Branko Miljković

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Branko Miljković
Branko Miljković photo.jpg
Puno ime Branko Miljković
Rođenje 29. siječnja 1934.
Niš, Srbija
Smrt 12. veljače 1961.
Zagreb, Hrvatska
Zanimanje književnik
Nacionalnost Srbin
Period pisanja 1957.1961.
Književne vrste poezija, esej
Portal o životopisima

Branko Miljković (Niš, 29. siječnja 1934.Zagreb, 12. veljače 1961.), bio je jednim od najpoznatijih srbijanskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća. Njegove pjesme pokazuju utjecaj francuskih simbolista Valéryja i Mallarméa, kao i filozofije Heraklita. Osim poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem slovenskih, ruskih i francuskih pjesnika.[1]

Životopis[uredi | uredi kôd]

Branko Miljković rođen je u Nišu 1934. godine. Majka Marija Brailo bila je Hrvatica iz istoimene drniške plemićke obitelji.[2] Osnovnu školu i gimnaziju polazio je i završio u rodnome gradu. Pjesme je počeo pisati s trinaest godina i prvu pjesmu objavio je s osamnaest godina u beogradskome listu Zapisi, 1952. godine.[3] U Nišu pjesme je objavio u Narodnim novinama, Glasu omladine, Našem putu i Gledištima.[3] Godine 1953. s roditeljima preselio se u Beograd u koji Branko stiže sa stotinjak već napisanih pjesama gdje će boriti se za njihovo objavljivanje. U Beogradu živio je narednih osam godina pokušavajući istaknuti se u poezijskim krugovima. Ubrzo po dolasku upisao se na beogradsko sveučilište, na Filozofski fakultet, i stvara prijateljstva s drugim pjesnicima, Vaskom Popa i Ivanom Lalićem.

Uslijed geopolitičkih prilika u poslijeratnoj Europi ime Branka Miljkovića nije poznato široj publici zapadne Europe. Niš je u vrijeme Drugoga svjetskog rata bio svjedok masovnih pogubljenja, što se odrazilo na mladom Miljkoviću i njegovoj poeziji koja je slijedila.

Njegov talent i lakoća s kojom se koristio i igrao riječima nisu prošli neprimijećeni. Mladi Miljković odbija članstvo i vezu s Partijom, što je rezultiralo neobjavljivanjem njegovog pjesništva. Međutim, njegov uspjeh kod mladih bio je razvidan te je pet njegovih pjesama objavljeno u poznatom mjesečnom časopisu Delo 1955. godine čiji je glavni i odgovorni urednik u to vrijeme bio Oskar Davičo.[4] Potom slijedi njegova prva zbirka pjesama, iz 1957. godine, pod nazivom Uzalud je budim. Bila je uspješna kod publike kao i kod kritičara. Pjesma "Uzalud je budim" postala je klasik i jedna od najpoznatijih njegovih pjesama. Po Miljkoviću, jednog je dana posjetio svojega susjeda u Nišu i vidio na zidu sliku njegove umrle sestre. On se zaljubio u sliku s djevojkom, i u njezino ime napisao ovu pjesmu, za koju je kasnije govorio kako je trijumf pjesnika i života. Iste godine diplomirao je Filozofiju na Filozofskome fakultetu u Beogradu.[5]

Poprsje Branka Miljkovića ispred Narodnog pozorišta u Nišu, rad kipara Nebojše Mitrića

Često je viđan po kavanama u Beogradu, u kojem je Branko vodio boemski život. Međutim uslijed stalnog konzumiranja alkohola, znao je pokazati i svoju agresivnu stranu kada je bio u pijanom stanju, zbog čega je stalno ulazio u tuče, koje je skoro uvijek gubio. Ovakvo ponašanje ga je često dovodilo u neprilike s režimom koji nije želio tolerirati takve ispade. Na sreću, imao je puno prijatelja, pisaca, koji su u to vrijeme bili veoma bliski režimu i koji su ga izbavljali iz raznih neprilika. Kao rezultat ovakvoga ponašanja i neprilika u koje bi upadao, uvijek bi govorio, kuneći se, kako više nikad neće pisati.

Godine 1958. Jean-Paul Sartre posjetio je Beograd, kao gost Srpske akademije znanosti i umjetnosti. Miljković je primio posebno priznanje od francuskoga filozofa i njih dvojica su se nakon posjeta ubrzo sprijateljili. Godine 1959. njegova druga zbirka pjesama objavljena je pod nazivom Smrću protiv Smrti.

U jesen 1960. godine Branko se našao u okruženju članova Partije i neprijateljske atmosfere. Čak i njegove bliske kolege okrenuli su se protiv njega, što je on teško podnosio, te je donio odluku zauvijek napustiti Beograd i naći novi dom u Zagrebu. U Zagrebu ga je čekao posao u literarnoj redakciji Radio Zagreba.[6] Po odlasku poslao je pismo novinama Dugi kojim se odrekao dobivene nagrade. U Zagrebu, Branko je nastavio pisati, ali i piti. U posljednjoj noći njegovog života, viđen je kako je pio u društvu nekolicine djevojaka. Po iskazu svjedoka, bio je u dobru raspoloženju, čuli su ga kako je govorio da je završio s uobraženim urednicima, političkim ulizicima i Partijom, te kako je spremao objavljivanje nove zbirke pjesama. Ubrzo nakon polnoći, napustio je prijatelje za stolom, rekavši da se mora sastati s nekim. Sljedeći put kada je bio viđen, visio je na drvetu u parku.

U svojoj zbirci pjesama Poreklo nade objavio je pjesmu "Epitaf" u kojoj je samo jedan stih: Ubi me prejaka reč.[7] 1 Zvuči gotovo proročki.

Dana 12. veljače 1961. godine pronađeno je tijelo srpskog pjesnika Branka Miljkovića obješeno o drvo u šumici na Ksaveru, rubnome dijelu grada Zagreba,[6] u kojem je tada živio. U vrijeme smrti imao je 27 godina. Službeno Miljković je izvršio samoubojstvo, što njegova obitelj nikada nije prihvatila.[6]

Do danas, ne postoji konkretan zaključak o njegovoj smrti. Pokopan je u Beogradu, na Novom groblju, 14. veljače 1961. godine.[8]

Djela[uredi | uredi kôd]

Zbirke pjesama:

  • Uzalud je budim, Beograd, 1957.
  • Smrću protiv smrti, Beograd, 1959., s Blažom Šćepanovićem[9]
  • Poreklo nade, Zagreb, 1960.
  • Vatra i ništa, Beograd, 1960.
  • Krv koja svetli, Beograd, 1961.

Posmrtno:

  • Pohvala vatri, Niš, 1964.
  • Pesme, Prosveta, Beograd, 1965. (2. izd. 1972.)
  • Sabrana dela, 1-4, Gradina, Niš, 1972.[5]
  • Dok budeš pevao, Beograd, 1981.
  • Poezija, Beograd, 1981.
  • Najlepše pevaju zablude: 101 pesma, Beograd, 1987. (2. izd. 1989.)
  • Smrt Orfeja, Niš, 1988.
  • Prejaka reč, Niš, 1993.

Nagrade[uredi | uredi kôd]

Spomen[uredi | uredi kôd]

  • Spomen soba Branko Miljković. U Narodnom muzeju u Nišu čuva se cjelokupna ostavština pjesnika Branka Miljkovića. Formirana je i zaklada istoimene muzejske zbirke. Godine 1971. povodom desetogodišnjice pjesnikove smrti njegovi roditelji, Marija i Gligorije, i brat Dragiša, poklonili su Narodnom muzeju u Nišu sačuvanu ostavštinu: osobne predmete, odjeću, isprave, fotografije, rukopise, namještaj iz roditeljske kuće u Nišu i Beogradu, dopisivanje, osobnu knjižnicu s oko 400 knjiga i časopisa i bogatu hemeroteku s izrescima pjesnikovih objavljenih radova i drugih tekstova iz novina i časopisa.
  • Jedna od najprestižnijih nagrada za najbolju knjigu pjesama nazvana je po njemu. Nagradu od 1971. godine dodjeljuje Skupština grada Niša. Iscrpni podatci o povijesti nagrade i dobitnicima nalaze se u časopisu Gradina, Nova serija broj 4/2004. Vidi tekst Vase Pavkovića Nad istorijom nagrade Branko Miljković.

Citati[uredi | uredi kôd]

  • Ubi me prejaka reč.
  • Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj.

Knjige kritika o Miljkoviću i njegovom životu[uredi | uredi kôd]

  • Petar Džadžić, Branko Miljković ili neukrotiva reč, Beograd 1965.
  • Kritičari o Branku Miljkoviću, zbornik radova (prir. Sava Penčić), Niš 1973.
  • Branko Miljković u sećanju savremenika, zbornik (prir. Vidosav Petrović), Niš 1973.
  • Vidosav Petrović, Pesnikov uzlet – Sećanja na Branka Miljkovića, Niš 1988.
  • Miodrag Petrović, Pesnički svet Branka Miljkovića, Niš 1991.
  • Poezija i poetika Branka Miljkovića, zbornik radova (ured. Novica Petković), Beograd 1996.
  • Branko Miljković i savremena srpska poezija, zbornik radova (ured. Radivoje Mikić), Gadžin Han / Beograd 1997.
  • Radivoje M. Petković, Branko Miljković – školski dani, Niš 1999.
  • Radivoje Mikić, Orfejev dvojnik – o poeziji i poetici Branka Miljkovića, Beograd 2002.
  • Radovan Popović, Princ pesnika, životopis Branka Miljkovića, Niš 2002.
  • Kosta Dimitrijević, Ubijeni pesnik, roman o Branku Miljkoviću, Beograd 2002.
  • Kosta Lozanić, Slike iz života Miljkovića, [Roman o Branku Miljkoviću u 77 slika], Obrenovac 2003.
  • Poezija Branka Miljkovića – nova tumačenja, Zbornik (prir. Radivoje Mikić), Niš 2003.
  • Gojko M. Tešić, Bio-bibliografija Branka Miljkovića i radova o njemu (1951.–1973.), I–II, Književna istorija (Beograd), VII/ 25 i 26, (1974.): 151–197, 343–396.
  • Gradina, Nova serija broj 4/2004., tematski broj časopisa posvećen Branku Miljkoviću i Nagradi Branko Miljković

Doktorske disertacije o Branku Miljkoviću[uredi | uredi kôd]

  • Ljubisav Stanojević (1927. – 2005.): Poezija i poetika Branka Miljkovića - orfejski iskaz i poetska sublimacija neizrecivog (1973.)

Filmovi o Branku Miljkoviću[uredi | uredi kôd]

  • Vatra i ništa (Igrano-dokumentarni film, Niš, 1995., proizvodnja: PP Krug, uz materijalnu podršku Ministarstva kulture Republike Srbije i Skupštine grada Niša, režija: Marislav Radisavljević, direktor fotografije filma: Ivan Zdravković, snimatelj: Darko Ković, scenograf: Boris Čerškov, kostimograf: Jelka Ašanin, skladatelj: Blagoje Radojević, slikar dekora: Perica Donkov, glumci: Goran Milev, Slađana Vlajović).

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. 1 Ubi me prejaka reč posljednji je stih pjesme koju je Miljković napisao hrvatskome pjesniku Zlatku Tomičiću u pismu poslanom 15. siječnja 1960. godine, a koji ju je cijelu objavio nakon njegove smrti (Tomičić, Z. (1967). „Jedna neobjavljena pjesma“, Književne novine 18. II, 5.).[10]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Miljković, Branko, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 23. srpnja 2021.
  2. Blaženko Strižić, Subašić je navodno Srbin, a Miljković i Đoković nisu Hrvati, hrsvijet.net, 8. srpnja 2018. (pristupljeno 10. srpnja 2018.)
  3. 3,0 3,1 Zoran Radisavljević, Živ je otišao među žive, politika.rs, 15. svibnja 2011., pristupljeno 24. srpnja 2021. (srp.)
  4. Goran Plavšić, Princ poezije na prokletom tlu, portalnovosti.com, 5. veljače 2011., pristupljeno 24. srpnja 2021.
  5. 5,0 5,1 5,2 Narodni muzej Niš: Odeljenje za proučavanje književne zaostavštine: Memorijalna zbirka Branko Miljković, narodnimuzejnis.rs, pristupljeno 3. rujna 2018. (srp.)
  6. 6,0 6,1 6,2 Biografija, brankomiljkovic.com, pristupljeno 24. srpnja 2021. (srp.)
  7. EPITAF, brankomiljkovic.com, pristupljeno 23. srpnja 2021. (srp.)
  8. Jovan Mladenović, Branko Miljković: poezija kao sudbina, Narodni muzej Niš, Niš, 2011., str. 15., pristupljeno 3. rujna 2018. (srp.)
  9. Smrću protiv smrti / Branko Miljković i Blažo Šćepanović, katalog.kgz.hr, pristupljeno 23. srpnja 2021.
  10. Branko Miljković: novo čitanje: zbornik radova, prir. Danijela Popović, ur. prof. dr Bojana Dimitrijević, Filozofski fakultet Univerziteta u Nišu, Niš, 2015., ISBN 978-86-7379-397-9, str. 251., 253., pristupljeno 23. srpnja 2021.