svibnja 1453., koji zauzima Osmansko Carstvo pod sultanom Mehmedom II. Osvajačem.

Etimologija[uredi | uredi kôd]

Pridjev bizantski izveden je iz Byzantion, latinizirano kao Byzantium, što je bilo ime postojećeg grčkog naselja, gdje je Konstantin I. Veliki odlučio smjestiti svoju novu prijestolnicu – Konstantinopol.[14][15] U početku se Bizant odnosio na stanovnike Konstantinopola.[16] Laonik Halkokondil prvi je upotrijebio riječ bizantska da bi opisao državu, tek nakon pada Carstva u 15. stoljeću.[17] Djelo Historiæ Byzantinæ Hieronymusa Wolfa, koje uključuje Halkokondila, označava početak bizantskih studija.[18][19][20][21] Charles du Fresne, Montesquieu i George Finlay popularizirali su termin kroz svoja djela.[22] Tek u 19. stoljeću termin Grčko Carstvo iz 8. stoljeća zamijenjen je modernom konvencijom Bizantskog Carstva.[23][24]

Bizantsko Carstvo bilo je poznato svojim stanovnicima kao Rimsko Carstvo/Carstvo Rimljana i Rimska Republika[f] (ili na grčkom Rhōmais).[25] Stanovnici su sebe nazivali Romaioi, čak i krajem 19. stoljeća Grci su novogrčki jezik nazivali Romaiika.[26] Nakon 1204., kada se Bizantsko Carstvo sastojalo samo od svojih pokrajina, izraz Heleni sve se više koristio.[27]

Od 6. stoljeća,[g] Rimsko Carstvo poistovjećivano je s njegovim sve dominantnijim grčkim dijelom.[29] Počevši od djela Karla Velikog Libri Carolini iz 790-ih, Franci su koristili izraz Grčko Carstvo (lat. Imperium Graecorum) kako bi negirali tvrdnju da je Bizant nastavak Rimskog Carstva.[30]

U islamskom je svijetu Rimsko Carstvo nazivano Rûm.[31][32] Osmanlije su sve do 20. stoljeća koristile naziv millet-i Rûm ili Rūm millet (hrv. rimska nacija), što se odnosilo na bivše podanike Bizantskog Carstva, tj. pravoslavnu kršćansku zajednicu unutar Osmanskog Carstva.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Kasno Rimsko Carstvo[uredi | uredi kôd]

Osnovni problem Bizanta je da se niti danas svi povjesničari ne mogu složiti kada je ovo Carstvo nastalo i nestalo. Godine njegovog nastanka se pomiču ovisno o izvoru između 283. godine kada umire car Kar i kada se Carstvo prvi put dijeli (što će potvrditi Dioklecijan) i 640. godine kada Mediteran prestaje biti Rimskim jezerom. Iako je 323. godine samo 10 – 15 % stanovnika Carstva bilo kršćanske religije, to će se tijekom sljedećih 100 godina promijeniti u potpuno obratnu situaciju. Tijekom 5. stoljeća, dok zapadne prefekture (Zapadno Rimsko Carstvo) propadaju pod navalom barbara, Istok se osjetio pozvanim sudjelovati u pokušaju spasa. Sve od 410. godine ti će pokušaji bez uspješnih rezultata Bizant praktički dovesti do bankrota, nakon čega on – financijski iscrpljen – prepušta ostatak Carstva svojoj sudbini. Koristeći gotovo potpuni mir koji traje 40 godina tijekom vladavine Anastazija i Justina, Carstvo je bilo financijski spremno za povratak izgubljenih provincija. Tijekom vladavine Justinijana I. doći će do oslobađanja Afrike, Italije, Dalmacije, južne obale Hispanije i svih sredozemnih otoka. Je li njegov san o obnovi cjelokupnog Carstva bio moguć ili ne, nikada nećemo doznati jer je njegovo Carstvo (ali i Perzijsko Carstvo) bilo potreseno velikom epidemijom takozvane Justinijanove kuge od koje će u Europi (bez Rusije) između 540. i 614. godine umrijeti 50 % stanovnika (22.000.000 od 44.000.000).[33] Ostatak ovog razdoblja Bizant je u defenzivi pod napadima Avara i Slavena na Balkanu te Langobarda u Italiji, Perzije na Bliskom Istoku i Vizigota koji početkom 7. stoljeća uspijevaju osvojiti Hispaniju. Veliki – četvrt stoljeća dug – rat s Perzijskim Carstvom napokon će završiti 627. godine pobjedom cara Heraklija. Ta pobjeda na kraju postaje pirova kada Arapi – ujedinjeni islamskom religijom, čiji nastanak je Carstvo potpomoglo (točnije Muhameda) – pobjeđuju bizanstku vojsku, osvajaju Bliski Istok, a ubrzo potom – 640. godine – i Egipat. Gubitkom žitnih polja ove provincije kao i Sirije, koja se specijalizirala za proizvodnju ulja, dolazimo do granice koja zbog općih životnih promjena stanovništva označava kraj antike.

Borba za život[uredi | uredi kôd]

Gubitak više od pola teritorija Carstva u samo jednom desetljeću rezultirao je borbom na život i smrt protiv fanatično nastrojenih Arapa. Tijekom tih bitaka bivše multietničko Carstvo će padom Kartage 695. godine postati gotovo jednonacionalna, grčka država. U bitkama tijekom kojih će doći čak i do dvije opsade Carigrada Bizant će preživjeti samo zbog otkrića grčke vatre koja će spaliti protivničku flotu. Do stabiliziranja ostataka države koja je spala s carstva gradova na carstvo tvrđava dolazi stupanjem na vlast Leona III. Izaurijskog u 8. stoljeću. To vrijeme mira neće trajati dugo: bez vanjskih neprijatelja, stanovništvo se sada počinje međusobno sporiti oko pitanja hoće li biti dopušteno štovanje ikona. Ova polemika će trajati gotovo do polovice 9. stoljeća kada će regentica carica Teodora donijeti odluku u korist ikona.

Makedonci[uredi | uredi kôd]

Bizant u doba stupanja na vlast Leona III. Izurijanca 717. godine
Bizant u doba smrti Bazilija II. 1025. godine

Kraj tih nemira donosi državi religijsko jedinstvo, kao što je ranije dobila nacionalno jedinstvo. Takav će razvoj situacije dati snagu Carstvu za ponovno vođenje aktivne vanjske politike čemu će malo poslužiti i sreća. Pobjede i porazi u ratu cara Bazilija I. sa susjedima nastavit će se sve do 961. godine kada vlast preuzimaju najprije vojni zapovjednici, a potom sposobni Bazilije II. Bugaroubojica. Tijekom njegove vladavine bit će anektirano Bugarsko Carstvo, a nakon toga careva riječ će se slušati od rijeke Kupe pa sve do Kaspijskog mora. Njegovom smrću vlast iz glavnog zapovjedništva vojske ponovno prelazi na dekadentni dvor čijim vladarima je sve teško raditi (čak i imati djecu), osim pojavljivati se na svakodnevnim zabavama. To je dovelo do smanjivanja stajaće vojske kako bi car više novca mogao trošiti na zabave. Rezultat te politike bit će poraz cara Romana IV. od Turaka 1071. godine i gubitak 50 posto stanovništva u ratu.

Komneni[uredi | uredi kôd]

Koristeći praktički raspad države na prijestolje će se popeti plemić Aleksije I. Komnen, koji, ne vidjevši druge mogućnosti, traži od pape pomoć za oslobađanje kršćanskih zemalja, što će dovesti do križarskih ratova. U doba dolaska križara 1097. godine u europskom dijelu Carstva živjelo je između 4.000.000 i 5.000.000 stanovnika, dok su Turci Seldžuci na bizantskom teritoriju kojeg su osvojili nakon 1071. godine vladali nad 4.000.000 stanovnika.[34] Carstvo će tijekom vladavine Aleksija Komnena vratiti dio izgubljenog teritorija, ali unutarnjepolitički gledano to više neće biti država kao prije. Sada se ona pretvara u feudalno društvo, što je točno ono protiv čega se veliki Bazilije II. borio. Pored toga, nova negativnost ovog uređenja postaje ukidanje stalne vojske i sve veća ovisnost o plaćenicima ili feudalnim gospodarima koji trebaju dati vojsku za potrebe države. Sljedeći Komneni će nastaviti ovu politiku koja će rezultirati klasičnom feudalnom borbom za vlast i padom Carigrada u ruke križara 1204. godine.

Animacija – povijest Bizantskog Carstva

Ratovi[uredi | uredi kôd]

Razvoj Bizanta

Tijekom svoje tisućugodišnje povijesti Bizant je vodio velik broj ratova koji su trajali 50 ili više godina. Prvi od te grupe ratova su rimsko-perzijski ratovi koji s prekidima traju od 3. pa sve do 7. stoljeća. Velika pobjeda Bizanta 628. godine samo će označiti početak novih ratova protiv Arapa koji će s prekidima trajati do križarskih ratova. Kada ta azijska prijetnja nestane, doći će vrijeme Turaka koji 1460. godine osvajaju Bizantsko Carstvo. Na Balkanu jedini vjekovni neprijatelj Carstva postaje Bugarska. Oružano neprijateljstvo ovih dviju država počet će u 7. stoljeću i trajati s mirnim razdobljima – od po čak 80 godina – do 1018. godine, kada je Prvo Bugarsko Carstvo anektirano. Nakon uspješne bugarske pobune krajem 11. stoljeća, razdoblja mira i rata trajat će sve do uništenja ovog neprijatelja od strane Osmanlija u 14. stoljeću.

Stanje na jugoistoku Europe i u Maloj Aziji 1265. godine. Narančasta boja prikazuje Bizant, žuta Turke pod vrhovnom vlašću Mongola, crvena Mletačane koji vladaju Dubrovnikom, a sivkasta na sjeveru Srbiju, dok je Bugarska predstavljena zelenom bojom

Restauracija i kraj[uredi | uredi kôd]

Pad Carigrada će rezultirati stvaranjem Latinskog Carstva, dok će lojalna grčka područja proglasiti svoje nezavisne države: Trapezuntsko Carstvo koje su stvorili Komneni još u ožujku 1204., Nicejsko Carstvo osnovano u travnju 1204. (u trenutku pada Carigrada), ali službeno proglašeno tek 1206., te posljednje osnovano Solunsko Carstvo koje će veći dio postojanja provesti pod imenom Epirska Despotovina. U bitkama za obnovu Carstva koje će trajati sve do 1261. godine pobjednik će postati Nicejsko Carstvo sa svojim carem uzurpatorom Mihajlom Paleologom koji će osnovati posljednju bizantsku vladajuću dinastiju. Nakon njegove smrti 1282. godine državom će vladati s kratkim prekidima nesposobni neaktivni carevi koji ništa ne poduzimaju protiv turskih i srpskih osvajanja. Rezultat toga je pad Carigrada 1453. godine, a ubrzo potom i Moreje 1460./1461. godine. Posljednje carstvo koje preuzima direktno nasljedstvo od starog Rimskog Carstva umrijet će kada vladar TrapezuntaDavid – potpisuje bezuvjetnu kapitulaciju svoje države 1461. godine osmanskom sultanu Mehmedu II.

Povezano[uredi | uredi kôd]

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. Ujedno je i značenje četiriju beta na bizantskim zastavama i grbovima.[1]
  2. grč. Βυζαντινή Αυτοκρατορία, trans. Vyzantiní Aftokratoría; lat. Imeprium Bizantium
  3. grč. Βυζαντινός, trans. Vyzantinós; lat. Byzantium
  4. starogrč. Βασιλεία Ῥωμαίων, trans. Vasileía Romaíon; lat. Imperium Romanorum; grč. Βασιλεία τῶν Ῥωμαίων, trans. Vasileía tón Romaíon
  5. grč. Ανατολική Ρωμαϊκή Αυτοκρατορία, trans. Anatolikí Romaïkí Aftokratoría; lat. Imperium Romanum Orientale
  6. Novčići istočnorimskog cara Leona II. (vladao 474.) opisuju ga kao „Spasitelja Republike”, budući da je u teoriji Rim još uvijek bio ista republika kao što je bio 500 godina prije, iako su u praksi gotovo sve republikanske institucije, Rim je do tog razdoblja ili bio ukinut ili izgubio moć.
  7. Jedno od najranijih spominjanja Istočnog Carstva kao „Grčka” dolazi od biskupa Avita iz Viennea koji je napisao u kontekstu krštenja franačkog kralja Klodviga I.: „Neka se Grčka doduše raduje što ima pravoslavnog vladara, ali nije više jedina koja zaslužuje tako veliki dar.”[28]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Tipáldos, G. E. 1926. Εἶχον οἱ Βυζαντινοί οἰκόσημα [Bizantinci su imali grbove]. Επετηρίς Εταιρείας Βυζαντινών Σπουδών [Godišnjak Društva za bizantske studije] (grčki). Društvo za bizantske studije. 3: 206–222. hdl:11615/16885. Pristupljeno 17. prosinca 2023. – preko HDL.
  2. Byzantine Greek language | Byzantine Greek, Koine Greek, Medieval Greek | Britannica [Bizantski grčki jezik | Bizantski grčki, koine grčki, srednjovjekovni grčki | Britannica]. www.britannica.com (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 17. srpnja 2021. Pristupljeno 18. listopada 2023.
  3. Byzantine culture and society (article) [Bizantska kultura i društvo (članak)]. Khan Academy (engleski). Pristupljeno 18. listopada 2023.
  4. Treadgold, Warren T. 1997. A History of the Byzantine State and Society [Povijest bizantske države i društva] (engleski). Stanford University Press. Redwood City, Kalifornija, SAD. str. 137. ISBN 0-8047-2630-2
  5. Treadgold, Warren T. 1997. A History of the Byzantine State and Society [Povijest bizantske države i društva] (engleski). Stanford University Press. Redwood City, Kalifornija, SAD. str. 278. ISBN 0-8047-2630-2
  6. Treadgold, Warren T. 1997. A History of the Byzantine State and Society [Povijest bizantske države i društva] (engleski). Stanford University Press. Redwood City, Kalifornija, SAD. str. 278. ISBN 0-8047-2630-2
  7. Treadgold, Warren T. 1997. A History of the Byzantine State and Society [Povijest bizantske države i društva] (engleski). Stanford University Press. Redwood City, Kalifornija, SAD. str. 700. ISBN 0-8047-2630-2
  8. Treadgold, Warren T. 2001. A Concise History of Byzantium [Sažeta povijest Bizanta] (engleski). Palgrave Macmillan. Basingstoke, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 236. ISBN 0-333-71829-1
  9. a b c Ujević, Mate; Meissner, Julije (ur.). Bizantsko Carstvo. Hrvatska Enciklopedija (Encyclopaedia Croatica). 2. Tipografija d. d.; Hrvatski izdavalački bibliografski zavod. Zagreb, NDH (danas Hrvatska). str. 603–647. Pristupljeno 17. prosinca 2023.
  10. a b Trutanić, Jure. 10. lipnja 2016. Bizant: konačni pad (PDF). Rostra: Časopis studenata povijesti Sveučilišta u Zadru. Hrčak – Portal znanstvenih i stručnih časopisa Republike Hrvatske. Filozofski fakultet Splitskog sveučilišta (Poljička cesta 35, 21000, Split, Splitsko-dalmatinska županija, Hrvatska). 7 (7): 95–104. ISSN 1846-7768. Pristupljeno 17. prosinca 2023.CS1 održavanje: lokacija (link)
  11. a b Bizantsko Carstvo (Bizant). proleksis.lzmk.hr. Proleksis enciklopedija; Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. prosinca 2023.
  12. a b Bizant | Hrvatska enciklopedija. enciklopedija.hr. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2021. Pristupljeno 17. prosinca 2023.
  13. Kaldellis, Anthony. 2019. Byzantium Unbound [Bizant odriješen]. Past Imperfect (engleski). Arc Humanities Press. 14 Clifton Moor Business Village, James Nicolson Link, York YO30 4XG, Ujedinjeno Kraljevstvo. doi:10.2307/j.ctvpb3x5p. ISBN 978-1-64189-199-8. Pristupljeno 17. prosinca 2023. – preko JSTOR.CS1 održavanje: lokacija (link)
  14. Cyril Alexander, Mango. 2007. Βυζάντιο: Η αυτοκρατορία της Νέας Ρώμης [Bizant: Novo Rimsko Carstvo] (grčki). Obrazovna institucija Narodne banke Grčke. Atena, Grčka. str. 1. ISBN 978-9-602-50003-3
  15. Gregory, Timothy E. 11. siječnja 2010. A History of Byzantium [Povijest Bizanta] (engleski). John Wiley & Sons, Inc. Hoboken, New Jersey, SAD. str. 1. ISBN 978-1-4051-8471-7
  16. Theodoropoulos, Panagiotis. Travanj 2021. Nilsson, Ingela; Ricks, David; Brubaker, Leslie; Gotsi, Georgia; Hatzivassiliou, Evanthis; Stathakopoulos, Dionysios; Tziovas, Dimitris; Van Steen, Gonda; Maguire, Henry (ur.). Did the Byzantines call themselves Byzantines? Elements of Eastern Roman identity in the imperial discourse of the seventh century [Jesu li Bizantinci sebe nazivali Bizantincima? Elementi istočnorimskog identiteta u imperijalnom diskursu sedmog stoljeća]. Byzantine and Modern Greek Studies [Bizantske i novogrčke studije] (engleski). Centar za bizantske, osmanske i novogrčke studije (Birminghamsko sveučilište). Birmingham, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. 45 (1): 25–41. doi:10.1017/byz.2020.28. eISSN 1749-625X. ISSN 0307-0131 – preko Cambridge University Press
  17. Kaldellis, Anthony. 2021. From "Empire of the Greeks" to "Byzantium" [Od "Carstva Grka" do "Bizanta"]. Aschenbrenner, Nathanael; Ransohof, Jake (ur.). The Invention of Byzantium in Early Modern Europe [Izum Bizanta u ranoj novovjekovnoj Europi] (engleski). Dumbarton Oaks Research Library and Collection; Harvard University Press. 1703 32nd St NW, Washington, DC 20007, SAD; Cambridge, MA 02138, Massachusetts, SAD. str. 349–367. ISBN 978-0-88402-4842CS1 održavanje: lokacija (link)
  18. Ben-Tov, Asaph. 30. studenoga 2009. Lutheran Humanists and Greek Antiquity: Melanchthonian Scholarship between Universal History and Pedagogy [Luteranski humanisti i grčka antika: Melanhtonovska učenost između univerzalne povijesti i pedagogije] (engleski). Brill Academic Publishers. Leiden, Nizozemska. str. 106–108. ISBN 978-90-474-4395-7. OCLC 929272646
  19. Kaldellis, Anthony. 2021. From "Empire of the Greeks" to "Byzantium" [Od "Carstva Grka" do "Bizanta"]. Aschenbrenner, Nathanael; Ransohof, Jake (ur.). The Invention of Byzantium in Early Modern Europe [Izum Bizanta u ranoj novovjekovnoj Europi] (engleski). Dumbarton Oaks Research Library and Collection; Harvard University Press. 1703 32nd St NW, Washington, DC 20007, SAD; Cambridge, MA 02138, Massachusetts, SAD. str. 351, 353. ISBN 978-0-88402-4842CS1 održavanje: lokacija (link)
  20. Clark, Frederic. 2021. From the rise of Constantine to the fall of Constantinople [Od uspona Konstantina do Pada Carigrada]. Aschenbrenner, Nathanael; Ransohof, Jake (ur.). The Invention of Byzantium in Early Modern Europe [Izum Bizanta u ranoj novovjekovnoj Europi] (engleski). Dumbarton Oaks Research Library and Collection; Harvard University Press. 1703 32nd St NW, Washington, DC 20007, SAD; Cambridge, MA 02138, Massachusetts, SAD. str. 333. ISBN 978-0-88402-4842CS1 održavanje: lokacija (link)
  21. Rosser, John Hutchins. 2012. Historical Dictionary of Byzantium [Povijesni rječnik Bizanta] (engleski). The Scarecrow Press (Rowman & Littlefield Publishing Group). Lanham, Maryland, SAD. str. 2. ISBN 978-0-8108-7567-8. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. travnja 2022.
  22. Vasiliev, Alexander A. 15. travnja 1958. History of the Byzantine Empire, 324–1453 [Povijest Bizantskog Carstva, 324. – 1453.] (engleski). 1. University of Wisconsin Press. Madison, Wisconsin, SAD. str. 13. ISBN 978-0-2998-0925-6
  23. Rosser, John Hutchins. 2012. Introduction [Uvod]. Historical Dictionary of Byzantium [Povijesni rječnik Bizanta] (engleski). The Scarecrow Press (Rowman & Littlefield Publishing Group). Lanham, Maryland, SAD. str. 1. ISBN 978-0-8108-7567-8. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. travnja 2022.
  24. Kaldellis, Anthony. 2021. From "Empire of the Greeks" to "Byzantium" [Od "Carstva Grka" do "Bizanta"]. Aschenbrenner, Nathanael; Ransohof, Jake (ur.). The Invention of Byzantium in Early Modern Europe [Izum Bizanta u ranoj novovjekovnoj Europi] (engleski). Dumbarton Oaks Research Library and Collection; Harvard University Press. 1703 32nd St NW, Washington, DC 20007, SAD; Cambridge, MA 02138, Massachusetts, SAD. str. 366–367. ISBN 978-0-88402-4842CS1 održavanje: lokacija (link)
  25. Cinnamus, Ioannes. 1976. Deeds of John and Manuel Comnenus [Djela Ivana i Manuela Komnena] (engleski). Columbia University Press. New York City, New York, SAD. str. 240. ISBN 978-0-231-04080-8
  26. Browning, Robert. 1992. The Byzantine Empire [Bizantsko Carstvo] (engleski). The Catholic University of America Press. Washington, SAD. str. 13. ISBN 978-0-8132-0754-4
  27. Nicol, Donald M. 30. prosinca 1967. The Byzantine View of Western Europe [Bizantski pogled na zapadnu Europu]. Greek, Roman, and Byzantine Studies [Grčke, rimske i bizantske studije] (engleski). 8 (4): 318. ISSN 2159-3159. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. travnja 2018. – preko OJS
  28. Pohl, Walter; Gantner, Clemens; Grifoni, Cinzia; Pollheimer-Mohaupt, Marianne. 9. srpnja 2018. Introduction: Early medieval Romanness – a multiple identity [Uvod: Ranosrednjovjekovni romanizam – višestruki identitet]. Transformations of Romanness [Transformacija romanizma] (engleski). Walter de Gruyter GmbH & Co KG. Berlin, Njemačka. 71: 25. doi:10.1515/9783110598384-004. ISBN 978-3-11-059838-4
  29. Glykatzi-Ahrweiler, Hélène; Laiou, Angeliki E. 1998. Preface [Predgovor]. Studies on the Internal Diaspora of the Byzantine Empire [Studije o unutarnjoj dijaspori Bizantskog Carstva] (engleski). Dumbarton Oaks. Dumbarton Oaks Museum, 1703 32nd St NW, Washington, DC, Sjedinjene Američke Države. str. 7. ISBN 978-0-88402-247-3CS1 održavanje: lokacija (link)
  30. O'Brien, Conor. 14. svibnja 2018. Empire, Ethnic Election and Exegesis in the Opus Caroli (Libri Carolini) [Carstvo, etnički izbor i egzegeza u Karlovom djelu (Knjige Karla)]. Studies in Church History [Studije crkvene povijesti] (engleski). Cambridge Journals Online. 54: 96–108. doi:10.1017/stc.2017.6. ISSN 0424-2084 – preko Cambridge University Press
  31. I︠U︡rʹevich Tarasov, Oleg. 2002. Milner-Gulland, Robert Rainsford (ur.). Icon and Devotion: Sacred Spaces in Imperial Russia [Ikona i pobožnost: Sveti prostori u Carskoj Rusiji] (engleski). Reaktion Books. Islington, London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 121. ISBN 978-1-86189-118-1
  32. El-Cheikh, Nadia Maria. 2004. Byzantium Viewed by the Arabs [Arapski pogled na Bizant] (engleski). Centar za bliskoistočne studije (Harvard University Press). Cambridge, Massachusetts, SAD. str. 22. ISBN 978-0-932885-30-2
  33. Crouzet, François. 2001. A History of the European Economy, 1000–2000 [Povijest europske ekonomije, 1000. – 2000.] (engleski). University of Virginia Press. Charlottesville, Virginia, SAD. ISBN 978-0-8139-2190-7
  34. Setton, Kenneth Meyer. Rujan 1985. A History of the Crusades [Povijest križarskih ratova] (engleski). University of Wisconsin Press. Madison, Wisconsin, SAD. ISBN 978-0-299-09144-6

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Vodič: Byzantine Empire na Wikivoyageu

Logotip Wječnika
Logotip Wječnika
Wječnik ima rječničku natuknicu Bizantsko Carstvo
Logotip Wikicitata
Logotip Wikicitata
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Bizantsko
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Bizantsko Carstvo