Oktavijan Miletić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Oktavijan Miletić
Rođenje 1. listopada 1902.
Smrt 17. kolovoza 1987.
Godine rada 1928.-1980.
Važniji filmovi Lisinski
Portal o životopisima

Oktavijan Miletić (Zagreb, 1. listopada 1902. - Zagreb, 17. kolovoza 1987.), hrvatski redatelj, snimatelj, scenarist i glumac.

Oktavijan Miletić je bio prvi hrvatski filmski autor koji se sustavno bavio filmom, zbog toga ga se drži utemeljiteljem hrvatske (i jugoslavenske) kinematografije.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen je u uglednoj zagrebačkoj obitelji - intendanta Hrvatskog narodnog kazališta Stjepana Miletića. Od djetinjstva je živo zainteresiran i upoznat s tadašnjom tehničkom novotarijom - filmom (s 12 godina ima prvi projektor), a već 1926. godine kupio je Pathéovu filmsku kameru (od 9,5 mm) i počeo amaterski snimati svoje prve filmove. U njima se ogledala Oktavijanova sklonost parodiji i eksperimentu (Nažalost samo san 1932., Amadeus Nicknagel 1932., Poslovi konzula Dorgena 1933., Zagreb u svjetlu velegrada 1934., Faust 1934.).

Za svoj kratki fim - Poslovi konzula Dorgena, dobio je nagradu na Pariškom amaterskom filmskom natjecanju 1933., predsjednik žirija bio je Louis Lumière.[1] Za njegov kratki film iz 1937. godine Šešir drži se da je bio prvi hrvatski zvučni film. Zapošljava se zagrebačkom poduzeću Zora film, i počinje se profesionalno baviti filmom. Snima i režira brojne propagandne filmove, uz poneki obrazovni i putopisni kratki film.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata radi u državnom poduzeću Nezavisne Države Hrvatske Hrvatski slikopis, gdje prvenstveno snima i režira dokumentarno propagandne filmove. Tad snima i svoj prvi cjelovečernji igrani film - Lisinski [2](1944.), biografiju skladatelja prve hrvatske opere Vatroslava Lisinskog ( taj film je najstariji sačuvani hrvatski cjelovečernji igrani). Snima i dokumentarne filmove; Barok u Hrvatskoj (1942.) i Radium (1944.; nedovršen). Za njemačko poduzeće Tobis Film iz Beča u istom razdoblju snima tri dokumentarna filma: Hrvatski kipari, Hrvatski seljački život i Agram, die Hauptstadt Kroatien.[3]

Nakon Drugog svjetskog rata prvenstveno radi kao filmski snimatelj, podjednako uspješno u crno-bijeloj kao i kolor tehnici (Živjeće ovaj narod, Koncert, Belana, Carevo novo ruho). Samostalno je režirao nekoliko filmova od kojih mu je najpoznatiji dokumentarni Juraj Dalmatinac (1977.)

  • Za svoj rad dobio je 1967. tadašnju najvišu republičku nagradu - Vladimir Nazor.[4]

Bio je predavač na odjelu kamere Akademije za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, te autor i voditelj emisija o filmskoj kulturi TV Zagreb. Po njegovom imenu nazvana je današnja prestižna filmska nagrada na Danima hrvatskog filma Oktavijan koja se dodjeljuje u više kategorija.

Filmografija[uredi VE | uredi]

Režija igranih filmova[uredi VE | uredi]

Režija kratkih i dokumentarnih filmova[uredi VE | uredi]

  • 1930.? Život hrvatskog seljaka (Kroatisches Bauernleben)[5][6]
  • 1933. Poslovi konzula Dogena
  • 1934. Faust
  • 1935. Plitvička jezera
  • 1936. Đumlin imitator Chaplina
  • 1937. Šešir
  • 1938. Jugoslavija gradi svoje lokomotive
  • 1940. Hrvatski kipari: Bilhauerkunst in Kroatien
  • 1942. Barok u Hrvatskoj
  • 1942. Agram, glavni grad Hrvatske[5][6]
  • 1948. Profesor Budalastov
  • 1964. Kipar Vanja Radauš
  • 1977. Juraj Dalmatinac

Scenarij[uredi VE | uredi]

  • 1931. Otvorenje Zagrebačkog zbora
  • 1937. Šešir
  • 1948. Profesor Budalastov

Snimatelj[uredi VE | uredi]

Gluma[uredi VE | uredi]

  • 1927. Provalnik

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • Vjekoslav Majcen, Ante Peterlić: Oktavijan Miletić, Hrvatski državni arhiv, 2000., ISBN 953-6005-39-5

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Vjesnik 2001, Blistavi početak s Oktavijanom Miletićem, PDF
  2. Oktavijan Miletić
  3. Pronađen Miletićev film iz '42., Jutarnji list
  4. Nagrada Vladimir Nazor
  5. 5,0 5,1 Filmski programi Kino Tuškanac, ponedjeljak, 30.svibnja 2005. u 20h.
  6. 6,0 6,1 Jutarnji list Nenad Polimac: Indiana Jones hrvatskog filma ne želi više biti činovnik kinoteke, 27. ožujka 2010.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]