Federiko Benković

	Federiko Benković
barok
	; Pustinjak, ulje na platnu, Fitzwilliam Museum, Cambridge
Rođenje	Dalmacija, 1667.
Smrt	Gorica, 8. lipnja, 1753.
Vrsta umjetnosti	slikarstvo - grafika
Utjecao	rokoko
Poznata djela	Abraham žrtvuje Izaka, Blaženi Petar Gambacorta
Portal o životopisima

Federiko Benković (Dalmacija, 1667. – Gorica, 8. lipnja 1753.), talijanski i hrvatski barokni slikar i grafičar posljednji u nizu naših slavnih Schiavona. Oko njegova imena, prezimena kao i mjesta rođenja postoje brojne nepoznanice. Neki ga navode i zovu Federico Bencovich ili Federico Bencovic, ali po nekima je njegovo ime Federigo, Federighetto, Ferighetto a prezime; Dalmatino, Schiavon. Ono što je potpuno sigurno je to da je bio s istočne strane Jadrana. Njegovo rodno mjesto je nepoznanica, po nekim izvorima to bi mogao biti Omiš, pa Šibenik, ali i otok Brač, po nekim indicijama Dubrovnik, Venecija ili Verona?.

Život i djelo[uredi | uredi kôd]

Federico Bencovich, kako se sam potpisivao, pripadao je bračkoj i hvarskoj plemićkoj obitelji, ali mjesto njegova rođenja nije utvrđeno.^[1] Slikarstvo je najprije učio u jednoj od brojnih venecijanskih slikarskih botega, a to mu je omogućio njegov rođak Gaetano Benković - Orsino, bečki dvorski pjevač. Od 1695. uči u Bologni kod slikara Carla Cignania. Kao učenik mu pomaže kod oslikavanja freski na kupoli katedrale u Forlìu.

Prvi njegov samostalni rad je slika iz 1705. Junona na oblacima, za salon u Palazzo Orselli Foschi u Forlìju. Nakon toga znamo da je radio u botegi Giuseppea Maria Crespia, ovdje se zbližio sa slikarom Piazzettom, koji je svježinom kolorističke materije, novom interpretacijom svjetla i realističkim pojedinostima snažno djelovao na Benkovića.^[1] Potom se 1710. god. vraća u Veneciju gdje postaje prijateljem, učiteljem i suradnikom slikarice nježnih pastelnih portreta venecijanskog rokokoa, Rosalbe Carriere.

Međutim u Veneciji nema mjesta za njega, svađa se s Piazzettom (koji mu je izgleda bio izravni konkurent) i G. B. Tiepolom, tako da niti ima posla niti prijatelja među kolegama.

Zato se upućuje u Beč i austrijske zemlje. Tamo je bolje primljen i 1715. god. postaje dvorskim slikarom princa Franza Lothara von Schönborna biskupa iz Bamberga, za koga je sljedeće godine naslikao četiri velika ulja na platnu koja su trebala dopuniti njegovu galeriju u dvorcu u Pommersfeldenu: Apolon i Marsija (ovo djelo je nestalo), Hagara i Ismael u pustinji, Žrtva Ifigenijina i Abraham žrtvuje Izaka (potonja se vjerojatno može poistovjetiti sa slikom u Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Zagrebu, a možda je njezina potonja inačica, zbog naglašena utjecaja G. B. Piazzette). Izvornost tih ponajboljih Benkovićevih slika očituje se u produhovljenim fizionomijama i izduženim likovima, u snažnim kontrastima svjetla i sjene, dramatičnosti pokreta, dijagonalno postavljenim likovima i u karakterističnoj skali boja u kojoj prevladavaju ljubičasti, modri, žućkasti, smeđi i rumeni tonovi.^[1] Slikanjem širokim i grubim (često nedovršenim) potezima kistom, kod oslikavanja pozadina i manje važnih detalja slike, uz njegovu vještu paletu tamnih i svijetlih tonova, njegova djela dobivala su dodatnu dramatičnost.

Nakon toga slika u Beču, pa potom u Veroni, a 1724. boravio je i u Milanu. God. 1726. napravio je jedno od svojih najljepših djela Blaženi Petar Gambacorti, za venecijansku crkvu Sv. Sebastijana. U Veneciji tog vremena Benković nije imao narudžbi, pa ga opet zatičemo u Beču 1730. god. gdje ga više cijene i ima posla.

God. 1733. imenovan je dvorskim slikarom Friedricha Carla von Schönborna, biskupa Bamberga i Würzburga. Za dvorsku crkvu u Würzburgu naslikao je slike Arkanđeo Mihael i Bezgrešno začeće (ova djela su nažalost izgubljena). Za Dvorsku rezidenciju u Würzburgu 1735. god. naslikao je četiri velika platna: Mojsija i Aron pred Faraonom, Žrtva Jeftina, Salomonov sud (izgubljena) i Jakob i Rahela (izgubljena). Iz Würzburga ga je izgurao konkurent Tiepolo.

Između 1735. i 1740. god. radi i po Italiji, o tome nam svjedoči njegova oltarna pala Polaganje u grob u župnoj crkvi u Borgo San Giacomo. Izgubivši svoje kontakte po Beču i marginaliziran od strane konkurencije, ali i naručitelja, proveo je svoje posljednje dane u rezidenciji grofa Attemsa u Gorici. Tu nastaju njegova posljednja djela: Bogorodica sa svecima (Graz, zbirka Attems), Bogorodica sa redovnicima (Milano, Museo del Castello), Oslobođenje Petrovo (Graz, zbirka Attems).

Nakon smrti, Benković je pao u potpunu anonimnost, zbog tog su mnoga njegova djela pripisivana drugim umjetnicima; Piazzetta, Cignani i drugim sjevernotalijanskim slikarima. Tek u je 20. st. njegov osebujan slikarski izričaj ponovno prepoznat i cijenjen. Talijanski kritičar Roberto Longhi, inspiriran zapisima s početka devetnaestog stoljeća opata Luigija Lanzija, autora povijesne „Povijesti talijanskog slikarstva”, o našem slikaru piše: „Ovaj Federigo, kojeg čvrsto držim za jednog od najvećih genijalaca 18. stoljeća u Veneciji, prepoznaje se po vrlo oštrim i brzim sjenama, kojima suprotstavlja što više svjetla iste snage, u istom prostoru; dok su mu boje svedene na vrlo malo, osim neke plave i tamnocrvene, što rezultira kromatskom mrljom.”.^[2]

Danas se zbog snažna kolorizma i znalačke uporabe boje, mistična ugođaja i produhovljenosti te dramatske osvijetljenosti smatra umjetnikom izrazite izvornosti u slikarstvu talijanskoga settecenta (18. st.).^[1] Benković, tvorac dramatičnog, izmučenog i ponekad bizarnog stila, ostaje među najvećim predstavnicima slikarstva 18. stoljeća u sjevernoj Italiji i srednjoj Europi, te je zaslužan što je svojim bečkim djelima dao snažan impuls za početak austrijskog i bavarskog rokoko slikarstva, koje predstavljaju prije svega Paul Troger i Franz Anton Maulbertsch.^[3]

Kronološki popis djela[uredi | uredi kôd]

Feltre, župna crkva, Bijeg u Egipat, oko 1709.
Bergantino, župna crkva, oltarna pala Gospa od karmela među svecima, oko 1710., često pripisivana i G. C. Crespiu
Senonches, Francuska, župna crkva, Raspeće Sv. Andrije i Sveci, oko 1710-16
Zagreb, Galerija Strossmayer, Abraham žrtvuje Izaka, oko 1715. – 1720.
Pommersfelden, Dvorac Weißenstein, Hagara i Ismail u pustinji; Žrtvovanje Ifigenije, oko 1715.
Madone, Bergamo, župna crkva, Hagara u pustinji; Žrtvovanje Isaka, oko 1718.
Venecija, Museo Correr, Bijeg u Egipat, crtež, oko 1720.
Crema, crkva Sv. Trojstva: Ekstaza Sv. Franje Paulskog, 1724.
München, Pinacoteca, Herkul i Onfale, oko 1725.
Stuttgart, Staats-Galerie, Poklonstvo kraljeva, oko 1725.
Venecija, oltarna pala u crkvi Sv. Sebastijana: Blaženi Petar Gambacorta, oko 1726.
Bologna, Pinacoteca Nazionale, Blaženi Petar Gambacorta, bakrorez, oko 1728.
Berlin, Staatliche Museen, Bogorodica i sveci, 1730. – 1735.
Venecija, Gallerie dell’Accademia, Autoportret, oko 1735.
Borgo San Giacomo, Verolanuova, Brescia, crkva del Castello: Polaganje u grob, oko 1735.
Sibinj, Rumunjska, Muzej Brukenthal, Sv Petar liječi oboljelog; Sokratova dilema, ulja, oko 1740.
Beč, Albertina: Bijeg u Egipat, Odmor na bijegu u Egipat', oko 1745.; crteži: ; Ekstaza Sv. Franje Asiškog; Smrt Sv. Benedikta
Omiš, Sv. Franjo Paulski

Zanimljivosti[uredi | uredi kôd]

Abraham žrtvuje Izaka, je monumentalna slika koju je Benković radio za dvorac Pommersfelden u Njemačkoj, a danas se nalazi u Strossmayerovoj Galeriji u Zagrebu. Čudesan je put prošla ova slika, došla preko Francuske (iz dvorca je odnesena kao dio ratnoga plijena Napoleonovih vojnika) i Engleske (kupljena je u aukcijskoj kući Sotheby), zahvaljujući Društvu prijatelja Strossmayerove galerije, koje ju je godine 1936. kupilo i napokon smjestilo u Zagreb. Sve do tog vremena, ova slika je pripisivana venecijanskom slikaru Piazzetti.

Bibliografija[uredi | uredi kôd]

Zanetti,Descrizione della citta di Venezia, Venecija 1733.
Zanetti,Della pittura veneziana,Venecija 1771.
Moschini,Guida per la citta di Venezia,Venecija 1815.
Nagler,Neues allgemeines Kunstlerlexikon,Linz 1835.
Tschischka,Kunst und Altertum in dem osterreicheschem Kaisertum,1836.
Kukuljević, Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, Zagreb 1858.
Stix-Frulich Bum,Die Zeichnungen der venezianischen Schule, Wien 1926.
Donati,Federico Bencovich detto "Ferigheto Dalmatino", Archivo storico per la Dalmazia IV,21,1927.
Palucchini,Federico Bencovich,Rivista d'Arte III,1932.
Palucchini,Profilo di Federico Bencovich,La critica d'arte I, 1936.
Fischer,Kuhrfurst Lotar Franz von Schonborn und seine Gemaldegalerie,Bamberg 1937.
Schneider,Uz Benkovićeve slike, Hrvatska revija 1937.
Kruno Prijatelj, Benković, Zagreb 1952.
Enciklopedija Likovnih Umjetnosti, Leksikografski zavod FNRJ, I svezak, str. 328. – 329., Zagreb 1960.
Radoslav Tomić, Novi podaci o Federiku Benkoviću, Kolo, 4., 1992., str. 404. i 416.
Rodolfo Pallucchini, La pittura veneta, Milano, 1995.

Izvori[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Federiko Benković

↑ ^a ^b ^c ^d Benković, Federiko, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 15. 9. 2021.
↑ Roberto Longhi, Un ignoto corrispondente del Lanzi sulla Galleria di Pommersfelden, u časopis «Paragone», III., 1950.
↑ Nicola Ivanoff, BENCOVICH, Federico, detto il Federighetto o il Dalmatino, u Biografskom rječniku Talijana, knj. 8., Institut Talijanske enciklopedije, 1966. (tal.)

[HE-1] Benković, Federiko, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 15. 9. 2021.

[2] Roberto Longhi, Un ignoto corrispondente del Lanzi sulla Galleria di Pommersfelden, u časopis «Paragone», III., 1950.

[3] Nicola Ivanoff, BENCOVICH, Federico, detto il Federighetto o il Dalmatino, u Biografskom rječniku Talijana, knj. 8., Institut Talijanske enciklopedije, 1966. (tal.)

[1]

[2]

[3]