Branko Miljković

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Branko Miljković
Bista Branka Miljkovića ispred Narodnog pozorišta u Nišu, rad vajara Nebojše Mitrića.JPG
Poprsje Branka Miljkovića ispred Narodnog pozorišta u Nišu, rad kipara Nebojše Mitrića
Puno ime Branko Miljković
Rođenje 29. siječnja 1934.
Niš, Srbija
Smrt 12. veljače 1961.
Zagreb, Hrvatska
Zanimanje književnik
Nacionalnost Srbin
Period pisanja 1957. - 1961.
Književne vrste poezija, esej

Branko Miljković (Niš,, 29. siječnja 1934.Zagreb, 12. veljače 1961.), bio je jednim od najpoznatijih srpskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća.

Životopis[uredi VE | uredi]

Branko Miljković rođen je u Nišu 1934. godine. Majka Marija Brailo bila je Hrvatica iz istoimene drniške plemićke obitelji.[1] 1953. godine s roditeljima se seli u Beograd u koji Branko stiže sa stotinjak već napisanih pjesama gdje će se boriti se za njihovo objavljivanje. U Beogradu provodi narednih 8 godina pokušavajući se istaknuti u poezijskim krugovima. Ubrzo po dolasku upisuje se na beogradsko sveučilište, na Filozofski fakultet, i stvara prijatelje s drugim pjesnicima, Vaskom Popa i Ivanom Lalićem. Njegove pjesme pokazuju utjecaj francuskih simbolista Valéryja i Mallarméa, kao i filozofije Heraklita. Pokraj poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem ruskih i francuskih pjesnika. Krajem 1960. godine preselio se u Zagreb.

Uslijed geopolitičkih prilika u poslijeratnoj Europi, ime Branka Miljkovića nije poznato široj publici zapadne Europe. Niš je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio svjedok masovnih pogubljenja, što se odrazilo na mladom Miljkoviću i njegovoj poeziji koja je slijedila.

Njegov talent i lakoća s kojom se koristio i igrao riječima nisu prošli neprimjećeni. Mladi Miljković odbija članstvo i vezu s partijom, što je rezultiralo neobjavljivanjem njegovog pjesništva. Međutim, njegov uspjeh kod mladih je bio očigledan i pet njegovih pjesama je objavljeno u poznatom časopisu Delo, čiji je glavni i odgovorni urednik u to vrijeme bio Oskar Davičo. Ubrzo potom slijedi njegova prva zbirka pjesama, iz 1956. godine, pod nazivom Uzalud je budim. Bila je uspješna kod publike kao i kod kritičara. Pjesma je postala klasik i jedna od najpoznatijih njegovih pjesama. Po Miljkoviću, jednog je dana posjetio svojega susjeda u Nišu i vidio na zidu sliku njegove preminule sestre. On se zaljubio u sliku s djevojkom, i u njezino ime napisao ovu pjesmu, za koju je kasnije govorio kako je trijumf pjesnika i života.

Često je viđan po kavanama u Beogradu, u kojem je Branko vodio boemski i bezbrižan život. Međutim uslijed stalnog konzumiranja alkohola, umio je pokazati i svoju agresivnu stranu kada je bio u pijanom stanju, zbog čega je stalno ulazio u tuče, koje je skoro uvijek gubio. Ovakvo ponašanje ga je često dovodilo u neprilike s režimom koji nije želio tolerirati takve ispade. Na sreću, imao je puno prijatelja, pisaca, koji su u to vrijeme bili veoma bliski režimu i koji su ga izbavljali iz raznih neprilika. Kao rezultat ovakvoga ponašanja i neprilika u koje bi upadao, uvijek bi govorio, kuneći se, kako više nikad neće pisati. 1958. godine njegova druga zbirka pjesama objavljena je pod nazivom Smrću protiv Smrti. 1958. godine Jean-Paul Sartre posjećuje Beograd kao gost Srpske akademije znanosti i umjetnosti. Miljković prima posebno priznanje od francuskoga filozofa i njih dvojica su se nakon posjeta ubrzo sprijateljili.

U jesen 1960. godine Branko se našao u okruženju članova Partije i neprijateljske atmosfere. Čak i njegove bliske kolege okrenuli su se protiv njega, što je on teško podnosio, i donio odluku zauvijek napustiti Beograd, i naći novi dom u Zagrebu, u kojem ga je čekao posao kulturnog urednika Radio Zagreba. Po odlasku šalje pismo novinama Dugi i odriče se nagrada koju je dobio. U Zagrebu, Branko je nastavio pisati, ali i piti. U posljednjoj noći njegovog života, viđen je kako je pio u društvu nekolicine djevojaka. Po iskazu svjedoka, bio je u dobru raspoloženju, čuli su ga kako je govorio da je završio s uobraženim urednicima, političkim ulizicima i Partijom, te kako je spremao objavljivanje nove zbirke pjesama. Ubrzo nakon polnoći, napustio je prijatelje za stolom, rekavši da se mora sastati s nekim. Sljedeći put kada je bio viđen, visio je na drvetu u parku.

U svojoj zbirci pjesama Izvor Nade, napisao je epitaf - ubi me prejaka reč. Zvuči gotovo proročki.

U noći između 12. i 13. veljače 1961. godine nađeno je tijelo srpskog pjesnika Branka Miljkovića obješeno o drvo u parku u središtu Zagreba, u kojem je živio duže vremena. U vrijeme smrti imao je 27 godina. Službeni nalazi govore da je bilo samoubojstvo.

Do danas, ne postoji konkretan zaključak o njegovoj smrti.

Djela[uredi VE | uredi]

Zbirke pjesama:

  • Uzalud je budim, 1957.
  • Smrću protiv smrti, 1959., s Blažom Šćepanovićem
  • Poreklo nade, 1960.
  • Vatra i ništa, 1960.
  • Krv koja svetli, 1961.

Posmrtno:

  • Pesme, Prosveta, Beograd, 1965.
  • Sabrana dela, 1-4, Gradina, Niš, 1972.[2]

Nagrade[uredi VE | uredi]

Spomen[uredi VE | uredi]

  • Spomen soba Branko Miljković. U Narodnom muzeju u Nišu čuva se cjelokupna ostavština pjesnika Branka Miljkovića. Formirana je i zaklada istoimene muzejske zbirke. Godine 1971. povodom desetogodišnjice pjesnikove smrti njegovi roditelji, Marija i Gligorije, i brat Dragiša, poklonili su Narodnom muzeju u Nišu sačuvanu ostavštinu: osobne predmete, odjeću, isprave, fotografije, rukopise, namještaj iz roditeljske kuće u Nišu i Beogradu, dopisivanje, osobnu knjižnicu s oko 400 knjiga i časopisa i bogatu hemeroteku s izrescima pjesnikovih objavljenih radova i drugih tekstova iz novina i časopisa.
  • Jedna od najprestižnijih nagrada za najbolju knjigu pjesama nazvana je po njemu. Nagradu od 1971. godine dodjeljuje Skupština grada Niša. Iscrpni podatci o povijesti nagrade i dobitnicima nalaze se u časopisu Gradina, Nova serija broj 4/2004. Vidi tekst Vase Pavkovića Nad istorijom nagrade Branko Miljković.

Knjige kritika o Miljkoviću i njegovom životu[uredi VE | uredi]

  • Petar Džadžić, Branko Miljković ili neukrotiva reč, Beograd 1965.
  • Kritičari o Branku Miljkoviću, zbornik radova (prir. Sava Penčić), Niš 1973.
  • Branko Miljković u sećanju savremenika, zbornik (prir. Vidosav Petrović), Niš 1973.
  • Vidosav Petrović, Pesnikov uzlet – Sećanja na Branka Miljkovića, Niš 1988.
  • Miodrag Petrović, Pesnički svet Branka Miljkovića, Niš 1991.
  • Poezija i poetika Branka Miljkovića, zbornik radova (ured. Novica Petković), Beograd 1996.
  • Branko Miljković i savremena srpska poezija, zbornik radova (ured. Radivoje Mikić), Gadžin Han / Beograd 1997.
  • Radivoje M. Petković, Branko Miljković – školski dani, Niš 1999.
  • Radivoje Mikić, Orfejev dvojnik – o poeziji i poetici Branka Miljkovića, Beograd 2002.
  • Radovan Popović, Princ pesnika, životopis Branka Miljkovića, Niš 2002.
  • Kosta Dimitrijević, Ubijeni pesnik, roman o Branku Miljkoviću, Beograd 2002.
  • Kosta Lozanić, Slike iz života Miljkovića, [Roman o Branku Miljkoviću u 77 slika], Obrenovac 2003.
  • Poezija Branka Miljkovića – nova tumačenja, Zbornik (prir. Radivoje Mikić), Niš 2003.
  • Gojko M. Tešić, Bio-bibliografija Branka Miljkovića i radova o njemu (1951.–1973.), I–II, Književna istorija (Beograd), VII/ 25 i 26, (1974.): 151–197, 343–396.
  • Gradina, Nova serija broj 4/2004., tematski broj časopisa posvećen Branku Miljkoviću i Nagradi Branko Miljković

Doktorske disertacije o Branku Miljkoviću[uredi VE | uredi]

  • Ljubisav Stanojević (1927. - 2005.): Poezija i poetika Branka Miljkovića - orfejski iskaz i poetska sublimacija neizrecivog (1973.)

Filmovi o Branku Miljkoviću[uredi VE | uredi]

  • Vatra i ništa (Igrano-dokumentarni film, Niš, 1995., proizvodnja: PP Krug, uz materijalnu podršku Ministarstva kulture Republike Srbije i Skupštine grada Niša, režija: Marislav Radisavljević, direktor fotografije filma: Ivan Zdravković, snimatelj: Darko Ković, scenograf: Boris Čerškov, kostimograf: Jelka Ašanin, skladatelj: Blagoje Radojević, slikar dekora: Perica Donkov, glumci: Goran Milev, Slađana Vlajović)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Blaženko Strižić, Subašić je navodno Srbin, a Miljković i Đoković nisu Hrvati, hrsvijet.net, 8. srpnja 2018. (pristupljeno 10. srpnja 2018.)
  2. 2,0 2,1 Narodni muzej Niš: Odeljenje za proučavanje književne zaostavštine: Memorijalna zbirka Branko Miljković, narodnimuzejnis.rs, pristupljeno 3. rujna 2018. (srp.)