Gabriele D'Annunzio

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Gabriele d'Annunzio)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Gabriele d'Annunzio

Gabriele D'Annunzio, rođen pod imenom Gaetano Rapagnetta D'Annunzio[1], (Pescara, 12. ožujka 1863.Gardone Riviera, 1. ožujka 1938.), talijanski pjesnik, dramaturg, političar.

Jedan je od značajnijih članova iredentističkog pokreta te duhovni inspirator Benita Mussolinija. 1919. godine je na čelu paravojne postrojbe okupirao hrvatski grad Rijeku - koju Saveznici nisu bili namijenili Italiji - i ondje osnovao paradržavu Talijansku upravu za Kvarner.

Životopis[uredi VE | uredi]

Na razglednici iz Rijeke 1921. godine.

Gabriele D'Annunzio je bio podrijetlom iz Dalmacije[nedostaje izvor]. Rođen je u Pescari u Abbruzzu, kao sin bogatog zemljoposjednika i gradonačelnika grada čije je ime izvorno bilo Francesco Paolo Rapagnetta, a kojem je on poslije dodao prezime svog ujaka D'Annunzija.

U šesnaestoj godini mu je otac financirao objavu prve zbirke pjesama Primo vere. Od tada gradi karijeru pisca koji se ističe svojim slobodoumnim i lascivnim stilom, kao i načinom života.


Prije Prvog svjetskog rata boravi u Francuskoj gdje surađuje sa skladateljem Claudeom Debussyjem na Muci svetog Sebastijana kojeg je smatrao osobnim svecom-zaštitnikom.

Politika[uredi VE | uredi]

D'Annunzija se često prikazuje kao preteču i idejnog začetnika talijanskog fašizma. Svoja politička gledišta je do kraja iskazao prilikom stvaranja Ustava (Carta del Carnaro) Talijanske uprave za Kvarner, kojeg je izradio u suradnji s anarhosindikalistom Alcesteom de Ambrisom.

De Ambris je bio vođa skupine talijanskih pomoraca koji su podigli ustanak i stavili se u službu D'Annunzija sa svojim plovilima, i svojom političkom mrežom koja je tražila istaknutu figuru iz Italije koja bi mogla ostvariti cilj sjedinjenja Rijeke Italiji. Ustav je utemeljio korporativnu državu, s devet korporacija koje su predstavljale različite socijalne grupe (radnici, poslodavci, stručnjaci) te desetu koja je trebala predstavljati "nadmoćna" ljudska bića - junake, pjesnike, proroke, nadljude. Carta del Carnaro je također proglasila glazbu kao jedan od temelja države. Benito Mussolini je iz D'Annunzijevog riječkog iskustva mogao naučiti većinu vještina koje je poslije i sam koristio za diktatorsko vladanje. Osim uspostave korporativne države (fašisti su državni ustroj kojega su uveli u Italiji nazaivali "korporativizam"), tu je svakako bilo umijeće teatralnog javnog govorenja, te organiziranja emocijama nabijenih nacionalističkih javnih "obreda". Crnokošuljaši koje je predvodio Mussolini su nastojali u svemu nasljedovati D'Annunzijeve ardite, koji su na okrutni način odgovarali na bilo kakav znak neslaganja s vlašću.

D'Annunzio je po nekim idejama začetnik prakse prisilnog zatvaranja političkih protivnika, korištenja ricinusova ulja i sličnih metoda u svrhu ponižavanja, onemogućavanja te katkad i ubijanja. Takva praksa je također postala uobičajeno sredstvo djelovanja crnokošuljaša.

D'Annunzio je podržavao talijansku ekspanzionističku politiku te je između ostalog pohvalio i talijansku invaziju na Etiopiju.

D'Annunzio i Rijeka[uredi VE | uredi]

D'Annunzio 1920. na poštanskoj marci.
Riječani pozdravljaju D'Annunzija 1920. godine
Željeznički most preko Rječine srušen za Krvavog Božića 1920. godine

Predstavnici riječkih Talijana nude talijanskom pjesniku - vojniku Gabrielu D'Annunziju da zauzme Rijeku i da je pridruži Kraljevini Italiji. On pristaje i kreće na taj pohod sa stotinjak talijanskih legionara - mahom nedavno razvojačenih ardita, pripadnika talijanskog specijalnog pješaštva - 11. rujna 1919. iz mjesta Ronchi (koje od tada nosi naziv dei Legionari).

Dvoglavi orao na gradskom tornju bio je simbol Rijeke, ali je D'Annunzijeve vojnike previše podsjećao na omražene Habsburgovce. Stoga su, stigavši u grad, najprije odrezali jednu orlovu glavu i zamijenili je talijanskom zastavom.

Guvernerova palača postaje D'Annunzijeva rezidencija, a s njenog balkona drži brojne govore. U tim govorima Rijeka je mučenički grad - città olocausta - žrtva međunarodne politike koja ne dopušta talijanskom narodu da se sjedini u jednoj državi.

Svojim govorima D'Annunzio opčinjava mase. Zaslužan je za oživljavanje rimskog vojnog pozdrava s uzdignutom rukom kojem dodaje poklič eia, eia, eia, alalà. Oživljava i druge rimske simbole i stavlja ih u službu talijanskog nacionalizma i iredentizma.

Dana 12. studenoga 1920. Kraljevina SHS i Kraljevina Italija potpisuju Rappalski ugovor, ali D'Annunzio ga ne prihvaća i talijanska Vlada želi protjerati D'Annunzijeve legionare silom.

24. prosinca ujutro talijanske regularne vojne postrojbe napadaju D'Annunzijeve legionare na Kantridi. Kako bi se osigurali od napada sa Sušaka, legionari su na sam Badnjak noću digli u zrak mostove na Rječini.

Brod Kraljevine Italije Andrea Doria ispalio je nekoliko projektila prema Guvernerovoj palači pri čemu je D'Annunzio bio lakše ranjen. Međusobno ubijanje talijanskih vojnika trajalo je 5 dana. Poginula su 22 ardita, 18 talijanskih redovnih vojnika i 5 civila. Ovaj je događaj u povijest ušao pod imenom Natale di Sangue (Krvavi Božić).

D'Annunzijevi legionari započinju s povlačenjem iz Rijeke 5. siječnja 1921., a sam pjesnik-vojnik napušta grad zrakoplovom 13 dana kasnije.

Suparništvo s Mussollinijem[uredi VE | uredi]

Na početku razvoja fašističkog pokreta, Gabriele d'Annunzio je pokazivao ozbiljne namjere da stane na čelo tog radikalnog desničarskog pokreta. Dana 13. kolovoza 1922. godine je ozbiljno ozlijeđen u padu kroz prozor. Događaj nije nikad objašnjen, ali je činjenica da nakon toga d'Annunzio nije više pokušavao konkurirati Mussoliniju, koji ga je zauzvrat ekstravagantno darivao i odavao mu visoke državne počasti. Fašisti su odmah nakon dolaska na vlast krajem 1922. godine stavili d'Annunziju na raspolaganje velika novčana sredstva da kupi, dogradi i krajnje luksuzno uredi dvorac nad jezerom Garda, koji je s vremenom postao umjetnički "hram" pod imenom Vittoriale degli Italiani - Spomen talijanskih pobjeda, u čijim su dvoranama izloženi ne samo srednjevjekovni oklopi, nego i torpedni čamac na kojem je d'Annunzio plovio po Kvarneru koji je još bio pod austrijskom kontrolom, avion iz kojega je d'Annunzio bacao granate na austrijske vojnike, te je u dvorištu dvorca čak postavljena čitava laka krstarica "Puglia" (koja je sudjelovala u pokušaju okupacije Splita 1920. godine, kada je njen kapetan ubijen u sukobu s lokalnim Hrvatima).

Zabilježeno je da je d'Annunzio tijekom 1930.-ih godina više puta pokušavao Mussolinija odvratiti od stupanja u savez s Hitlerom, i potom ga nagovarao da raskine bliske veze s Njemačkom.

Djela[uredi VE | uredi]

Pripovjetke[uredi VE | uredi]

  • Terra vergine (1882.)
  • Le novelle della Pescara (1884.-1886.)

Poezija[uredi VE | uredi]

  • Primo vere (1879)
  • Canto novo (1882)
  • Poema paradisiaco (1893)
  • Pet knjiga od Laudi del cielo, del mare, della terra e degli eroi (1903–1912)
    • Maia (Canto Amebeo della Guerra)
    • Elettra
    • Alcyone (Halcyon - ISBN 0-415-96745-7)
    • Merope
    • Asterope (La Canzone del Quarnaro)
  • Ode alla nazione serba (1914)

Romani[uredi VE | uredi]

  • Il piacere (1889.)
  • Giovanni Episcopo (1891.)
  • L'innocente (1892.)
  • Il trionfo della morte (1894.)
  • Le vergini delle rocce (1895.)
  • Il fuoco (1900.)
  • Forse che sì forse che no (1910.)

Kazališna djela[uredi VE | uredi]

  • Sogno d'un mattino di primavera (1897.)
  • Sogno d'un tramonto d'autunno (1897.)
  • La Gloria (1899.)
  • Più che l'amore (1906.)
  • Le Chèvrefeuille (1910.)
  • Il ferro (1910.)
  • Le martyre de Saint Sébastien (1911.)
  • Parisina (1912.)
  • La Pisanelle (1913.)

Tragedije[uredi VE | uredi]

  • La città morta (1899.)
  • La Gioconda (1899.)
  • Francesca da Rimini (1902.)
  • L'Etiopia in fiamme (1904.)
  • La figlia di Jorio (1904.)
  • La fiaccola sotto il moggio (1905.)
  • La nave (1908.)
  • Fedra (1909.)

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Puno ime i prezime njegova oca bilo je Francesco Paolo Rapagnetta D'Annunzio, jer je prezimenu s kojim se rodio dodao prezime svog ujaka Antonija D'Annunzija; v. A. Rapagnetta, La vera origine familiare e il vero cognome del poeta abruzzese Gabriele D'Annunzio, Carabba, Lanciano, 1938, http://www.italialibri.net/autori/dannunzio.html, te http://www.istrianet.org/istria/history/1800-present/dannunzio/index.htm

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Gabriele d'Annunzio
Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Gabriele D'Annunzio



Society.svgP vip.svg Nedovršeni članak Gabriele D'Annunzio koji govori o političaru treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.