Borač (predio)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Borač je predio u gornjem toku Neretve (Gornje Neretve) u nevesinjskoj općini. Prostrano je područje. Dijeli se na Gornji i Donji Borač.[1]

Na padinama Zelengore izvire Neretva i teče uzdužnom dolinom vratolomno strmim vododerinama do utoka Rame. Borač je prvi dio te doline, do sela Uloga. Tu je skup izoliranih, dobro izdvojenih muslimanskih sela. Nalaze se na tromeđi Bosne, Hercegovine i Crne Gore: Luka, Žurovići, Šumići, Bundići, Soderi, Šipovica, Meličići, Sambelići, Počelj, Mjedenik na visini od 900 do 1200 metara. Sa sjevera obrubljuje strmi šumoviti Grabaš (1658), a s juga još strmija Mjedena Glava (1602), između njih Neretva. Preko brda seljani su dolazili do južnog Gacka koji je bio njihov centar civilizacije. Borčani su sirotinjski stočarski kraj. Otapanjem snijega gonili su stoku - ovce, koze, sitne krave, sve više uz planine. Rijetki su stanovnici bili naoružani, tek vojničke puške iz Prvoga svjetskog rata i starijih ratova. Loše su za gađanje, a lovačka puška sačmarica predsatvljala je luksuz. Klima je surova i ekstremna. Snijeg je na vrhuncima još u lipnju, po danu na kamenjaru žari sunce, dok je još u zori mraz. Do Drugoga svjetskog rata od civilizacijskih blagodati imali su samo žandarmesijsku postaju u selu Šipovici. Žandari su lovili krijumčare duhana, tjerali Boračane na kuluk i na njih motrili. Nije postojala nikakva suvremena civilizacijska infrastruktura kao što je elektrika, vodovod, telefon, pošta, ljekarna. Informacijska je izoliranost bila velika. O vanjskom svijetu su nešto znali samo oni koji su bili u vojsci ili oni muškarci koji su odlazili pješice ili na malim bosanskim konjima preko brda u Gacko nabaviti potrepštine kao sol, petrolej, šibice, iglu. Mogućnost zapošljavanja u vojsci bila je ograničena. U Austro-Ugarskoj garnizonir su ili Beč, Graz, Budimpešta i Trst, u kraljevskoj Jugoslaviji Srbin iz Gacka ili Nevesinja rado je priman u Kraljevu gardu, a Borčanin ili Kuljanin bio je slan u Kičevo ili Surdulicu za konjušara ili sličnu službu. Izbijanjem ustanka u Crnoj Gori i Hercegovini u NDH, jedini koji je bio pri ruci mjesnim katolicima i muslimanima bio je predratni zapovjednik žandarmerijske, a u NDH oružničke postaje Marijan Banovac. Opskrbio je Borčane opskrbiti s nešto pušaka i strjeljiva. Borčanima se nije moglo pripisati ništa nalik na ubojstva Srba kakvih je dotad bilo, u četničkim, nego i u partizanskim spisima i sjećanjima prikazani su kao ustaško gnijezdo, ustaško lego kao nijedno mjesto u ustaškoj državi, pa čak i "najjače Pavelićevo uporište". Partizanska historiografija govorila je da je "prije rata postojala ustaška propaganda u Borču koja je trovala odnose između Srba, Muslimana i Hrvata". Teza je na klimavim nogama, jer vrlo izolirani Borač do kojega se može doći jedino pješice ili na konju i gdje je bila velika nepismenost, nije mogao imati nekakvu ustašku propagandu, osobito jer do tada ni brojni znatno upućeniji građani Bosne i Hercegovine nisu čuli za ustaše. Pojava nije za čuđenje, jer SUBNOR-ovski sumnjivi svjedoci poslije rata nazivali su ustaškom propagandom svašta, čak i "nezadovoljstvo vlastima Kraljevine Jugoslavije koje nije bilo "s klasnih pozicija", psovku ili pjesmu pijanog mladića, šare na kutiji šibica', pojedine "ustaške" riječi po novinama. " Još travnja 1941. bio je ustanak u Borču i za vrijeme stare Jugoslavije, "da i žandari nisu uspjeli da se tamo slobodno kreću." Djelovali su četnici i komiti poput Maja Vujovića što je historiografiji bio "ustanak". Budući da pravoslavno stanovništvo nije bilo goloruko, kako je kazivala jugoslavneska historiografija, niti u travnju, niti u lipnju kad je u istočnoj Hercegovini u lipnju izbio pravi rat, koji se vodio još i u srpnju; domobrani su se povukli u kolovozu, a kamoli u rujnu. Talijani su bili u Gacku. Borčani sve to vrijeme Borčani nisu se dirali u svoje susjede, i nikakav ustaški zapovjednik nije došao organizirati ubilačke akcije. Lutvo Džubur zapisao je da da su u Borču najveći i jedini oslonac ustaše imale u usamljenom predstavniku državne vlasti u onim brdima Marijanu Banovcu. Postaju je Banovac popunio s nešto mještana. Ostali seljaci ostali su u domovima ne pokazujući nikakvu aktivnost prema okolnim srpskim selima. Pred ustanak je stanovnike srpskih sela je na predaju oružja, uglavnom uzaludno, pozivao oružnik Banovac. I iako Borčani nisu nikako bili aktivni, samim time i muslimanskim Borčanima činjenica da su bili muslimani "koje nitko ne može voditi kao ovce na klaonicu", bila je dovoljna da ih se etiketira kao zadrte ustaše. Čak i poslije srpskih ustaničkih osvajanja nekih postaja (Vrba), kad su izvan dosega ustaške vlasti ostala okolna srpska sela, pravoslavni i muslimani nisu bili ni u kakvim razmiricama i održavali su normalne odnose.[2]

Pripada sjevernom dijelu nevesinjske župe Uznesenja Blažene Djevice Marije. U Borču je nekad bio bio veći broj Hrvata katolika.[1] Zbog poboljšanih uvjeta bh. katolicima na prijelazu 19. u 20. stoljeće, broj katoličkih vjernika snažno je narastao i u ovom kraju Gornje Neretve pa je katoličke školske djece bilo toliko da se od mjesnoga biskupa tražilo i stalnog kateheta, koji bi ujedno i bio stalni svećenik u ovom kraju.[3] Katolici s područja Borča (Klinja, Ulog, Cerova, Baketa, Boljuni, Obadi, Obalj, Tomišlja, Kladovo Polje) htjeli su sagraditi 1913. crkvu za ovaj dio nevesinjske župe. Mostarsko-duvanjski biskup im je 9. kolovoza te godine izdao dozvolu. Odbor za gradnju čiji su članovi bili ovdašnji katolici predvidio je da crkva bude posvećena sv. Petru. Premda su u međuvremenu blagoslovljeni temelji i građa za crkvu, izbijanje Prvoga svjetskog rata i kasnije nesuglasice s mjesnom vlašću, do daljnjega su odgodile njezinu gradnju.[4] Katolička zajednica bila je toliko brojna da su bez obzira na nepovoljne prilike za katolički puk između dvaju svjetskih ratova 24. siječnja 1929. godine ovdašnji katolici zatražili i utemeljenje zasebne župe u koju bi se ušla sva naselja Borča (Ulog, Klinja, Obalj, Obrnja, Tomišlja, Kladovo Polje, Cerova, Obadi, Baketa, Jablanići, Kovačići, Milarevo...) i mjesto Kalinovik.[5][4][6] Katolici su u Borču u crkvenim zabilješkama registrirani i polovicom 19. stoljeća. Humljaci s 20. stoljeća dosta su naselili po gornjim predjelima nevesinjskog kotara, a posebice po Borču. Tada su sela Donjeg Borča pripadala su uloškoj općini koja je onda postojala, dok su sela Gornjeg Borča pripadala općini Gackom. Hrvata nije bilo u Gornjem Borču, dok su u mnogim selima Donjeg Borča Hrvati živjeli na svojim imanjima.[1] 1934. godine udovoljeno je i odlučeno je da se za katolike ovog dijela nevesinjske župe gradi crkva u Ulogu, iste godine formiran je odbor za prikupljanje milodara i crkva sv. Ane izgrađena je 1937., i 9. rujna iste godine blagoslovljena.[4] Do Drugoga svjetskog rata ovaj su kraj nastavale brojne obitelji Baketa, Bogdanovića, Konjevoda, Marića, Papaca, Previšića, Raguža, Šutala, Vuletića...[5]

Drugi svjetski rat i poslijeratne godine donijele su velikosrpske pohode od čijeg nedjela danas imamo etnički očišćenu od Hrvata istočnu Hercegovinu.

U srpnju 1941. je osnovana ustaška vojnica u Borču, pod vodstvom oružničkog narednika Matije Banovca, istaknuta pod višemjesečnom odbijanju četničkih napada.[7] Nevažno Gacko postalo je prometno ključno kad su 5. prosinca 1941. četnici zauzeli cijeli fočanski kotar izuzev Kalinovika. 24. prosinca opasnost je postala neposredna, što se osjetilo zbog vala od 3500 muslimanskih izbjeglica pred četnicima s južnog dijela fočanskog kotara koji su se slili u Borač. Borač je postao prva crta obrane od lokalnih srpskih ustanika iz okolnih sela i protiv snažne četničke grupacije utvrđene na sjeveru. Uz to je grupacija postigla sporazum s talijanskom vojskom nakon čega se utvrdila.[8] Borču je snažno porasla važnost. Gatačka se posada i posade okolnih oružničkih postaja nosile su se dotadašnjim napadima, jer su popunu izdvojenim posadama davali mjesni muslimani ili veći hrvatski i talijanski garnizoni iz Kalinovika, Nevesinja ili Gacka. Borač je postao najjača sigurnost Gackom u vojnom i psihološkom smislu. Da bi se izvidila situacija, zapovjednik oružničkog voda u Gackom Đuro Kindel još je krajem prosinca pošao s većom skupinom oružnika u Borač radi sprječavanja daljnjeg nadiranja četnika i komunista. Nekoliko dana prije izvidio je zapovjednik šipovičke postaje Marijan Banovac s ophodnjom od oružnika i milicionara iz borčanskih sela planine između Foče i Borča i uvjerio se da su srpska sela dobro naoružana i spremna za napad, pritom se sukobivši s naoružanim stanovnicima (u izvješću: četnici) u Popovom Mostu i Ljubinji i zbog jakog pritiska Banovčeva ophodnja bila je prisiljena vratiti se u Borač. Budući da su već jednu postaju, fojničku, napali naoružani stanovnici okolnih srpskih sela, zapovjednik gatačkog oružničkog voda Đuro Kindel dopustio je da ophodnja smije spaliti selo ako naoružani stanovnici tog sela napadnu ophodnju tijekom izviđanja. Uskoro se to dogodilo s Bodežištima, Vratlom, a iste noći 4. na 5. siječnja srpske snage su zauzele i spalile muslimanska sela Bahore i Mrđenoviće.[9]

U Donjem Borču su mnoge hrvatske obitelji Donje Hercegovine živjele su na svojim imanjima u više sela sve do 1942. godine. Počelo je siječnja 1942. i prvi na udaru u etničkom čišćenju bili su Hrvati sela Dubljana i sela s desne strane Popova. Tada su četnici i partizani počinili genocid nad Hrvatima Donjeg Borča. Ubijeno je i nestalo: Baketa i Vuletića 19 iz Cerova; 9 Šutala iz Jablanića; Papaca i Previšića 3 iz Klinja; 2 Šutala iz Kovačića; 1 Šutalo iz Milareva; 18 Konjevoda iz Obadi; Raguža i Marića 5 iz Oblja; Bogdanovića i Marića 7 iz Tomišlja; 1 Šutalo iz Uloga. Pobili su ih po kućama, a u Neretvu su pobacali 26 osoba civila te majku sa šestoro djece.[10][6] Dio preživjelih spasili su muslimani kroz čija ih je sela Neretva nosila. [11] Drugi dio naroda koji je preživio izbjegao je preko snijegom zametenih Morina izbjegli prema Donjoj Hercegovini, u Ravno pa dalje u Dalmaciju i Slavoniju. Poslije Donjeg Borča krvavi pohod nastavio se u selima nevesinjskog područja, a oni su izbjegli prema Mostaru. [10] Zbog višekratnog četničkoga koljačkog pohoda nevesinjska župa izgubila je oko 300 članova,[11] a iz Donjeg Borča sveukupno je 65 žrtava, od čega 21 žrtva starosti do 15 godina.[6] U drugom svjetskom ratu Borač je bio prirodna obrana Gacka. Stoga je hrvatska posada kad je planirala obranu grada držala se one da je Gacko obranjivo onoliko dugo koliko je Borač neosvojen od ustanika i zato je bilo bitno čuvati ta uporišta. Zato je za obranu gatačkog kotara bila je ključna komunikacija koja je povezivala Foču s Kalinovikom, te odatle s Ulogom i Nevesinjem, pa je obrana Gacka bila upravljena ka zapadu i sjeveru i usko surađivati s posadama u Foči, Kalinoviku, Ulogu i Nevesinju radi sigurnosti prirodne brane, Borča. [12] Mnoge su se obitelji 1946. godine vratile na svoja imanja, ali kao i drugdje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nisu im dali ostati odnosno pod pritiskom su napustili svoju djedovinu i raselili se po svijetu. [10]

Rijeka Neretva od izvora na 1227 metara nadmorske visine sa zapadne strane sedla Gredelj – planine Jabuka, teče kroz Borač u kojem je i selo Ulog. U Borču je dolina ižlijebljena, dubine 500 do 600 metara, nema većih pritoka zbog relativno malog slivnog područja.[13]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Fondacija Ruđer Bošković Donja Hercegovina Toni Šarac: Nevesinje i župa Uznesenja Blažene Djevice Marije (6), Hrvati katolici u Donjem Borču i crkva u Ulogu (Župa Nevesinje) . 6. studenoga 2009. (pristupljeno 17. lipnja 2017.)
  2. Docplayer Zija Sulejmanpašić: 13. SS divizija "Handžar" : istine i laži I, Istine i laži, Nakladnik Kulturno društvo Bošnjaka "Preporod" - Zagreb Recenzenti Dr. Vladimir Geiger i dr. Muhamed Ždralović Zija Sulejmanpašić Uredio lbrahim Kajan str.54-55
  3. Župa Uznesenja BDM, Nevesinje Toni Šarac: Iz Uloga nova snaga, 26. srpnja 2012. (pristupljeno 23. lipnja 2017.)
  4. 4,0 4,1 4,2 Župa Uznesenja BDM, Nevesinje Osnovni podatci o župi (pristupljeno 17. lipnja 2017.)
  5. 5,0 5,1 Crkva na kamenu Župa Nevesinje viđena početkom 2017., 24. veljače 2017. (pristupljeno 17. lipnja 2017.)
  6. 6,0 6,1 6,2 Fondacija Ruđer Bošković Donja Hercegovina Neke su ubijali, a druge žive bacali u Neretvu, 12. rujna 2005. (pristupljeno 24. lipnja 2017.)
  7. HOS 1941.-1945. Miron Krešimir Begić, Hrvatske dobrovoljačke vojnice (milicije), ur. Ivan Mužić, str. 165
  8. Polemos 18 (2015.) 1 Vladimir Šumanović : Kronologija događaja na području kotara Gacko od četničkog zauzimanja Foče u prosincu 1941. do operacije Foča krajem travnja 1942. , ISSN 1331-5595, str. 31-32.
  9. Polemos 18 (2015.) 1 Vladimir Šumanović : Kronologija događaja na području kotara Gacko od četničkog zauzimanja Foče u prosincu 1941. do operacije Foča krajem travnja 1942. , ISSN 1331-5595, str. 31-32.
  10. 10,0 10,1 10,2 Komunistickizlocini.net Majku i sedmero djece iz Borča partizani umorili bacivši u Neretvu sa još 26 hrvatskih civila pretežno žena i djece, 16. travnja 2016. (pristupljeno 21. lipnja 2017.)
  11. 11,0 11,1 Župa Uznesenja BDM, Nevesinje Reportaža iz Svjetla riječi: Tajna smanjenja katolika od 1647 na 219 osoba (pristupljeno 20. lipnja 2017.)
  12. Polemos 18 (2015.) 1 Vladimir Šumanović : Kronologija događaja na području kotara Gacko od četničkog zauzimanja Foče u prosincu 1941. do operacije Foča krajem travnja 1942. , ISSN 1331-5595, str. 30.-31.
  13. (boš.) Udruženje za zaštitu okoline "Zeleni Neretva" Konjic Brošura - Gornja Neretva, str. 4 (pristupljeno 17. lipnja 2017.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]