Fritz Strassmann

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Fritz Strassmann
Fritz Strassmann.jpg
Rođenje 22. veljače 1902.
Boppard, Falačko Porajnje, Njemačka
Smrt 22. travnja 1980.
Mainz, Falačko Porajnje, Njemačka
Državljanstvo Nijemac
Polje Kemija, fizika
Institucija Berlinski kemijski institut "Kaiser Wilhelm"
Sveučilište u Mainzu
Institut za kemiju "Max Planck" u Mainzu
Alma mater Sveučilište u Hannoveru
Akademski mentor Otto Hahn
Poznat po Nuklearna fisija

Fritz Strassmann, punim imenom Friedrich Wilhelm "Fritz" Strassmann (Boppard, 22. veljače 1902. – Mainz, 22. travnja 1980.), njemački kemičar i fizičar. Studirao je kemiju u Hannoveru, gdje je i doktorirao 1929., od kada je radio u Institutu za kemiju "Kaiser Wilhelm" u Berlinu. Godine 1933., kao protivnik nacizma, bio je prisiljen dati ostavku. O. Hahn i L. Meitner uspjeli su ga opet zaposliti u istom institutu kao svojega pomoćnika. Godine 1938., kao bliski suradnik O. Hahna, sudjelovao je u otkriću neutronom inducirane nuklearne fisije, za što je Hahn 1944. dobio Nobelovu nagradu za kemiju. Nepravedno izostavljeni Strassmann i Meitner dobili su zadovoljštinu 1966., kada su za isto otkriće, zajedno s Hahnom, podijelili Nagradu "Enrico Fermi". Nakon Drugog svjetskog rata Strassmann je bio profesor anorganske kemije na Sveučilištu u Mainzu, a od 1948. prvi ravnatelj novoutemeljenog Instituta za kemiju "Max Planck". Osnivač je i instituta za nuklearnu kemiju. Međunarodni astronomski savez iskazao mu je počast, nazvavši planetoid 19136 njegovim imenom. [1]

Nuklearna fisija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Nuklearna fisija

Jedna od mogućih nuklearnih fisijskih lančanih reakcija: 1. Atom uranija-235 hvata spori neutron i raspada se na dva nova atoma (fisioni fragmenti – barij-141 i kripton-92), oslobađajući 3 nova neutrona i ogromnu količinu energije vezanja (200 MeV). 2. Jedan od tih neutrona bude uhvaćen od atoma uranija-238 i ne nastavlja nuklearnu reakciju. Drugi neutron napušta sustav bez da bude uhvaćen. Ipak, jedan od neutrona se sudara s novim atomom uranija-235, koji se raspada na dva nova atoma (fisioni fragmenti), oslobađajući 3 nova neutrona i ogromnu količinu energije vezanja (200 MeV). 3. Dva se neutrona sudaraju s dva atoma uranija-235 i svaki se raspada i nastavlja reakciju.

Kada se neutronom gađa atom litija, dolazi do pojedinačne transmutacije (pretvorbe) i na tome se sve prekida. Proces sam sebe ne podržava. Da izazovemo iduće pretvaranja, moramo ponovo gađati. Želimo li dakle praktično iskoristiti reakciju razbijanja jezgre i pri tom osloboditi nuklearnu energiju, mora se naći takav proces koji će sam sebe podržavati. Takav je na primjer slučaj kad hoćemo iskoristiti reakciju gorenja drveta. Komad drveta se zapali na jednom mjestu, i pošto je proces gorenja započeo, ne treba više držati šibicu jer se od zagrijavanja drveta na jednom mjestu pale i susjedni dijelovi. Proces gorenja se prenosi i širi sve dalje i dalje i podržava sam sebe. Jasno je da ne bismo mogli iskoristiti reakciju gorenja ako bismo svaki komadić drveta morali paliti posebnom šibicom.

1939. su njemački fizičari O. Hahn i F. Strassmann, te I. Joliot-Curie i P. Savić u Francuskoj našli proces koji je sposoban održavati sam sebe i koji se razvija i teče kao lavina. Takav proces se zove nuklearna lančana reakcija.

Bombardiranjem izotopa uranija-235 neutronima zbiva se ova pojava. Neutron koji je pogodio atomsku jezgru uranija ujedno je od jezgre apsorbiran i dolazi do procesa raspadanja kao u biologiji, to jest do diobe stanice. Takva je jezgra sada nestabilna i raspada se na dva jednaka dijela koji su potpuno drugi kemijski elementi, na primjer barij i kripton. Ovo cijepanje atomske jezgre na dva dijela zove se nuklearna fisija. Kod te lančane reakcije emitira se još nekoliko neutrona, od kojih svaki može ponovo izazvati diobu atomske jezgre na dva dijela. To nastaje kod svake diobe, te novi neutroni učestvuju u daljem procesu raspadanja (dezintegracije). Time se sam proces dalje razvija kao kod gorenja, odnosno eksplozije dinamita. Kod svakog tog raspadanja masa dobivenih produkata manja je od prijašnje mase zajedno s apsorbiranim neutronom. Dakle lančana reakcija je niz fisija, kod kojih jedna izaziva drugu.

No to se događa samo kod uranija atomske mase 235. Teškoća je i u tome što samo spori neutroni izazivaju lančanu reakciju. Da bismo usporili neutrone, puštemo ih kroz tvari male atomske mase koje ne upijaju neutrone. Atomi male atomske mase usporavaju neutrone zato što im neutroni predaju jedan dio svoje kinetičke energije, a ne odbijaju se od njih istom brzinom kao od atoma velike atomske mase. U tu svrhu služi teška voda i čisti grafit. Teška voda je spoj teškog vodika (deuterij) i kisika, a razlikuje se od obične vode u tome što vri kod 101,4 °C, a smrzava se kod 3,8 °C. Te tvari koje usporavaju neutrone zovu se moderatori ili usporivači neutrona.

Osim toga za dobivanje lančanog procesa nije svejedno koliki će se komad uranija uzeti. Uzme li se manji komad, neutroni mogu izletjeti u vanjski prostor, a da na svojem putu ne sretnu druge uranijeve atomske jezgre. Da bi proces bio eksplozivan, to jest da bi nastala lavina, komad uranija ne smije biti manji od neke određene veličine. Ta najmanja masa kod koje se još zbiva lančani proces zove se kritična masa. [2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Straßmann, Fritz (Friedrich Wilhelm), [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2018.
  2. Velimir Kruz: "Tehnička fizika za tehničke škole", "Školska knjiga" Zagreb, 1969.