Dragan Velikić
| Dragan Velikić | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 1953. (72–73 god.) |
| Zanimanje | književnik |
| Književne vrste | roman |
| Književni period | postmodernizam |
| Normativni nadzor | |
| Portal o životopisima | |
Dragan Velikić (Beograd, 1953.) srpski je i hrvatski književnik.
Odrastao je u Puli. Diplomirao je svjetsku književnost na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B92. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas i Reporter, kao i za FAZ i Lettre International. Jedan je od prvih intelektualaca iz Srbije koji je javno kritizirao Miloševića i njegovu velikosrpsku politiku. Tijekom devedesetih piše eseje protiv nacionalizma, rata i etničke mržnje zbog čega je na udaru srbijanskih medija, te i kratko vrijeme napušta Srbiju i živi u Budimpešti, Beču i Berlinu. U skladu sa starom jugoslavenskom diplomatskom tradicijom da svoje najbolje pisce šalje u veleposlanike, proeuropska srbijanska vlada postavlja ga u lipnju 2005. godine za veleposlanika Srbije i Crne Gore, odnosno Republike Srbije u Republici Austriji, gdje ostaje do 2009. godine.
Velikić je napisao i knjige priča, knjige eseja, monografiju “Pula – grad interval” (2014.) – u koautorstvu s fotografom Igorom Zirojevićem i povjesničarkom umjetnosti Paolom Orlić. Njegovi knjige su prevedene na sedamnaest europskih jezika te na arapski i farsi. Zastupljen je u domaćim i inozemnim antologijama proze. Najzastupljeniji je suvremeni srpski i hrvatski pisac na njemačkom govornom području. Dobitnik je Nagrade grada Budimpešte za 2013. godinu, koja se rijetko dodjeljuje strancima. Velikić je i dobitnik Srednjeeuropske nagrade za cjelokupno književno stvaralaštvo (Mitteleuropa-Preis) za 2008. godinu koju dodjeljuje Ministarstvo kulture Republike Austrije. Godine 2019. godine mu je dodijeljena velika europska nagrada Vilenica. Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. kolovoza 2020. (Wayback Machine) Velikićev hrvatski nakladnik je Meandar Media iz Zagreba. Velikić je potpisnik Deklaracije o zajedničkom jeziku, u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govore nacionalne standardne varijante zajedničkog policentričnog standardnog jezika.[1][2]
Dragan Velikić i dalje zastupa beskompromisni glas razuma i tolerancije i ostaje oštar kritičar srpske i međunarodne političke stvarnosti. To znači da je jedan od onih europskih književnih glasova koji su očajnički potrebni u doba rastućeg nacionalizma, ne samo Europe nego i cijelog svijeta.
Živi u Beogradu kao slobodni književnik.
- Via Pula (dobio nagradu Miloš Crnjanski)
- Astragan (tiskan 1991. godine u renomiranoj biblioteci HIT zagrebackog Znanja, ujedno i posljednji jugoslavenski roman)
- Hamsin 51
- Severni zid (stipendija fonda Borislav Pekić)
- Danteov trg
- Slučaj Bremen
- Dosije Domašenski
- Ruski prozor (dobio NIN-ovu nagradu i Nagradu Meša Selimović)
- Bonavia
- Islednik (dobio NIN-ovu nagradu, Kočićevo Pero i Vitalovu nagradu)
- Adresa
- ↑ Derk, Denis. 28. ožujka 2017. Deklaracija o zajedničkom jeziku iz Zagreba. Večernji list. Zagreb. str. 6–7. ISSN 0350-5006. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. rujna 2017. Pristupljeno 30. ožujka 2024. Alt URL.
- ↑ Deklaracija o zajedničkom jeziku. Jezici i nacionalizmi. Pristupljeno 30. ožujka 2024.
- Draganu Velikiću Ninova nagrada za roman godine Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. siječnja 2008. (Wayback Machine)
- Intervju sa Draganom Velikićem: Pisac se ne rađa, on nastaje
Dubravka Ugrešić, Milorad Pavić (1988.) • Slobodan Selenić (1989.) • Svetlana Velmar Janković (1990.) • Radoslav Bratić (1991.) • Ivan V. Lalić (1992.) • Radoslav Petković (1993.) • Dragan Jovanović Danilov (1994.) • Antonije Isaković (1995.) • Dobrica Ćosić (1996.) • Goran Petrović (1997.) • Dobrilo Nenadić (1998.) • Milosav Tešić (1999.) • Radovan Beli Marković (2000.) • Danilo Nikolić (2001.) • Rajko Petrov Nogo (2002.) • Vojislav Karanović (2003.) • Stevan Raičković (2004.) • Miro Vuksanović (2005.) • Novica Tadić (2006.) • Dragan Velikić (2007.) • Petar Sarić, Vladimir Kecmanović (2008.) • Živorad Nedeljković (2009.) • Vladan Matijević (2010.) • Dejan Aleksić (2011.) • Aleksandar Gatalica (2012.) • Ivan Negrišorac, Slobodan Vladušić (2013.) • Enes Halilović (2014.) • Milisav Savić (2015.) • Vladislav Bajac, Mirko Demić (2016.) • Dejan Ilić (2017.) • Alek Vukadinović, Milo Lompar (2018.) • Vladimir Pištalo (2019.) • Igor Marojević (2020.) |  | |