Feliks Niedzielski

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Felix Niedzielski)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Feliks Niedzielski (Banja Luka, 26. lipnja 1912. − Banja Luka, 20. veljače 1947.), hrvatski pjesnik, socijalno-ekonomski znanstvenik, esejist i lokalni dužnosnik. Pisao je članke, eseje i studije.[1] Kao doktor prava bavio se socijalnim pitanjima i sociologijom. Bio je katolički aktivist koji je život završio kao zapravo nedužna žrtva, osuđen i smaknut zbog tuđih nedjela.[2]

Poznati hrvatski sindikalist Andrija Mrzlečki spominje Niedzielskog među samozatajnim i sposobnim osobama koji su u teškim trenutcima hrvatske povijesti djelovali u borbi za pravednu socijalnu državu, poput Vladimira Cicka, Ivan Mertza, Ivana Oršanića, Ivana Protulipca, nadbiskupa Alojzija Stepinca te nadodaje da bi tom se popisu moglo dodati stotine drugih.[3]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se je 26. lipnja 1912. u Banjoj Luci. Njegov otac, Anton Nikodem, bio je potomak poljskih doseljenika, a majka Gjorgja, rođ. Slavnić, Srpkinja, pravoslavka rođena u Varaždinu koja je od Biskupskog ordinarijata zatražila odobrenje za sklapanje braka uz izjavu da će djecu odgajati u katoličkom duhu. Feliks je vrtić polazio kod sestara Klanjateljica Krvi Kristove. Kao gimnazijalac proučava i oduševljava se katoličkim socijalnim naukom, prati društvena, kulturna i politička zbivanja te postaje aktivni zagovornik kršćanskih i hrvatskih ideja.[1]

Godine 1933. stupio je u Križarsku organizaciju i prvi put javno nastupio predavanjem na križarskom tečaju. Dvije godine kasnije kao student objavljuje prvu knjigu: „Kritika marksizma". [1] 1937. postao je i predsjednik Križarskog okružja za Banju Luku. Bio je na glasu kao odličan govornik, neposredan u kontaktu sa svim društvenim slojevima, seljacima, radnicima, đacima i s intelektualcima svojega ranga. Bio je veliki molitelj: u adoraciji pred Presvetim Sakramentom znao je satima proklečati. Dok je bio u Zagrebu, dnevno je u crkvici sv. Martina u Vlaškoj ulici molio krunicu. Zbog toga su za nj govorili da je "drugi Merz".[4]

1939. (1940.[4]) diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu i postao odvjetnički pripravnik. [1] Pripravnički je odradio kod poznatog katoličkog javnog radnika, dr. Marka Rebca, odvjetnika u Banjoj Luci.[4] Koncem 1940. postao je predsjednik Velikoga križarskog bratstva u Zagrebu, kamo je 1941. i preselio radeći kao novinar u hrvatskom dnevniku „Hrvatskom glasu“.[4] Stekao je doktorsku titulu i osnovao društvo „Preporod" u Banjoj Luci. Od siječnja do travnja 1941. zaposlen je kao novinar u dnevniku „Hrvatski glas". [1] Bio je treći predsjednik križarske organizacije. [4]

Uspostavom neovisne hrvatske države sve je svoje kapacitete stavio na raspolaganje mladoj hrvatskoj državi. Bez obzira na to što je bio prisegnuti ustaša, teško ga se može proglasiti ustaškim ideologom (uglavnom se je bavio kritikom liberalizma i marksizma/komunizma iz pozicija socijalnog nauka Katoličke crkve), a praktično nikako nije bio onaj tko je zagovarao i pripremao bilo kakve zločine. Iz analize njegova rada i života vidi se da je nedvojbeno bio idealist, domoljub, s ljubavlju prema svakom čovjeku bez obzira na njegovu nacionalnu i vjersku pripadnost te na spremnost na žrtvu. Takve osobine nesvojstvene su isključivosti totalitarnih režima i isto takvih pokreta XX. stoljeća odnosno njihovih protagonista. Bio je čestit i duboko pobožan katolički intelektualac. Dobro je promišljao suvremena politička, društvena i kulturna kretanja, no kako se pokazalo, njega su jedva dočekali da ga mogu osuditi i da u njemu kao vrlo istaknutom katoliku zapravo osude i ponize bosansko katolištvo. [1] Njegove izjave i svjedočanstva drugih potvrđuju da je ustaškom pokretu pristupio s najčišćim rodoljubnim nakanama i radi sprječavanja zla da hrvatsku mladež već uključenu u pokret usmjerava prema pravim vrijednostima.[4]

U travnju i svibnju 1941. zamjenik je stožernika u Banjoj Luci. U lipnju se sukobio s ustaškim dužnosnicima u Banjoj Luci[1] (zbog teških zločina u Banjoj Luci, otvoreno se suprostavio počiniteljima zla, pa je bio prisiljen pobjeći iz grada pod prijetnjom da će i sam biti ubijen[4]), bježi te se sklanja u samostan. Nakon toga preuzima dužnost podžupana u Velikoj Župi Usori i Solima u Tuzli. Godine 1942. daje ostavku na mjesto predsjednika Velikoga križarskog bratstva. U prosincu 1943. obnašao je dužnost dožupana u Velikoj župi Sani i Luci u Banjoj Luci. Lipnja 1944. premješten je u ministarstvo unutarnjih poslova i imenovan zapovjednikom Ustaške mladeži (do tada je tu funkciju obnašao Ivan Oršanić). [1] Pomagao je svim ljudima. Osobito je skrbio za izbjeglice iz istočne Bosne. Progonjene je štitio, a u Banjoj Luci prozvali su ga „srpskom majkom“. [4]

Za vrijeme rata u Banjoj Luci pomagao i od divljih elemenata u ustaškom pokretu spasio mnoge ljude, osobito Srbe, te da su prikupljeni potpisi više od 850 pravoslavnih obitelji za njegovo oslobađanje, nije odveć zanimala jugoslavenske komuniste. Za njih je Niedzielski bio „duhovni ideolog krvavog ustaškog pokreta" te „čovjek koji je svoje križare duhovno pripremao za krvave ustaške zločine".[1]

U svibnju 1945. proživio je tragediju Bleiburga. S civilima je otišao u povlačenje. Nakon kraćeg boravka u inozemstvu vraćen je u domovinu. [4] Iako nije bilo dokaza da je počinio ikakve zločine, iako je mnoge ljude, osobito Srbe, spasio u ratu od divljih elemenata u ustaškom pokretu i što je 850 pravoslavnih obitelji potpisom se zauzelo za njega, nakon sprovedenog ostupka osuđen je na smrtnu kaznu. Komunistički tužitelji i jugokomunistički tisak nalijepio mu je svakakve etikete. Pravi razlog zašto je jugokomunističkim totalitaristima bio kriv jest taj što je bio zagovornik hrvatske samostalnosti, uvjereni katolik i kritičar komunizma. Osudili su ga u zloduhu jugokomunističke totalitarističke naredbe „bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas". 20. veljače 1947. strijeljan u Banjoj Luci.[1][5] Grob mu se nalazi u Boriku u Banjoj Luci. Ničim nije obilježen. Danas je nad njegovim grobom igralište za mladež.[4]

Misli Niedzielskog[uredi VE | uredi]

Bio je uvjereni katolik i revni promicatelj socijalnog nauka Katoličke crkve. Kao takav, bio je oštar kritičar liberalnog kapitalizma i komunizma, s obzirom na to da i jednu i drugu ideologiju karakterizira materijalizam, bezbožje, preziranje duhovnog života i žeđ za ovozemaljskim stvarima.[1]

Bio je zagovornik samostalne hrvatske države. Vjerovao je u samostalnu hrvatsku državu uređenu prema Božjim načelima. Vjeru nije gubio čak i kad je postajalo izvjesno da je sve izvjesnije da će biti uništena hrvatska država i da Saveznici nisu planirali poslijeratnu Europu u kojoj će ostati samostalna hrvatska država. [1]

Pridonio je i pedagogiji uradcima o igri i odgoju. U esejima o ulozi igre u životu naroda, posebno stavlja naglasak na odgojnu funkciju igre za mladež. Pisao je i o životu i običajima bosanskih muslimana koje je smatrao Hrvatima i prema njima je gajio simpatije.[1]

Feliksova su razmatranja vrlo dobra i za povijest hrvatske ekonomske misli. Vrlo je dobro uočio i pomanjkanje discipline pri konzumaciji (potrošnji) dobara, pa zaključuje da je „mnogo lakše prodati nepotrebne i štetne stvari negoli korisne. Najlakše se od ljudi dobije novac kada im se pružaju dobra, užici i priredbe koji razdražuju njihove niske nagone. Ove okolnosti zavele su mnoge ljude da svoj trud i kapital ulože da bi zadovoljili nemoralnim prohtjevima svojih kupaca".[1]

Premda kritičar kapitalizma, nije bio protiv njega kao ekonomskog sustava s podjelom između rada i kapitala. Smatrao je problemom što je kapitalističkim gospodarstvom zavladao liberalni mamonistički duh. Nije stao samo na kritici, nego je predlagao i rješenja. Kao protutežu pohlepi za bogatstvom istakao je „zakon kršćanske umjerenosti, koja čovjeku zapovijeda da najprije traži kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, jer dobro zna da će mu se po Božjoj darežljivosti i sigurnom obećanju dodati i vremenita dobra koliko budu potrebna".[1]

Oštro je kritizirao marksizam i komunizam. Kritizirao je marksizma po svim protegama, i marksističku ekonomsku ideologiju, shvaćanje društva i filozofski sustav (dijalektički i historijski materijalizam). Za marksizam je ustvrdio da se taj sustav „ne protivi samo objavljenoj kršćanskoj istini, nego je on u jednakoj oprečnosti s naravnim zakonima koji vladaju ljudskim životom". Za komunističko besklasno društvo smatra da je gotovo neostvariva stvar, a i ako bi se to uopće ostvarilo, to bi bilo predstavljalo "sumu potpuno izjednačenih individua, među kojima nema više reda, ni hijerarhije, ni autoriteta (...) takovo društvo nije više – društvo".[1]

Niedzielski je socijalni nauk Katoličke crkve sa svojim zahtjevom za solidarnošću smatrao zlatnom sredinom između liberalističkog ekstrema (pretjerani individualizam) i marksizma (koji se fanatično zalaže za kolektivizam), čime bi se društvo izdiglo iznad materijalističke baze. Materijalizam je smatrao zajedničkim i liberalističkom i markstističkom ekstremu. Nasuprot njima, katolički socijalni nauk vodi prema višoj bazi metafizičkog realizma.[1]

Upozoravao je na opasnu gramzivost koja leži u komunističkim obećanjima i dolaska loših ljudi na vlast. Ukidanje privatnog vlasništva i prisvajanje kapitalistovog vlasništva, odnosno izvlastiti kapitalista vodi k tome da „pojedinac manje misli na prenašanje ekspropriiranog vlasništva na zajednicu, a više na prisvajanje istog u osobnu korist". Poslijeratna Jugoslavija potvrdila mu je teze, kad su se brojni dojučerašnji neradnici, primitivci, poluintelektualci i općenito iskompleksirani i frustrirani tipovi preko noći dokopali bogatih vila i dobro plaćenih položaja i sinekura.[1]

Skrenio je pozornost kako gdje je opasnost u zahtjevu za jednakošću svih ljudi, u čemu je ležala magnetska privlačnost komunizma. Razlog je taj što u takvome sustavu svaki pojedinac, pa bio on i egzemplarni neradnik i ništarija, može postati netko i nešto. Jer: svi smo jednaki; jednak je i neradnik i vrijedan čovjek, intelektualac i poluintelektualac. Ne čudi stoga što se je komunizam dobrim dijelom i održavao na suradnji tih i takvih tipova koji su doslovce preko noći od ničega postalo nešto. Niedzielski je obrazlažio u čemu se komunistička jednakost razlikuje od kršćanske jednakosti (jednakosti pred Bogom): ljudi su jednaki, ali je Bog ljudima dao različite talente (sposobnosti i zvanja), zbog čega se ljudi međusobno razlikuju te stoga više talenata dano od Boga donosi i veću obvezu. [1]

Citati[uredi VE | uredi]

  • Wikicitati

„"...kršćanstvo sa svojom metafizikom i svojim životom milosti jedino je sposobno obnoviti današnje društvo, oslobodivši ga od materijalističkog duha, koji se javlja u prevelikoj težnji za propadljivim stvarima". (...) sva ova materijalna bijeda neznatna [je] u odnosu prema strahoti ruševine duša. Bezbrojne duše propadaju: u tome je najveće zlo današnjeg vremena. Jer svaka materijalna šteta je nadoknadiva, ali svoju dušu čovjek može samo jednom da izgubi; sve što je na svijetu prolazno je, ali gubitak našeg spasenja je vječan"”

()

[1]

  • Wikicitati

„"...U kapitalističkoj ekonomiji, koja je vođena liberalnim shvaćanjem konkurencije, čovjek mora stalno da se bori za svoja prava, on (...) uvijek nanovo mora da osvaja svoju životnu poziciju. Naravno da je ova neprirodna borba za egzistenciju stvorila od čovjeka na gospodarskom polju zvijer, koja bezobzirno i ne birajući sredstva brani svoje interese. U ovom nesmiljenom takmičarenju i gramženju ljudska je savjest otvrdnula i ljudi su, držeći se poslovice da nužda ne poznaje zakona, prisvojili princip da je slobodno na svaki način povećati svoj imetak."”

(članak Ćudoredna obnova)

[1]

  • Wikicitati

„"Kada bude zavladala prava ljubav među ljudima, nestat će neprijateljskog trvenja među klasama, jer će bogataši i drugi odličnici svoju pređašnju nemarnost prema siromašnoj braći promijeniti u brižnu i radinu ljubav, dok će radnici iskreno u sebi ugušiti svako čuvstvo mržnje i zavisti. Nadalje radnici više neće biti nezadovoljni mjestom koje im je u ljudskom društvu doznačila Božja providnost, nego će ga visoko cijeniti i biti si postupno svjesni da svaki prema svojoj zadaći i službi koristi i časno surađuje na općem dobru."”

()

[1]

  • Wikicitati

„"Bliži uzrok države nije djelovanje Božje, nego ljudska društvena narav, pa prema tome Bog nije neposredni stvoritelj države, ali je posredni, ukoliko je stvorio ljudsku narav takovom da teži za državom i ukoliko prema tome država odgovara njegovom planu. To isto vrijedi za državnu vlast, koja ne potječe izravno od Boga, ali je svakako u zamisli Božjoj da čovjek razvije sve svoje sposobnosti, a pošto to ne može osamljen, nego samo u društvu, a društvo opet ne može postojati bez autoriteta, to je prema tome volja Božja da autoritet u društvu postoji i da mu se ljudi pokoravaju.

(o uzroku države i državnoj vlasti)

[1]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Kritika marksizma (Banja Luka, 1935.)[1]
  • Novi društveni poredak (Banja Luka, 1936.) [1]
  • Socijalni eseji, (Zagreb, 1941., Madrid 1964.)[1]

Pjesme je objavio u Hrvatskoj smotri i inim časopisima. Zastupljen je u antologiji „Lirika hrvatskih sveučilištaraca" (Matica hrvatska, Zagreb, 1939.).[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

HKV Logo.jpg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća. Vidi dopusnicu Hrvatskoga kulturnog vijeća za Wikipediju na hrvatskome jeziku.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]