Baktrijski jezik
| Baktrijski | |
| Αριαο | |
| Države | Baktrija (Afganistan) |
| Regije | Srednja Azija |
| Govornici | izumro |
| Razredba | indoeuropski indoiranski |
| Pismo | grčko |
| Jezični kôd | |
| ISO 639-1 | - |
| ISO 639-2 | - |
| ISO 639-3 | xbc |
| Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima) | |
Baktrijski jezik izumrli je istočnoiranski jezik koji se nekad upotrebljavao u regiji Baktriji (u današnjem Afganistanu).[1] Bio je službeni jezik Kušanskog i Heftalitskog Carstva.
Dugo se mislilo da je avestički zapravo starobaktrijski, ali u ta je ideja nestala do kraja 19. stoljeća.
Govornici su se zvali arijcima što je uobičajen endonim indoiranskih grupa. Bio je poznat i kao grčko-baktrijski, kušansi ili kušansko-baktrijski.[2]
Pod kušanskom je vlašću Baktrija bila poznata kao Tukara ili Tokara i kasnije Tokaristan. Kada su tekstovi u dvama izumrlim i dotada nepoznatim indoeuropskim jezicima bili otkriveni u Tarimskoj zavali u Kini tijekom ranog 20. stoljeća, povezalo ih se s Tokaristanom pa se tada baktrijski nazivalo eteo-tokarskim (to jest pravim ili originalnim tokarskim). Do sedamdesetih godine postalo je jasno da nema dokaza takve veze. Primjerice, toharski su jezici kentumski, a baktrijski je satemski jezik.
Baktrijski je član istočnoiranskog saveza jezika i dijeli mnoga obilježja s izumrlim sogdanskim te kvarezmijskim (istočnim) i partskim (zapadnim) kao i s modernim paštunskim i pamirskim jezicima.[3] Njegova je genealoška povezanost s drugim jezicima nepoznata.[4] Po drugim izvorima moderni govornici mundžanskog jezika pokazuju najveću lingvističku sličnost s baktrijskim jezikom.[5]
Postao je lingua franca Kušanskog Carstva i regije Baktrija zamjenjujući grčki. Njime su se koristili baktrijski vladar sve do dolaska Omejidskog Kalifata.
Nakon što je Aleksandar Veliki 323. godine prije Krista pokorio Baktriju, grčki je bio administrativnim jezikom helenskih nasljednika, to jest Seleukovića i Grčko-Baktrijskog Kraljevstva. Istočne skitske grupe napale su teritorij oko 140. godine pr. Krista. U prvom stoljeću prije Krista nastala je dinastija Kušanskog Carstva.
Kušansko Carstvo u početku je upotrebljavalo grčki za administrativne poslove, ali ubrzo ga je počeo zamjenjivati baktrijski. Rabatački natpis pokazuje kako kralj Kaniška odbacuje grčki (jonski) kao jezik administracije i prihvaća baktrijski (arijski). Ipak, grčko pismo nastavilo se rabiti za zapisivanje baktrijskog.[6]
Teritorijalno širenje Kušana pomoglo je širenju baktrijskog u Središnju Aziju i Sjevernu Indiju.
U trećem je stoljeću, kada je kušanski teritorij zapadno od Inda palo pod Sasanidsko Perzijsko Carstvo, srednjoperzijski jezik počeo je utjecati na baktrijski. Istočni dio Kušanskog Carstva u sjeverozapadnoj Indiji osvojilo je Carstvo Gupta. Neke kovanice iz ovog su doba još pisane grčkim alfabetom.
Od sredine četvrtog stoljeća Baktrija i sjevernozapadna Indija postepeno su pali pod Heftalite i druga hunska plemena. Ovo je razdoblje obilježeno jezičnim bogatstvom: osim baktrijskog, srednjoperzijskog, indoarijskih jezika, i latinski leksik također je posvjedočen. Heftaliti su vladali ovim područjem do sedmog stoljeća kada ih je zamijenio Omejidski Kalifat nakon kojeg je upotreba baktrijskog kao službenog jezika nestala. Preživio je u drugim ulogama sve dok nije u potpunosti nestao. Posljednji natpis na baktrijskom pismu pronađen je u dolini u Pakistanu, a potječe s kraja devetog stoljeća.[7]
Baktrijski je jedini indoarijski jezik koji upotrebljava grčko pismo. Iako njegov glasovni sustav nije bio pogodan za grčko pismo pa u čitanju ima nedoumica, neki su problemi bili riješeni upotrebom hete za glas /h/ i novim znakom šo za glas /ʃ/.[8] Ksi i psi nisu bili upotrebljavani jer se skupovi /ks/ i /ps/ nisu pojavljivali u jeziku, ali ipak su se vjerojatno rabili za predstavljanje brojeva (kao i druga grčka slova).
Baktrijski je poznat iz natpisa, novčića, pečata, manuskripta i drugih dokumenata.
Preko 150 dokumenata prava, izvještaja, pisama i budističkih tekstova pronađeno je od 1990-ih.[9] Najveća je kolekcija Khalilijeva kolekcija aramejskih dokumenata.[10] Oni su jako pomogli poznavanju baktrijskog.[9]
Glasovni sustav baktrijskog ne može se pouzdano odrediti zbog ograničenja pisma.
| Labijalni | Dentalni/ | Palatalni i | Velarni | Glotalni | |||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| obični | labijalizirani | ||||||
| Ploziv | Bezvučan | p | t | k | |||
| Zvučan | b(?) | d | ɡ | ||||
| Afrikata | Bezvučna | t͡s | |||||
| Zvučna | d͡z | ||||||
| Frikativ | Bezvučan | f | θ(?); s | ʃ | x | xʷ | h |
| Zvučan | v | ð(?); z | ʒ(?) | ɣ | |||
| Nazal | m | n | |||||
| Aproksimant | l | j | w | ||||
| Vibrant | r | ||||||
Najveći je problem u otkrivanju fonologije baktrijskog to što se afrikate i zvučni suglasnici nisu konzistentno razlikovali od odgovarajućih frikativa u grčkom pismu.
- Prairanski *b, *d i *g uglavnom su postali spiranti kao i u većini drugih itočnoiranskih jezika. Posebno je obilježje baktrijskog koje dijeli s mundžunskim i jidganskim jezikom te s paštunskim jezicima to da je *d postalo *ð koje je pak dalo /l/. Ova je promjena mogla biti arealna.[4] Originalno je *d opstalo samo u nekim skupovima suglasnika. Skupovi [lr] i [rl] pojavljivali su se u ranijem baktrijskom, ali kasnije su postali [dr] i [rd] kao što pokazuje primjer *drauga > λρωγο (4. do 5. st.) > δδρωρο (7. do 8. st.).
- Prairanski *p, *t, *č i *k ozvučeni su između samoglasnika te iza nazala ili *r
- Unutar riječi digrafi ββ, δδ predstavljali su originalne *p i *t koji su vjerojatno tada bili [b] i [d]. Digraf ββ posvjedočen je samo u jednoj riječi: αββο 'voda'. Čini se da je manihejski baktrijski imao samo /v/ u svojim riječima koje nisu posuđenice. Prema Gholamiju, jednostavno δ možda je predstvaljalo [ð].
- Čini se da je gama predstavljala ploziv [g] i frikativ [ɣ], ali ne zna se je li kontrast postojao i u kojim je situacijama slovo predstavljalo koji glas. Dokaz iz manihejskog pisma ukazuje da je u slučajevima u kojima potječe od *k bio ploziv [g],a kada potječe od *g frikativ [ɣ]. Prema grčkoj ortografskoj praksi, γγ je predstavljalo [ŋɡ].
- Slovo sigma može dolaziti od prairanskog *c > *s i od *č. Manihejsko pismo dokazuje da je slovo predstavljalo dva glasa, najvjerojatnije /s/ i /ts/.
- Slovo zeta slično može nastavljati prairansko *dz > *z te *ǰ i *č. U najmanju ruku predstavlja /z/ i /dz/. Razliku opet potvrđuje manihejsko pismo. Manihejski baktrijski ima i treći pandan: vjerojatno predstavlja /ʒ/.
Status slova theta nejasan je: samo se pojavljuje u riječi ιθαο 'također, stoga' koja bi mogla biti posuđenica iz nekog drugog iranskog jezika. U većini pozicija prairansko *θ postalo je /h/ (piše se υ) ili je izgubljeno, primjerice *puθra- > πουρο 'sin'. Čini se da je skup *θw postao /lf/, primjerice *wikāθwan > οιγαλφο 'svjedok'.
Slovo šo nastavlja prairansko *š, ali i *s u skupovima *sr, *str i *rst. U nekoliko je slučajeva prairansko *š postalo /h/ ili je nestalo. Raspodjela je nepoznata. Primjer: *snušā > ασνωυο 'daughter-in-law', *aštā > αταο 'osam', *xšāθriya > χαρο 'vladar', *pašman- > παμανο 'vuna'.
|
| |||||||||||||||||||||||||||||||||
Grčko pismo ne predstavlja duljinu samoglasnika konzistentno. U mainkejskom pismu ima još manje kontrasta među samoglasnicima, ali kratko /a/ i dugo /a:/ razlikuju se što sugerira da je prairanski kontrast između duljina samoglasnika očuvan.
Nije poznato predstavlja li omikron kratko [o] uz [u] i je li razlika uopće postojala. Kratko [o] moglo se pojaviti bar kao refleks *a kada se u sljedećem slogu nalazi nestalo *u, primjerice: *madu > μολο 'vino'. Kratko [e] također je rijetko. Dugi [e:] i [o:] refleksi su prairanskih dvoglasa i određenih kombinacija samoglasnika i polusamoglasnika (η < *ai, *aya, *iya; ω < *au, *awa).
Epentetsko [ə] (zapisivalo se kao α) umetalo se prije skupova suglasnika na početku riječi.
Originalni samoglasnici na početku i kraju riječi u otvorenom slogu obično su nestali. Omikron se na kraju riječi obično pisao, ali se vjerojatno nije izgovarao. Bio je priložen i nakon zadržanih samoglasnika na kraju riječi, primjerice *aštā > αταο 'osam', vjerojatno se izgovaralo /ataː/.
Prairansko slogotvorno *r nestalo je, a refleksi su ορ uz labijalne i ιρ uz druge suglasnike. Ovo se slaže s razvojem zapadnoiranskih jezika partskog i srednjoperzijskog.
Upotreba slova grčkog alfabeta za zapisivanje glasova baktrijskog:
| Grčko slovo | MFA | Grčko slovo | MFA | Grčko slovo | MFA |
|---|---|---|---|---|---|
| α | a, aː | η | eː | ρ | r |
| α/ο | ə | θ | θ | σ | s, t͡s |
| β | v | ι | i, j | τ | t |
| β/ββ | b | κ | k | υ | h |
| γ | ɣ, ɡ | λ | l | φ | f |
| δ | ð | μ | m | χ | x |
| δ/δδ | d | ν | n | χο | xʷ |
| ε | e | ο | o, u, w | ω | oː |
| ζ | z, ʒ, d͡z | π | p | ϸ | ʃ |
- ↑ Foundation, Encyclopaedia Iranica. Welcome to Encyclopaedia Iranica. iranicaonline.org (engleski). Pristupljeno 19. ožujka 2022.
- ↑ Gershevitch 1983, str. 1250 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFGershevitch1983 (pomoć)
- ↑ Henning (1960), p. 47. Bactrian thus “occupies an intermediary position between Pashto and Yidgha-Munji on the one hand, Sogdian, Choresmian, and Parthian on the other: it is thus in its natural and rightful place in Bactria”.
- ↑ a b Novák, Ľubomir. 2014. Question of (re)classification of Eastern Iranian languages. Linguistica Brunensia: 77–87
- ↑ Waghmar, Burzine K. (2001) 'Bactrian History and Language: An Overview.' Journal of the K. R. Cama Oriental Institute, 64. pp. 45.
- ↑ Harry Falk (2001), “The yuga of Sphujiddhvaja and the era of the Kuṣâṇas.” Silk Road Art and Archaeology 7: 121–36.p. 133.
- ↑ History of Civilizations of Central Asia: The Development of Sedentary and Nomadic Civilizations, 700 B. C. to A, Part 250 illustrated izdanje. UNESCO. 1994. str. 433. ISBN 9231028464. Pristupljeno 27. ožujka 2013.
- ↑ Skjærvø, P. O. 2009. Bactrian. Brown, Keith; Ogilvie, Sarah (ur.). Concise encyclopedia of languages of the world. Elsevier. Oxford. str. 115. ISBN 9780080877754
- ↑ a b Sims-Williams, Nicholas. Ožujak 2002. New Documents in Ancient Bactrian Reveal Afghanistan's Past (PDF). IIAS Newsletter. International Institute for Asian Studies (27): 12–13
- ↑ Gholami, Saloumeh. 2013. Review of Bactrian Documents from Northern Afghanistan. III: Plates. Studies in the Khalili Collection, Vol. 3. CIIr. Pt. 2, Inscriptions of the Seleucid and Parthian Periods and of Eastern Iran and Central Asia. Vol. 4, Bactrian. Journal of the Royal Asiatic Society. 23 (1): 136–138. ISSN 1356-1863. JSTOR 43307651