Cloaca Maxima

Koordinate: 41°53′45″N 12°29′05″E / 41.89583°N 12.48472°E / 41.89583; 12.48472
Ovo je članak tjedna  – 9. tjedan 2024. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Cloaca Maxima
Izlaz kanalizacijskog sustava u rijeku Tiber
Cloaca Maxima na zemljovidu Rima
Cloaca Maxima
Cloaca Maxima
Cloaca Maxima (Italija Rim)
Opće informacije
Vrstakanalizacijski sustav
Stil arhitektureantika
LokacijaRim
Koordinate41°53′45″N 12°29′05″E / 41.89583°N 12.48472°E / 41.89583; 12.48472
Početak gradnje600. pr. Kr.
Mrežno mjestoCloaca Maxima

Cloaca Maxima glavni je kanalizacijski sustav antičkog grada Rima i jedan je od najstarijih kanalizacijskih sustava općenito. Naziv Cloaca Maxima na latinskom doslovno znači „najveća kanalizacija”.

Izgrađena je krajem 6. stoljeća pr. Kr. za vladavine posljednjih rimskih kraljeva, posebice za vrijeme kralja Tarkvinija Priska, a prvobitno je služila isušivanju lokalnih močvara i uklanjanju otpada iz grada.[1] Za izgradnju Cloace Maxime poslužilo je iskustvo Etruščana u izgradnji svodnoga luka koji je strukturu učinio stabilnijom i dugotrajnijom. Bila je jednim od prvih velikih urbanističkih zahvata, u početku kao otvoreni kanal, ali s vremenom se razvio u zatvoreni i puno veći kanalizacijski sustav.

Započinjala je u antičkoj četvrti Suburra na obroncima Kvirinala i Viminala, prolazila je duž ceste Argiletum do Rimskog foruma, pa kroz Velabrum i Forum Boarium, a istjecala je u rijeku Tiber u blizini Emilijeva mosta.[2] Agripa je 33. godine obnovio i rekonstruirao veliki dio kanalizacijskog sustava, a tijekom 1. stoljeća na Cloacu Maximu spojeno je svih jedanaest rimskih akvadukata. Nakon pada Zapadnoga Rimskog Carstva kanalizacija je i dalje nastavila raditi sve do današnjih dana kad je djelomično spojena na suvremeni kanalizacijski sustav grada Rima i nastavlja odvoditi uglavnom kišnicu.

To je najstariji kanalizacijski sustav u svijetu koji je i dalje u uporabi i radi bez prekida više od 2600 godina.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Cloaca Maxima, akvarel. Ettore Roesler Franz, 1880.

Prema tradiciji, Cloaca Maxima je prvobitno izgrađena oko 600. pr. Kr. po nalogu rimskog kralja Tarkvinija Priska,[3][4] koji je izdao naredbu etruščanskim radnicima i plebejcima da izgrade prvi kanalizacijski sustav.[5] Prije njezine izgradnje, Tarkvinije Prisk i njegov sin Lucije Tarkvinije Oholi pokrenuli su opsežne zemljane radove melioracije močvarnog područja u čvrsto građevinsko tlo uz Rimski forum čime su isušili nizinsko područje između samog Rimskog foruma i rijeke Tiber kasnije poznato kao Velabrum.[6][7][8] Tijekom radova nasuto je 10 000 – 20 000 kubičnih metara zemlje, šljunka i ostalog zemljanog materijala.[9][10][11]

U svom početku kanalizacijski sustav je činio niz otvorenih kanala obloženih ciglama oko glavnog odvoda.[12][13] U ovoj fazi kanali vjerojatno nisu bili natkriveni. Međutim, rupe za ugradnju drvenih greda duž cijelog kanalizacijskog sustava upućuju na to da su preko njega vjerojatno izgrađeni drveni mostovi, koji su možda služili kao krov koji je zatvarao kanale. Druga je hipoteza da su rupe bile postolje za skelu potrebnu za izgradnju kanalizacije.[14] Cloaca Maxima je također izvorno bila odvod koji su formirali potoci koji su tekli s tri susjedna brda, zatim kanalizirani kroz glavni Forum u rijeku Tiber.[15] S vremenom je građevinski prostor unutar grada postajao sve vrjedniji, pa je odvodni kanal postupno zatvaran svodnom konstrukcijom.

U vrijeme kasne Rimske Republike ovaj je kanalizacijski sustav postao glavni gradski odvod kišnice,[16] a tijekom godina se razvio u sustav dug 1600 metara.[17] Do 2. stoljeća pr. Kr. 101 metar dugački dio kanala zatvoren je svodom i proširen u kanalizaciju cijev s visinom svoda do 3 metra i ukopan do 6 metara ispod površine ceste (danas 12 metara ispod površine).[18][19][20] Plinije Stariji u svojim spisima iz kasnog 1. stoljeća opisuje ranu Cloacu Maximu kao „dovoljno veliku da omogući prolazak kola natovarenih sijenom”.[21] Usprkos značajnom širenju, kanalizacijska mreža nije mogla nastaviti rasti i držati korak s gradom koji se širio. Rimljani su za bacanje otpada koristili druge vrste jama, a ne kanalizaciju.[22] Od 31. godine pr. Kr. do 192. godine pojavili su se šahtovi su se mogli koristiti za pristup kanalizacijskoj cijevi. Šahtovi su bili ukrašeni mramornim reljefima.[23]

Jedanaest akvadukata koji su opskrbljivali Rim vodom spojeni su tijekom 1. stoljeća na kanalizacijski sustav kako bi iskorištena voda iz mnogih javnih kupališta poput Dioklecijanovih i Trajanovih termi, javnih fontana, carske palače i privatnih kuća mogla nesmetano otjecati.[24][25] Stalna opskrba tekućom vodom uvelike je doprinijela uklanjanju otpada i održavanju kanalizacijske cijevi čistom od čvrstog materijala. Najkvalitetnija voda bila je rezervirana za zalihe pitke vode, a vodu niže kvalitete koristilo se za kupke čiji su se ispusti spajali na kanalizacijsku mrežu ispod gradskih ulica.[26][27] Cloaca Maxima bila je dobro održavana tijekom većine postojanja Rimskog Carstva, a čak i danas odvodi kišnicu i otpad iz središta grada ispod antičkog Foruma, Velabruma i Foruma Boarium. U novije vrijeme, preostali kanali spojeni su na suvremeni kanalizacijski sustav, uglavnom kako bi se nosili s problemima povratnog ispiranja iz rijeke.

Nakon pada Rimskog Carstva Cloaca Maxima nastavlja se koristiti bez prekida. Godine 1600. kardinal komornik nametnuo je porez stanovnicima Rima čime je plaćao održavanje kanalizacijskog sustava.[28] U 1800-ma Cloaca Maxima postala je popularna kao turistička atrakcija, a od 1842. do 1852. godine isušeni su dijelovi kanalizacije. Grad Rim je 1862. godine angažirao talijanskog inženjera Pietra Narduccija da pregleda i obnovi dijelove kanalizacije kod Foruma i Torre dei Conti. Godine 1890. njemački arheolog Otto Ludwig Richter izradio je zemljovid kanalizacije,[29] čime je obnovljen interes javnosti za opće higijenske uvjete u gradskim sredinama.[28]

Tok[uredi | uredi kôd]

Trasa Cloace Maxime

Cloaca Maxima započinjala je u antičkoj četvrti Suburra i pratila prirodni tok predgrađa starog Rima koji je vodio između brda Kvrinal, Viminal i Eskvilin. Prolazila je i pored Nervinog foruma, Bazilike Emilije, Rimskog foruma, kroz Velabrum, blizu Janusovog slavoluka i Foruma Boarium, završavajući u rijeci Tiber u blizini Emilijevog mosta.[30] Kanalizacijski sustav bio je pod zaštitom božice Cloacine. „Veneri Cloacini” bio je posvećen mali okrugli hram izgrađen na mjestu gdje je kanal ulazio u Rimski forum ispred Bazilike Emilije.[31] Svi ogranci glavne kanalizacije bili „službeni” odvodi koji bi služili javnim nužnicima, termama i drugim javnim zgradama. Privatne rezidencije u Rimu, čak i one bogate, imale su kao kanalizacijski odvod sustav koji se slijevao u neku vrstu septičke jame.[32][33]

Značaj za grad[uredi | uredi kôd]

»Izvanredna veličina Rimskog Carstva očituje se ponajprije u tri stvari: akvaduktima, popločanim cestama i izgradnji kanalizacije.«
— Dionizije iz Halikarnasa, Ant. Rom. 3.67.5[34]

Prema pisanju Plinija Starijeg, Cloaca Maxima bila je dovoljno velika da kroz nju „prođu kola natovarena sijenom”. Mogla je odstraniti milijun funti otpada, vode i neželjenog materijala koji je bacan na ulice, u močvare i rijeke u blizini središta Rima, a sve se slijevalo u rijeku Tiber. Sustav je imao oluke za prikupljanje kišnice, smeća, te cijevi za ispuštanje do deset kubičnih metara vode u sekundi.[35][36] Iznad svoda kanalizacijske cijevi postavljale su se ravne ploče kako bi se izravnao teren iznad samog sustava.[37]

Odvodne vode Cloace Maxime znale su zagađivati vodu rijeke Tiber o kojoj su mnogi ovisili za navodnjavanje, plivanje, kupanje i piće, a povećala je broj štakora u rijeci.[38][39][40] Cloaca Maxima je pak isušivanjem močvarnih područja smanjila broj komaraca, čime je ograničeno širenje malarije.[41]

Cloaca Maxima bila je visoko cijenjeno inženjersko djelo, a možda je imala religijsko značenje pošto su Rimljani kretanje vode smatrali svetim. Osim vjerskog značaja, Cloaca Maxima je bila hvaljena zbog izdržljivosti kroz vrijeme i demonstriranja inženjerske vještine.[42][43]

Rimski povjesničar Tit Livije opisuje ovaj kanalizacijski sustav kao:

»Djelo naspram kojih novi sjaj ovih dana jedva da je uspio proizvesti pandana.« — (Tit Livije, Povijest Rima – knjiga 1.)

Pisac Plinije Stariji opisuje Cloacu Maximu kao inženjersko čudo zbog svoje sposobnosti da stoljećima izdrži poplave otpadnih voda. Rimski senator i učenjak Kasiodor hvalio je kanalizacijski sustav u svojem djelu Variae. Cloaca Maxima bila je simbol rimske civilizacije i njene nadmoći nad drugim narodima,[44][45] a rimski autori nisu bili jedini ljudi koji su ju hvalili. Britanski pisac Henry James izjavio je da mu je to ostavilo: »najdublji i najmračniji dojam antike koji sam ikada stekao«.

Sustav rimske kanalizacije bio je oponašan u cijelom Rimskom Carstvu, posebice u kombinaciji s obilnim zalihama vode iz rimskih akvadukata. Kanalizacijski sustav u Eboracumu, današnjem engleskom gradu Yorku, bio je posebno razvijen i dio njega još je uvijek preživio.[46]

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Eutropio, Breviarium ab Urbe condita, I, 6; Livio, Periochae ab Urbe condita libri, 1.19 i 1.37.
  2. ↑ Tina Squadrilli: Vicende e monumenti di Roma, Staderini Editore: Roma, 1961., str. 62
  3. ↑ Taylor, Rabun; Rinne, Katherine. Rome: an Urban History from Antiquity to the Present, by Rabun Taylor, Katherine Rinne, and Spiro Kostof (d), (Cambridge University Press: September 2016). str. 8–9
  4. ↑ Waters of Rome Journal - 4 - Hopkins.indd (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 29. rujna 2009. Pristupljeno 12. prosinca 2023.
  5. ↑ Titus Livius (Livy), The History of Rome, Book 1, chapter 56. www.perseus.tufts.edu. Pristupljeno 27. veljače 2022.
  6. ↑ Landart, Paula. 2021. Finding Ancient Rome: Walks in the city. Paula Landart. str. 49
  7. ↑ Hunt, Alisa. 2016. Reviving Roman Religion: Sacred Trees in the Roman World. Cambridge University Press. str. 101. ISBN 978-110-715-354-7
  8. ↑ Littlewood, R. Joy. 2006. A commentary on Ovid: Fasti book VI. OUP Oxford. str. 124. ISBN 978-019-927-134-4
  9. ↑ Izzet, Vedia. 2007. The Archaeology of Etruscan Society. Cambridge University Press. str. 228. ISBN 978-110-732-091-8
  10. ↑ Garrett, Bradley; Galviz, Carlos; Dobraszczyk, Paul. 2016. Global Undergrounds: Exploring Cities Within. Reaktion Books. ISBN 978-178-023-611-7
  11. ↑ Viollet, Pierre-Louis. 2017. Water Engineering in Ancient Civilizations: 5,000 Years of History. CRC Press. str. 129. ISBN 978-020-337-531-0
  12. ↑ Mehta-Jones, Shilpa. 2005. Life in Ancient Rome (engleski). Crabtree Publishing Company. str. 28. ISBN 978-0-7787-2034-8
  13. ↑ Zimring, Carl; Rathje, William. 2012. Encyclopedia of Consumption and Waste: The Social Science of Garbage. SAGE Publications. str. 802. ISBN 978-145-226-667-1
  14. ↑ Bianchi, Elisabetta. “Projecting and Building the Cloaca Maxima.” in E. Tamburrino (a cura di), Aquam Ducere II. Proceedings of the second international summer school “Water and the City: Hydraulic systems in the Roman Age” (Feltre, 24th-28th August 2015), Seren del Grappa (BL), 2018, pp. 177-204. (2018): n. pag. Print.
  15. ↑ Waters of Rome Journal - 4 - Hopkins.indd (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 29. rujna 2009. Pristupljeno 12. prosinca 2023.
  16. ↑ RAUTANEN, SANNA-LEENA, et al. “Sanitation, Water and Health.” Environment and History, vol. 16, no. 2, White Horse Press, 2010, pp. 173–94,
  17. ↑ Aldrete, Gregory S. 2004. Daily Life in the Roman City: Rome, Pompeii and Ostia (engleski). Greenwood Publishing Group. str. 15, 34–35, 97. ISBN 978-0-313-33174-9
  18. ↑ Hopkins, John N. N. "The Cloaca Maxima and the Monumental Manipulation of water in Archaic Rome". Institute of the Advanced Technology in the Humanities. Web. 4/8/12
  19. ↑ Livy, Ab urbe condita, 1.56
  20. ↑ RomaSegreta.it – Cloaca Maxima. RomaSegreta.it (talijanski). 12. svibnja 2013. Pristupljeno 5. ožujka 2022.
  21. ↑ Plinius Secundus, Gaius, 23-79. 2014. Natural history. Harvard University Press. OCLC 967702213CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  22. ↑ Zimring, Carl; Rathje, William. 2012. Encyclopedia of Consumption and Waste: The Social Science of Garbage. SAGE Publications. str. 802. ISBN 978-145-226-667-1
  23. ↑ Malacrino, Carmelo G. 2010. Constructing the Ancient World: Architectural Techniques of the Greeks and Romans (engleski). Getty Publications. str. 172–173. ISBN 978-1-60606-016-2
  24. ↑ Woods, Michael (2000). Ancient medicine: from sorcery to surgery. Twenty-First Century Books. ISBN 978-0-8225-2992-7, p.81.
  25. ↑ Lançon, Bertrand (2000). Rome in late antiquity: everyday life and urban change, AD 312-609. Routledge. ISBN 978-0-415-92975-2, p.13.
  26. ↑ Herodian, Roman History, 5.8.9
  27. ↑ BBC Religion & Ethics - Exploring Rome's 'sacred sewers'. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. srpnja 2018. Pristupljeno 7. prosinca 2012.
  28. ↑ a b Bianchi, Elisabetta. “Projecting and Building the Cloaca Maxima.” in E. Tamburrino (a cura di), Aquam Ducere II. Proceedings of the second international summer school “Water and the City: Hydraulic systems in the Roman Age” (Feltre, 24th-28th August 2015), Seren del Grappa (BL), 2018, pp. 177-204. (2018): n. pag. Print.
  29. ↑ Ebbo Demant: Vom Schleicher zum Springer. Hans Zehrer als politischer Publizist. Mainz 1971, S. 9.
  30. ↑ Cloaca Massima. www.romacittaeterna.it. Pristupljeno 5. ožujka 2022.
  31. ↑ Narducci, Pietro. 1889. Sulla fognatura della città di Roma: descrizione tecnica (talijanski). Forzani
  32. ↑ Malacrino, Carmelo G. 2010. Constructing the Ancient World: Architectural Techniques of the Greeks and Romans (engleski). Getty Publications. str. 172–173. ISBN 978-1-60606-016-2
  33. ↑ Eutropius, Abridgment of Roman History (Historiae Romanae Breviarium). tertullian.org. Pristupljeno 6. ožujka 2022.
  34. ↑ Quilici, Lorenzo (2008): "Land Transport, Part 1: Roads and Bridges", in: Oleson, John Peter (ed.): The Oxford Handbook of Engineering and Technology in the Classical World, Oxford University Press, New York, ISBN 978-0-19-518731-1, pp. 551–579 (552)
  35. ↑ Bianchi, Elisabetta. “Projecting and Building the Cloaca Maxima.” in E. Tamburrino (a cura di), Aquam Ducere II. Proceedings of the second international summer school “Water and the City: Hydraulic systems in the Roman Age” (Feltre, 24th-28th August 2015), Seren del Grappa (BL), 2018, pp. 177-204. (2018): n. pag. Print.
  36. ↑ Eslamian, Saeid. 2018. Handbook of Engineering Hydrology. CRC Press. str. 186. ISBN 9781466552364
  37. ↑ Garrett, Bradley; Galviz, Carlos; Dobraszczyk, Paul. 2016. Global Undergrounds: Exploring Cities Within. Reaktion Books. ISBN 978-178-023-611-7
  38. ↑ RAUTANEN, SANNA-LEENA, et al. “Sanitation, Water and Health.” Environment and History, vol. 16, no. 2, White Horse Press, 2010, pp. 173–94,
  39. ↑ Zeldovich, Lina. 19. studenoga 2021. The Other Dark Matter: The Science and Business of Turning Waste into Wealth and Health (engleski). University of Chicago Press. str. 22–23. ISBN 978-0-226-81422-3
  40. ↑ Aldrete, Gregory S. 2004. Daily Life in the Roman City: Rome, Pompeii and Ostia (engleski). Greenwood Publishing Group. str. 15, 34–35, 97. ISBN 978-0-313-33174-9
  41. ↑ Butler, David; Digman, Chris; Makropoulos, Christos; Davies, John. 2018. Urban Drainage. CRC Press. ISBN 978-149-875-061-5
  42. ↑ Magnusson, Roberta J. 2012. Katherine Wentworth Rinne . The Waters of Rome: Aqueducts, Fountains, and the Birth of the Baroque City . New Haven: Yale University Press. 2010. Pp. X, 262. $65.00. The American Historical Review. 117 (3): 954–955. doi:10.1086/ahr.117.3.954
  43. ↑ Roman antiquities 3. www.the-romans.eu. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. prosinca 2020. Pristupljeno 22. ožujka 2022.
  44. ↑ Bradley, Mark. 26. srpnja 2012. Rome, Pollution and Propriety: Dirt, Disease and Hygiene in the Eternal City from Antiquity to Modernity (engleski). Cambridge University Press. str. 81–105. ISBN 978-1-139-53657-8
  45. ↑ Laporte, Dominique. 22. veljače 2002. History of Shit (engleski). MIT Press. str. 13–15, 47, 78. ISBN 978-0-262-62160-1
  46. ↑ Darvill, Timothy, Stamper, Paul and Timby, Jane (2002). England: an Oxford archaeological guide to sites from earliest times to AD 1600. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-284101-8, pp. 162-163.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Cloaca_Maxima&oldid=6882923"