Heta (slovo)
Heta je konvencionalno ime grčkog slova eta i nekoliko njegovih inačica kada se upotrebljavaju sa svojom originalnom funkcijom označavanja glasa /h/.
| |||
| grčki alfabet | |||
|---|---|---|---|
| Αα | alfa | Νν | ni |
| Ββ | beta | Ξξ | ksi |
| Γγ | gama | Οο | omikron |
| Δδ | delta | Ππ | pi |
| Εε | epsilon | Ρρ | ro |
| Ζζ | zeta | Σσς | sigma |
| Ηη | eta | Ττ | tau |
| Θθ | theta | Υυ | ipsilon |
| Ιι | jota | Φφ | fi |
| Κκ | kapa | Χχ | hi |
| Λλ | lambda | Ψψ | psi |
| Μμ | mi | Ωω | omega |
| povijest | |||
| arhajske lokalne varijante
| |||
| u drugim jezicima | |||
| znanstveni simboli | |||
|
| |||
Povijest[uredi | uredi kôd]
Slovo H nastalo je u grčkom od feničkog slova heth (
) koje je u početku označavalo suglasnik pa je heta bilo originalno ime. Italska pisma, a nakraju i latinica, preuzeli su slovo H od ovog grčkog načina upotrebe. Ipak, grčki su dijalekti postepeno gubili glas /h/. U jonskim narječjima, koji su izgubili glas /h/ jako rano, ime slova prirodno se promijenilo u eta i slovo se počelo rabiti za označavanje glasa /ɛː/. Ova je funkcija kasnije ušla u klasičnu ortografiju i proširila se tadašnjom Grčkom.
Prema tradicionalnim je izvješćima eta inovacija pjesnika Simonida s Kee.
U narječjima koji su još imali /h/ u fonološkom sustavu, uključujući govor ranih Atenjana, slovo se nastavilo upotrebljavati sa suglasničkom funkcijom. Poput samoglasničke ete mogao se pojaviti u raznim inačicama u različitim varijantama alfabeta. Jedan je od njih i oblika kockaste brojke 8 slične originalnom feničkom znaku (
), ali pojavljivali su se i drugi (
, 
, 
, 
, 
, 
).[1][2]
Tijekom klasičnoga doba sve je više narječja prihvaćalo jonsku etu, ali mnogi su još imali suglasnik /h/ pa su imali probleme u razlikovanju dvaju simbola. Neka su narječja, uključujući i klasično atičko, jednostavno prestali označavati suglasnik /h/. U nekima (poput rodskog govora) isti se simbol rabio za obje funkcije.[3] Ostali su razlikovali inačice znaka, primjerice u Delfima se upotrebljavao za /h/, a H za samoglasnik. U kolonijama na jugu Italije (Heraclea Lucania i Taranto) nastao je novi oblik za /h/, 
.
Od ovoga su znaka kasniji grčki učenjaci razvili spiritus asper čime se glas /h/ označavao u standiziranoj poslijeklasičnoj politonskoj ortografiji grčkog.
1.) arhaično, nejonsko
2.) klasično jonsko
3.) srednji stadij (nrp. Delphi)
4.) srednji stadij (npr. Taranto)
5.) kasna antika.
Čini se da se u vrijeme koine grčkog još uvijek sjećalo stare suglasničke vrijednosti slova H, ime samoglasničkog η još se izgovaralo sa /h/ i pisalo se s oznakom spiritus asper, ali kasnija standardna ortografija zapisuje ga s oznakom spiritus lenis.
U vrijeme rimskog cara Klaudija, sredinom prvog stoljeća poslije Krista, latinski je nakratko posudio slovo oblika polovice slova H kao jedno od tzv. klaudijevskih slova. Označavao je glas zvan solus medius, to jest kratki zatvoreni samoglasnik po kvaliteti između i i u.
U modernim transkripcijama i izdanjima grčkih epigrafskih tekstova koji upotrebljavaju suglasničku hetu, u bilo kojem obliku, slovo se najčešće pojavljuje kao latinično h, i u latinici i na grčkom. Neki autori upotrebljavaju i oblik .
Računalni kod[uredi | uredi kôd]
Unikod je ubacio heraklijsku hetu u verziju 5.1 iz travnja 2008. godine. Dostupno je malo i veliko slovo.[4] Klaudijevsko slovo također ime svoj simbol.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Jeffery, Lilian H. 1961. The local scripts of archaic Greece. Clarendon. Oxford.
- ↑ Poinikastas Epigraphic Archive
- ↑ Jeffery (1961); pg 345.
- ↑ Summary of repertoire for FDAM 3 of ISO/IEC 10646