Prijeđi na sadržaj

Daša Drndić

Izvor: Wikipedija
Daša Drndić
Rođenje10. kolovoza 1946.
Smrt5. lipnja 2018.
Zanimanjeknjiževnica
Književne vrsteroman, drama, esej, književna kritika
Književni periodsuvremena hrvatska književnost
Važnija djela
Nagrade
  • Kiklop, Prozart
Portal o životopisima

Daša Drndić (Zagreb, 10. kolovoza 1946. – Rijeka, 5. lipnja 2018.), hrvatska književnica, prevoditeljica i sveučilišna profesorica.[1] Djela su joj prevedena na engleski, francuski, nizozemski, mađarski, poljski, slovački i slovenski jezik.[2]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Rođena u Zagrebu, u obitelji hrvatskog narodnog borca, novinara i diplomata Ljubomira Drndića[3] koji je maturirao u Splitu. Mati Timea je iz Splita. Djed Edo Drndić emigrirao je 1921. iz Istre pripojene Italiji i otišao u Hrvatsku, u Split. Djed Vjekoslav Ožegović bio je anarhist, vlasuljar u kazalištu i 1920. godine blagajnik “Hajduka”. Baka Anka u Splitu imala je krojački salon s četrnaest radnica. Njen barba Branko Ožegović bio je dugogodišnji novinar Slobodne Dalmacije. Dašin brat Gojko "Kennedy" igrao je vaterpolo u juniorima Jadrana i POŠK-a.[2]

Od 1953. živjela u Beogradu. Engleski jezik i književnost studira na Filološkom fakultetu u Beogradu. Magistrira dramaturgiju na američkom Sveučilištu Južni Illinois, gdje boravi kao Fulbrightova stipendistica 1971. Studira i na Sveučilištu Case Western Reserve u Clevelandu. Radila je kao književna prevoditeljica, profesorica engleskog jezika, dramaturginja (treći program Radio Beograda) i urednica televizijskog dramskog programa. Autorica je niza radiodrama.[4]

Početkom 1990.-ih napušta Beograd i seli u Rijeku. Od 1995. do 1997. boravi u Kanadi. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje od 1999. godine do umirovljenja 2011. godine[1] predavala britansku književnost i kreativno pisanje na Odsjeku za anglistiku. Bila je članica Hrvatskog društva pisaca i hrvatskog PEN-a.[5] Potpisnica je Deklaracije o zajedničkom jeziku, u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govore nacionalne standardne varijante zajedničkog policentričnog standardnog jezika.[6][7]

Kći Maša Drndić je diplomirala grafiku na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Rijeci i studirala poslijediplomski studij filmske kamere u Estoniji u Talinnu.[2]

Prijevodom na engleski njen roman Sonnenschein privukao je pozornost međunarodne publike i književne kritike. Dokumentarni roman je o prešućivanim temama Drugoga svjetskog rata. Predstavljen je na londonskom Jewish Book Weeku. Engleski prijevod je pod nazivom “Trieste”. U Engleskoj je dobio nagradu Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja za 2013. godinu. Ranije je osvojio nagradu Fran Galović i Kiklopa za prozno djelo godine (2007).[2] U osvrtu na roman, New York Times bilježi kako je riječ o "djelu visoke europske kulture", satkanom od faktografskih i fikcionalnih postupaka, napisanom dostojanstveno i lišenom svake sentimentalnosti.[8] Kritičar uz ostalo navodi kako "Drndić ne piše kako bi zabavljala, niti poučavala (...), već piše kako bi svjedočila".[8]

Roman "Belladonna" je britanski list Guardian uvrstio na popis najboljih novih europskih romana koji se prevode na engleski jezik.[9] U ožujku 2018. roman je ušao u finale Književne nagrade EBRD-a, koju dodjeljuje Europska banka za obnovu i razvoj sa sjedištem u Londonu, u suradnji s British Councilom i Londonskim sajmom knjiga, "prestigavši" romane najeminentnijih pisaca današnjice, poput nobelovca Orhana Pamuka i "bookerovca" Ismaila Kadarea, koji su također bili u konkurenciji.[10]

Preminula je u Rijeci zbog bolesti.[11][12] Guardian u nekrologu citira rečenicu iz njenog posljednjeg romana "EEG": "Povijest pamti imena zločinaca, dok se imena žrtava zaboravljaju."[13]

Djela

[uredi | uredi kôd]

Proza

[uredi | uredi kôd]
  • Put do subote, 1982.
  • Kamen s neba, 1984.
  • Marija Częstohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu, 1997.
  • Canzone di guerra, 1998.
  • Totenwande, 2000.
  • Doppelgänger, 2002.[14]
  • Leica format, 2003.
  • Sonnenschein, 2007.
  • April u Berlinu, 2009.
  • Belladonna, 2012.[15]
  • EEG, 2016.[16]

Radio drame

[uredi | uredi kôd]
  • Pupi
  • Artur i Isabella
  • Izgubljeni u obećanoj zemlji
  • Crkva u Hrvatskoj
  • Djeca našeg doba
  • O poljskim Židovima
  • Subota
  • Begonije
  • Mate Balota (dokumentarna)
  • Bića noći (dokumentarno-dramska dječja radio emisija, s Vojislavom Donićem)
  • Mali dani
  • Zov jarebica (dokumentarna, o suđenju Vladimiru Gortanu)
  • Zemljo moja (dokumentarna, sudionica Prix Italia 1980.)
  • Istarska početnica (dokumentarna)
  • Sa starih fotografija
  • I djeca umiru
  • U ime oca
  • Bolnica (dokumentarna)
  • Izgubljeni i nađeni (dokumentarna)
  • Ćuprija na Drini (dokumentarna, sa Zoranom Popovićem)
  • Muževi Lile Weiss, III program Hrvatskog radija, 2005.
  • Oh, Happy Day, radio-igra, emitirana na III. programu HRT-a, 19. 3. 2007.[5][4]

Nagrade

[uredi | uredi kôd]
  • 2014. Prozart, međunarodna književna nagrada
  • 2013. Nagrada Kiklop za prozno djelo godine, za roman Belladonna
  • 2007. Nagrada Kiklop za prozno djelo godine, za roman Sonnenschein
  • 2007. Nagrada "Fran Galović" za roman Sonnenschein
  • Prva nagrada natječaja Radio Beograda, za radiodramu U ime oca
  • Druga nagrada na natječaju Radio Zagreba, radiodramu Mali dani
  • Druga nagrada natječaja Radio Beograda, za radiodramu Begonije
  • 1989. Fedor, nagrada Saveza slijepih Jugoslavije, za radiodramu Izgubljeni i nađeni

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b [1]  Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. srpnja 2020. (Wayback Machine) In memoriam Daša Drndić, Filozofski fakultet u Rijeci
  2. ↑ a b c d Fraktura Sonnenschein (pristupljeno 2. prosinca 2017.)
  3. ↑ iPazin glasistre.hr: Pazin: Kći Daši za oca Ljubu Drndića uručeno odlikovanje predsjednice, 23. kolovoza 2016. (pristupljeno: 2. prosinca 2017.)
  4. ↑ a b Hrvatsko društvo pisaca, Daša Drndić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. prosinca 2017. (Wayback Machine) (pristupljeno 1. prosinca 2017.)
  5. ↑ a b Petra Sapun, Drndić, Daša, Booksa.hr, Zagreb, 1. siječnja 2012. (pristupljeno 1. prosinca 2017.)
  6. ↑ Derk, Denis. 28. ožujka 2017. Donosi se Deklaracija o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca. Večernji list. Zagreb. str. 6–7. ISSN 0350-5006. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. rujna 2017. Pristupljeno 25. ožujka 2024.
  7. ↑ Deklaracija o zajedničkom jeziku. Jezici i nacionalizmi. Pristupljeno 25. ožujka 2024.
  8. ↑ a b NY Times Review: Trieste by Dasa Drndic, 2. veljače 2014. (eng.)
  9. ↑ Aida Edemariam i dr., The Next Elena Ferrante? The best European fiction coming your way, Guardian, London, 19. svibnja 2018. (pristupljeno 6. lipnja 2018.)
  10. ↑ Kim Cuculić, Daša Drndić s "Belladonnom" među troje finalista za bogatu europsku nagradu, Novi list, Rijeka, 7. ožujka 2018. (pristupljeno 6. lipnja 2018.)
  11. ↑ P.N., Odlazak velike književnice: Noćas je u Rijeci preminula Daša Drndić, Novi list, Rijeka, 6. lipnja 2018.[neaktivna poveznica] (pristupljeno 6. lipnja 2018.)
  12. ↑ HINA, Umrla književnica Daša Drndić, nacional.hr, Zagreb, 6. lipnja 2018. (pristupljeno 6. lipnja 2018.)
  13. ↑ Alison Flood, Daša Drndić, 'unflinching' Croatian novelist, dies aged 71, Guardian, London, 6. lipnja 2018. (pristupljeno 6. lipnja 2018.)
  14. ↑ Jagna Pogačnik, Daša Drndić - Doppelgänger, Moderna vremena, Zagreb, 12. siječnja 2006. (pristupljeno 1. prosinca 2017.)
  15. ↑ Denis Derk, Daša Drndić u Zagrebu predstavila roman "Belladonna", 7. studenog 2012. (pristupljeno 1. prosinca 2017.)
  16. ↑ Karmela Devčić, Prošlost ne ubija ako se naučimo s njome nositi, Jutarnji list, Zagreb, 4. lipnja 2016. (pristupljeno 1. prosinca 2017.)
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Daša_Drndić&oldid=6897930"