Branko Miljković

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Branko Miljković
Bista Branka Miljkovića ispred Narodnog pozorišta u Nišu, rad vajara Nebojše Mitrića.JPG
Bista Branka Miljkovića ispred Narodnog pozorišta u Nišu, rad vajara Nebojše Mitrića
Puno ime Branko Miljković
Rođenje 29. siječnja 1934.
Niš, Kraljevina Jugoslavija
Smrt 12. veljače 1961.
Zagreb, SFRJ
Zanimanje književnik
Nacionalnost Srbin
Književne vrste poezija, esej

Branko Miljković (29. siječnja 193412. veljače 1961) je jedan od najpoznatijih srpskih pjesnika druge polovine dvadesetog stoljeća.

Uvod[uredi VE | uredi]

Rođen je u Nišu. Godine 1953. se preselio u Beograd, gdje počinje pisati pjesme i boriti se za njihovo objavljivanje. Njegove pjesme pokazuju utjecaj francuskih simbolista Valéryja i Mallarméa, kao i filozofije Heraklita. Pored poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem ruskih i francuskih pjesnika. Dobio je Oktobarsku nagradu Beograda 1960. za zbirku Vatra i ništa. Krajem 1960. se preselio u Zagreb. Izvršio je samoubojstvo 1961.

Noć između 12. i 13. veljače 1961. godine, našla je tijelo srpskog pjesnika Branka Miljkovića obješenog o drvo u parku u centru Zagreba, u kojem je živio duže vremena. U vrijeme smrti imao je 27 godina. Službeni nalazi govore da je bilo samoubojstvo. Do danas, ne postoji konkretan zaključak o njegovoj smrti.

Uslijed geopolitičkih prilika u poslijeratnoj Europi, ime Branka Miljkovića nije poznato širem auditorijumu zapadne Europe. Branko Miljković je rođen u Nišu 1934. godine. Niš je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio svjedok masovnih pogubljenja, što se odrazilo na mladom Miljkoviću i njegovoj poeziji koja je slijedila.

Njegov talenat i lakoća s kojom se koristio i igrao riječima nisu prošli neprimjećeni. 1953. godine s roditeljima se seli u Beograd, u koji Branko stiže sa stotinjak već napisnaih pjesama, i u kojem provodi narednih 8 godina pokušavajući se istaknuti u poezijskim krugovima. Ubrzo po dolasku upisuje se na beogradsko sveučilište, na Filozofski fakultet, i stvara prijatelje s drugim pjesnicima, Vaskom Popa i Ivanom Lalićem.

Mladi Miljković odbija članstvo i vezu s partijom, što je rezultiralo neobjavljivanjem njegovog pjesništva. Međutim, njegov uspjeh kod mladih je bio očigledan i pet njegovih pjesama je objavljeno u poznatom časopisu Delo, čiji je glavni i odgovorni urednik u to vreme bio niko drugi do Oskar Davičo. Ubrzo potom slijedi njegova prva zbirka pjesama 1956. godine, pod nazivom Uzalud je budim, i bila je uspjeh kod publike kao i kod kritičara. Pjesma je postala klasik, i jedna od najpoznatijih njegovih pjesama. Prema Miljkoviću, jednog je dana posjetio svog susjeda u Nišu i vidio na zidu sliku njegove preminule sestre. On se zaljubio u sliku s djevojkom, i u njeno ime napisao ovu pjesmu, za koju je kasnije govorio da je trijumf pjesnika i života.

Često je viđan po kavanama u Beogradu, u kojem je Branko vodio boemski i bezbrižan život. Međutim uslijed stalnog konzumiranja alkohola, umio je pokazati i svoju agresivnu stranu kada je bio u pijanom stanju, zbog čega je stalno ulazio u tuče, koje je skoro uvijek gubio.

Ovakvo ponašanje ga je često dovodilo u neprilike s režimom koji nije želio tolerirati takve ispade. Na sreću, imao je puno prijatelja, pisaca, koji su u to vrijeme bili veoma bliski režimu i koji su ga izbavljali iz raznih neprilika. Kao rezultat ovakvog ponašanja i neprilika u koje bi upadao, uvijek bi govorio, kuneći se, da više nikad neće pisati. 1958. godine njegova druga kolekcija pjesama je objavnjena pod nazivom Smrću protiv Smrti. 1958. godine Jean-Paul Sartre posjećuje Beograd kao gost Srpske akademije znanosti i umjetnosti. Miljković prima posebno priznanje od francuskog filozofa, i njih dvojica su se nakon posjeta ubrzo sprijateljili.

U jesen 1960. godine Branko se našao u okruženju članova Partije i neprijateljske atmosfere. Čak i njegove bliske kolege su se okrenuli protiv njega, što je on teško podnosio, i donio odluku da zauvijek napusti Beograd, i nađe novi dom u Zagrebu, u kojem ga je čekao posao kulturnog urednika Radio Zagreba. Po odlasku šalje pismo novinama Duga i odriče se nagrada koje je dobio. U Zagrebu, Branko je nastavio pisati, ali i piti. U posljednjoj noći njegovog života, viđen je kako je pio u društvu nekolicine djevojaka. Prema iskazu svjedoka, bio je veseo, čuli su ga kako je govorio da je završio s uobraženim urednicima, političkim ulizicima i partijom, i da je spremao objavljivanje nove zbirke pjesama. Ubrzo nakon polnoći, napustio je prijatelje za stolom, rekavši da se mora sastati s nekim. Sljedeći put kada je bio viđen, visio je na drvu u parku.

Neki kažu da se sam ubio, jer nije više mogao podnositi pritisak i ruganje, neki kažu da nije mogao prežaliti sukob s Partijom zbog kojega se odrekao svojih pjesama i to sebi nije mogao oprostiti, neki kažu da je bilo samoubojstvo zbog neuzvraćene ljubavi. Postoji broj svjedoka koji su rekli da je bio vrlo pijan, i da je nakon napuštanja svojih prijatelja otišao u drugu kavanu gde je glasno pjevao srpske pjesme, i kad su ga okružili hrvatski nacionalisti da ih je psovao. Ovo nikad nije bilo službeno uvršteno u izvješće o smrti.

U svojoj zbirci pjesama Izvor Nade, napisao je epitaf - ubi me prejaka reč. Skoro da zvuči proročki.

Knjige kritika o Miljkoviću i njegovom životu[uredi VE | uredi]

Petar Džadžić, Branko Miljković ili neukrotiva reč, Beograd 1965;

Kritičari o Branku Miljkoviću, zbornik radova (prir. Sava Penčić), Niš 1973;

Branko Miljković u sećanju savremenika, zbornik (prir. Vidosav Petrović), Niš 1973;

Vidosav Petrović, Pesnikov uzlet – Sećanja na Branka Miljkovića, Niš 1988;

Miodrag Petrović, Pesnički svet Branka Miljkovića, Niš 1991;

Poezija i poetika Branka Miljkovića, zbornik radova (ured. Novica Petković), Beograd 1996;

Branko Miljković i savremena srpska poezija, zbornik radova (ured. Radivoje Mikić), Gadžin Han / Beograd 1997;

Radivoje M. Petković, Branko Miljković – školski dani, Niš 1999;

Radivoje Mikić, Orfejev dvojnik – o poeziji i poetici Branka Miljkovića, Beograd 2002;

Radovan Popović, Princ pesnika, životopis Branka Miljkovića, Niš 2002;

Kosta Dimitrijević, Ubijeni pesnik, roman o Branku Miljkoviću, Beograd 2002;

Kosta Lozanić, Slike iz života Miljkovića, [Roman o Branku Miljkoviću u 77 slika], Obrenovac 2003;

Poezija Branka Miljkovića – nova tumačenja, Zbornik (prir. Radivoje Mikić), Niš 2003;

Gojko M. Tešić, Bio-bibliografija Branka Miljkovića i radova o njemu (1951–1973), I–II, Književna istorija (Beograd), VII/ 25 i 26, (1974): 151–197, 343–396;

Gradina, Nova serija broj 4/2004, tematski broj časopisa posvećen Branku Miljkoviću i Nagradi Branko Miljković

Doktorske disertacije o Branku Miljkoviću[uredi VE | uredi]

Ljubisav Stanojević (1927 - 2005): Poezija i poetika Branka Miljkovića - orfejski iskaz i poetska sublimacija neizrecivog (1973)

Filmovi o Branku Miljkoviću[uredi VE | uredi]

Vatra i ništa ( Igrano-dokumentarni film, Niš, 1995., proizvodnja: PP Krug, uz materijalnu podršku Ministarstva kulture Republike Srbije i Skupštine grada Niša, režija: Marislav Radisavljević, direktor fotografije filma: Ivan Zdravković, snimatelj: Darko Ković, scenograf: Boris Čerškov, kostimograf: Jelka Ašanin, kompozitor: Blagoje Radojević, slikar dekora: Perica Donkov, glumci: Goran Milev, Slađana Vlajović)

Nagrada Branko Miljković[uredi VE | uredi]

Jedna od najprestižnijih nagrada za najbolju knjigu pjesama. Nagradu dodeljuje Skupština grada Niša od 1971. godine. Iscrpni podaci o povijesti nagrade i dobitnicima nalaze se u časopisu Gradina, Nova serija broj 4/2004. Vidi tekst Vase Pavkovića "Nad istorijom nagrade Branko Miljković"

Spomen soba Branko Miljković[uredi VE | uredi]

U Narodnom muzeju u Nišu čuva se cjelokupna zaostavština pjesnika Branka Miljkovića. Formiran je i fond istoimene muzejske zbirke. Godine 1971. povodom desetogodišnjice pjesnikove smrti njegovi roditelji, Marija i Gligorije, i brat Dragiša, poklonili su Narodnom muzeju u Nišu sačuvanu zaostavštinu: osobne predmete, odjeću, isprave, fotografije, rukopise, namještaj iz roditeljske kuće u Nišu i Beogradu, dopisivanje, osobnu knjižnicu s oko 400 knjiga i časopisa i bogatu hemeroteku s izrescima pjesnikovih objavljenih radova i drugih tekstova iz novina i časopisa.

Zbirke pjesama[uredi VE | uredi]