Borci za Hrvatsku

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Borci za Hrvatsku
Glavne uloge Lovro von Matačić
Glazba Krešimir Baranović, Lovro von Matačić
Snimatelj Oktavijan Miletić
Distributer Hrvatski slikopis
Godina izdanja 1944.
Trajanje 19 min.
Država Flag of Independent State of Croatia.svg NDH
Jezik hrvatski
Žanr igrani
ratni
dokumentarni
Applications-multimedia.svg Portal o filmu

Borci za Hrvatsku je ratni dokumentarni i propagandni film snimljen za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, 1944. godine. Slikovni je izvještaj o obuci hrvatskih domobrana u Stockerauu u Njemačkoj (danas u Austriji). Scenarijski, dramaturški i redateljski prilično je manjkav u zanatskom smislu, a logika priče je vojnička.

Radnja[uredi VE | uredi]

Film započinje kratkim pregledom hrvatske vojne povijesti te pregledom hrvatske povijesti kroz zemljovide Hrvatske. Sredovječni čovjek u seljačkoj nošnji, Grga Krmpotić, došao je u domobranski stožer. Žali se poručniku jer je čuo da mu je sin ga poslan u Njemačku. U ured ulazi potpukovnik. Njega je utjelovio poznati dirigent Lovro plemeniti Matačić koji je kasnije završio na robiji u Staroj Gradiški. Matačić je vodio Zbor i orkestar Zavoda za prinudni rad Stara Gradiška. On upravo odlazi u Stockerau, gdje je Grgin sin na vojnoj obuci, jer će zatim poslije imati koncert u Beču, te sa sobom vodi zabrinutog oca. U Stockerauu, Matačić i Grga Krmpotić obilaze vojarnu. Istodobno se odvija i pokazna vježba posade pod zapovjedništvom njemačkog podčasnika. Iz sobe mladih vojaka čuju se hrvatske pjesme. Te nedjelje Matačić dirigira izvedbom "Licitarsko srce" Krešimira Baranovića. Nakon obuke u Stockerauu, domobranski se dočasnici vraćaju u Zagreb te se susreću s rodbinom, a poslije govora zapovijednika odlaze na bojište. Nakon prolaska kroz Mostar, preko Starog mosta, na ratištu se vode borbe. Cestom prolazi kolona vojnika iznad Dubrovnika, vojnik s puškom u ruci stoji nad gradom Dubrovnikom. Završni natpis je naslov Matoševa stiha: I dok je srdca biti će i Hrvatske.[1]

Ostalo[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]