Oskar Davičo

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Oskar Davičo
Oskar Davičo.jpg
Rođenje 18. siječnja 1909.
Šabac
Smrt 30. rujna 1989.
Beograd
Zanimanje književnik
Književne vrste roman
Književni period modernizam
Važnija djela
  • :::Pesma
Portal o životopisima

Oskar Davičo (Šabac, 18. siječnja 1909.Beograd, 30. rujna 1989.), srbijanski pjesnik, romanopisac, esejist i scenarist židovskog podrijetla.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Rođen je u činovničkoj obitelji. Osnovnu školu pohađao je u Šapcu, gimnaziju u Beogradu (Prva muška), gdje je maturirao 1926. Studirao je romanistiku u Parizu, na Sorbonni (1926-1928) i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, gdje je i diplomirao 1930. Radio je kao srednjoškolski nastavnik u Šibeniku, Beogradu i Bihaću.

U Bihaću je 1932. uhićen kao sekretar mjesnog komiteta KPJ. Sud za zaštitu države osudio ga je na pet godina robije. Po izdržanoj kazni u Mitrovici živio je najprije u Beogradu, gdje je ponovno uhićen 1938., zatim u Zagrebu. Iz KPJ je isključen 1940., po odluci Agitpropa (Đilas, Zogović), zbog suradnje u Krležinu Pečatu (gdje je objavio Hanu i odlomke iz kasnije nestalog romana).

Po izbijanju Drugog svjetskog rata, ilegalno je radio u Splitu, gdje je uhićen 1941. i interniran prvo na Korčulu, zatim u Borgo Val di Taro u Italiji.

Pobjegao iz Lombardije 1943., i preko Monte Gargana stigao do Dalmacije. Stupio u Prvu proletersku diviziju i s tom vojnom jedinicom prešao Bosnu, Crnu Goru, Sandžak, Taru, Durmitor. Odatle je prebačen na Vis, gdje je kraće vrijeme radio u Presbirou. Zatim je s brigadom, preko Valjeva, Aranđelovca, stigao u listopadu 1944. do Beograda, sudjelujući u borbama za njegovo oslobođenje.

Odmah nakon oslobođenja uključen je u grupu koja je osnovala Tanjug, a 1945. prešao je u Borbu, zatim u Glas. Izvješćivao je sa suđenja ratnim zločincima u Nürnbergu, a zatim boravio kod Markosovih partizana u Grčkoj, o čemu je 1947. objavio knjigu Među Markosovim partizanima. Poslije toga prestao je s novinarstvom i živio isključivo od književnog rada.

Bio je jedan od urednika Nove misli (1953. – 1954.), a 1955. jedan od osnivača i zatim dugogodišnji urednik časopisa Delo. Osamdesetih, u Sarajevu, osnovao je i uređivao časopis Dalje.

Djela[uredi | uredi kôd]

Književnim radom počeo se baviti još u gimnaziji. Početkom tridesetih uključio se u nadrealistički pokret.

  • 1930. - poetski tekstovi Anatomija
  • 1932. - Položaj nadrealizma u društvenom procesu
  • 1938. - Pesme (Detinjstvo; Mladost; Brodolom; Ljubav; Nemir)
  • 1947. - putopis Među Markosovim partizanima
  • 1949. - poema Zrenjanin
  • 1950. - zbirka pjesama Višnja za zidom
  • 1951.(?) - pjesme Hana
  • 1952. - roman Pesma i esej Poezija i otpori
  • 1953. - poema Čovekov čovek
  • 1954. - zbirka pjesama Nastanjene oči
  • 1955. - zbirka pjesama Flora i roman Beton i svici
  • 1958. - roman Radni naslov beskraja
  • 1959. - stihovi Kairos i Tropi
  • 1960. - eseji Pre podne
  • 1962. - putopisi Crno na belo i roman Generalbas
  • 1963. - romani Ćutnje i Gladi, pjesme Snimci
  • 1964. - roman Tajne
  • 1966. - roman Bekstva
  • 1968. - poema Trg Em
  • 1971. - roman Zavičaji
  • 1972. - pjesme Pročitani jezik
  • 1973. - Strip stop (s Predragom Neškovićem)
  • 1974. - esej Rituali umiranja jezika[1]
  • 1975. - pjesme Telo telu
  • 1976. - Veverice-leptiri ili nadopis obojenog žbuna
  • 1977. - Reči na delu
  • 1979. - Misterija dana i književno-kritički tekstovi Pod-tekst
  • 1980. - roman Gospodar zaborava
  • 1981. - polemički i kritički tekstovi Pod-sećanja
  • 1982. - pjesme Trema smrti
  • 1983. - pjesme Gladni Stoliv i polemike Procesi
  • 1986. - pripovijetke Nežne priče i pjesme Mali oglasi smrti
  • 1987. - Dvojezična noć i Svetlaci neslični sebi
  • 1988. - pjesme A diftong se obesio i Ridaji nad sudbinom u magli i romansirana autobiografija Po zanimanju samoubica
  • 1999. - postumno: pjesme Prva ruka

Scenariji[uredi | uredi kôd]

Rukopis druge knjige romansirane autobiografije Po zanimanju izdajnik nestao je u ratnom Sarajevu.

U okviru Sabranih djela Oskara Daviča u dvadeset knjiga (Prosveta, 1969.) sakupljeni su njegovi eseji, članci, polemike i usmena izlaganja nastala do 1967., i to u petoj knjizi (Poezija, otpori i neopori), osamnaestoj (Novine nevino), devetnaestoj (Pristojnosti) i dvadesetoj (Notes).

Nagrade[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Oskar Davičo, Rituali umiranja jezika, Nolit, Beograd, 1974., (252 str.)
  2. (srp.) filmovi.com: Filmska banka: Oskar Davičo Preuzeto 24. travnja 2011.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Mrežna mjesta