Celjski grofovi

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Grb grofova Celjskih

Celjski grofovi (njem. Grafen von Cilli, slov. Celjski grofje, mađ.: Cillei grófok), velikaška dinastička obitelj njemačkog podrijetla. U 12. stoljeću poznati su pod imenom Žovneški i gospodari su posjeda u Savinjskoj dolini i Kranjskoj.[1] Tijekom 14. stoljeća doživjeli su znatan uspon i proširili svoj utjecaj i posjede na Hrvatsku. Car Ludovik IV. Bavarski (1328.-1347.) dodijelio im je naslov državnih grofova Celjskih, a kralj Žigmund Luksemburški (1387.-1437.) naslov knezova Svetog Rimskog Carstva, čime su ostvarili izniman uspon i ugled među plemstvom.

Povijest[uredi VE | uredi]

Jedan od prvih, u izvorima dokumentiranih, članova roda bio je Gebhard I. Savinjski koji se spominje 1130. i 1144. godine. Isprva su bili gospodari grada Žovneka u Savinjskoj dolini. Godine 1322. nasljedstvom su postali gospodari Celja.[2] Posjede su širili kupovinom i rodbinskim vezama. Fridrik I. Žovneški povezao se s Habsburgovcima kojima je predao svoje posjede i opet ih dobio na upravu kao feud, a dobio je i naslov državnog grofa.[3] Ulrik I. (oko 1330.-1368.) proširio je obiteljske posjede ženidbom za groficu Adelhajdu Ortenburg, a njegov brat Herman I. († 1385.) ženidbom za Katarinu, kćerku bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Njih dvojica sudjelovali su 1345. godine u borbi kod Zadra, kao vitezovi, najamnici kralja Ludovika I. Anžuvinca (1342.-1382.). Godine 1362. car Karlo IV. Luksemburški (1355.-1378.) potvrdio je grofovski naslov Ulriku I., Hermanu I. i Ulrikovom sinu Vilimu, a 1372. godine Herman I. i Vilim postali su grofovi Svetog Rimskog Carstva.[4]

Hermanov sin bio je Herman II. začetnik obiteljske moći. Oslanjanjem na Luksemburgovce, stekao je Međimurje i posjede u Hrvatskom zagorju, a 1406. naslov hrvatskog bana.[5] Godine 1418. proširio je obiteljske posjede i vlast na grofovije Ortenburg i Sternberg te vlastelinstva u Koruškoj i Kranjskoj, dok su 1428. godine stekli Bihać i Krupu. Daljnji uspon obitelji Celjskih ostvaren je udajom Barbare Celjske (1392.–1451.) za Žigmunda Luksemburškog.[6]

Jačanje obitelji Celjskih nastavilo se i za Hermanova sina Fridrika II. († 1454.) i unuka Ulrika II., kojima je kralj Žigmund 1436. godine podijelio naslov državni knezovi Svetog Rimskog Carstva i time ih oslobodio vrhovništva Habsburgovaca. Daljnjim ženidbenim vezama proširili su svoju vlast i utjecaj na Hrvatsku i Slavoniju, a uplitali su se i u unutrašnje prilike Ugarske, Češke i Austrije. Također, pretendirali su i na kraljevske krune u Bosni i Austriji.[7]

Bili su u sukobu s velikaškom obitelji Hunyadi s kojima su se pomirili 1451. godine, no za vrijeme bitke kod Beograda protiv Turaka, Ulrik II. se opet sukobio s Ladislavom Hunyadijem te je u svađi ubijen i s njime je 1456. godine izumrla obitelj Celjskih grofova.

Popis Celjskih grofova[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 35.
  2. Opća enciklopedija, str. 41.
  3. Celjski - Hrvatski biografski leksikon
  4. Celjski - Hrvatski biografski leksikon
  5. Opća enciklopedija, str. 41.
  6. Celjski - Hrvatska enciklopedija
  7. Opća enciklopedija, str. 41.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Opća enciklopedija, JLZ, Zagreb, 1977.
  • Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. IV, Zagreb, 2005. ISBN 953-7224-04-X

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


P history.svg Nedovršeni članak Celjski grofovi koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.