Holokaust u Litvi

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Kolaboracionistička Litavska sigurnosna policija (1941-1944) spaljuje sinagogu.

Holokaust u Litvi označava sustavno istrebljenje Židova u dijelu Reichskommissariat-a Ostland koji je obuhvaćao prostor Litavske Sovjetske Socijalističke Republike (osnovane 1940.) pod okupacijom Trećeg Reicha. Od približno 208.000 ili 210.000 Židova procjenjuje se da ih je između 190.000 i 195.000 ubijeno prije kraja Drugog svjetskog rata, najviše u razdoblju od lipnja do prosinca 1941. godine. U Holokaustu je stradalo preko 95 % svih litavskih Židova što je najveći udio stradalih u svim zemljama u kojima je provođen zločin Holokausta. Povjesničari ovako velik udio stradalih pripisuju masovnom kolaboracionizmu od strane ne-židovskih lokalnih litavskih paramilitarnih grupa, dok su motivi te kolaboracije predmet rasprava.[1][2][3] Holokaust predstavlja najveći pomor stanovništva u tako kratkom razdoblju u povijesti Litve.[4]

Događaji u zapadnim okupiranim dijelovima Sovjetskog Saveza koji su se odvijali u prvim tjednima okupacije predstavljali su dramatično razbuktavanje politike provođenja Holokausta.[5][6][7]

Značajnu komponentu Holokausta u Litvi čini i uspjeh u raspirivanja već postojećeg antisemitizma kroz koji su nacističke snage narativno povezale lokalnu židovsku zajednicu sa sovjetskom okupacijom Litve iz 1940. godine. Nacisti su se u ostvarenju cilja uništenja Židova u značajnoj mjeri oslanjali na organizaciju, pripreme i provedbu naredbi od strane litavskih kolaboracionista.[2][3]

Još i danas, tema Holokausta i uloge koju su Litavci imali u provedbi genocida, uključujući i neke istaknute litavske nacionaliste, kontroverzna je tema u litavskom društvu.[8]

Pozadina[uredi | uredi kôd]

Do Drugog svjetskog rata područje današnje Litve kulturnog i političkog života židovske zajednice u Europi. Današnji litavski glavni grad Vilnius bio je poznat i kao Jeruzalem sjevera zbog brojnih vjerskih, kulturnih i znanstveno-obrazovnih institucija kojima je bio dom.[9]

Nakon njemačko-sovjetske invazije na Poljsku u rujnu 1939. godine, Sovjetski je Savez 10. listopada potpisao ugovor sa Litvom kojim joj je predao grad Vilnius (danas glavni grad, a do tada u sastavu Poljske i sa poljsko-židovskim stanovništvom) u zamjenu za vojne koncesije. SSSR je anektirao Litvu 1940. nakon provedbe izbora.[10][11] Njemački napad na SSSR, 22. lipnja 1941. godine, započep je godinu dana nakon sovjetske okupacije koja je kulminirala u masovnim deportacijama baltičkog stanovništva svega tjedan dana prije njemačke invazije. Nacističke snage su od strane Litavaca dočekane kao osloboditelji te su im paramilitarne jedinice pružile podršku u borbi protiv sovjetskih snaga u povlačenju. Mnogi Litavci su vjerovali kako će im njemačke snage dozvoliti obnovu nekog oblika nezavisnosti (kao što su učiniti u Slovačkoj i naknadno NDH).[12] Dijelom i kako bi udobrovoljili okupacijske snage, dio stanovništva počeo je iskazivati snažne antisemitističke osjećaje. Nacistička Njemačka iskoristila je ovu situaciju i u prvom tjednu ofenzive dozvolila osnivanje Litavske prelazne vlade i Litavskog aktivističkog fronta.[12] U kratkom je razdoblju izgledalo kako je Litva funkcionirati na sličan način kao i Slovačka.[12] Neovisnije litavske institucije ipak su ukinute nakon prvog mjeseca okupacije u srpnju i rujnu 1941. godine te su Nijemci preuzeli izravniju kontrolu.[12]

Tijek Holokausta[uredi | uredi kôd]

Procjene broja žrtava[uredi | uredi kôd]

Karta sa procjenom broja žrtava Holokausta u zemljama baltičke regije.

Procjene broja litavskih Židova prije njemačke invazije kreću se na oko 210.000 stanovnika[3] uz tvrdnju Litavskog zavoda za statistiku da je na 1. siječnja 1941. u zemlji bilo 208.000 Židova.[4] Te procjene, uz službene podatke o iseljavanju u prvom razdoblju sovjetske uprave (oko 8.500 osoba), osobe pobjegle iz geta u Kaunasu i Vilniusu (1.500-2.000 osoba) i osobe koje su preživjele u logorima do dana kada ih je oslobodila Crvena armija (2.000-3.000), dovode do ukupnog broja od 195.000 do 196.000 ubijenih litavskih Židova.[4] Unatoč tome što su okvirni brojevi poznati, kao i u drugim masovnim zločinima iznimno je teško utvrditi konačan broj žrtava sa apsulutnom preciznošću. Brojevi kojima povjesničari raspolažu povremeno se i značajno razlikuju uz najmanje brojeve od oko 165.000 do većih brojeva koji dosežu 254.000 koji jerojatno uključuju i Židove sa drugih područja ubijene u Litvi.[4]

U razdoblju rata postojala su organičena nastojanja za spašavanje progonjenog stanovništva. U razdoblju od 16. srpnja do 3. kolovoza 1940. počasni konzul Nizozemske u Kaunasu Jan Zwartendijk koji je za 2.200 Židva osigurao treću destinaciju na karipskom otoku Curaçao (koloniji koja nije tražila ulazne vize) i u Surinamu (koji je također bio nizozemska kolonija do 1975. godine). Službenik japanske vlade Chiune Sugihara, koji je služio kao zamjenik konzula u Kaunasu, izdao je 6.000 tranzitnih viza za putovanje japanskim teritorijem litavskim Židovima čime je ugrozio svoj i život članova vlastite obitelji.[13] Izbjegli Židovi bili su građani okupiranih dijelova predratne Poljske i Litve.

Događaji u okviru Holokausta u Litvi[uredi | uredi kôd]

Ubojstva Židova od strane litavskih snaga 27. lipnja 1941. tijekom Pogroma u Kaunasu. U pozadini, njemački vojnici i litavski civili (uključujući žene i djecu) promatraju pokolj.

Današnji litavski lučki grad Klaipėda (na njemčakom poznat kao Memel) kroz povijest je bio dio Hanzeatskog saveza te je do 1918. pripadao Njemačkom Carstvu kao dio Istočne Pruske. U razdoblju litavske međuratne nezavisnosti grad je uživao određenu razinu autonomije i bio pod patronatom Lige naroda. Kada su grad 15. ožujka 1939. zauzele njemačke snage u njemu je živjelo oko 8.000 Židova koji su pobjegli u tada neokupirani dio Litve gdje ih je većina stradala nakon invazije u lipnju 1941. godine.

Kronološki se genocid u Litvi unutar njezinih tadašnjih granica može podijeliti na tri faze od kojih je prva trajala od ljeta pa do kraja 1941., druga od prosinca 1941. do ožujka 1943. i treća od travnja 1943. do srpnja 1944. godine.[14]

Većina litavskih Židova stradala je u prvoj fazi Holokausta u prvim mjesecima okupacije i prije kraja 1941. Sile osovine napale su Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. što se poklopilo i sa takozvanim Lipanjskim ustankom u Litvi. Prije dolaska samih njemačkih okupacijskih snaga Litavski je aktivistički front i sam napao sovjetske snage, preuzeo vlast u nekoliko gradova, započeo širenje antisemitističke propagande i počinio masakre nad litavskim Židovima i Poljacima. U noći s 25. na 26. lipanj Algirdas Klimaitis naredio je svojim snagama od 800 ljudi da započnu Pogrom u Kaunasu. Zapovjednik SS-a Franz Walter Stahlecker je 28. lipnja 1941. tvrdio kako je tom prilikom ubijeno 3.800 žrtava u samom gradu i 1.200 u regiji oko grada.[15] Klimaitisove snage uništile su nekoliko sinagoga i oko 60 židovskih kuća. U revizionističkim nastojanjima od u 1990-im godinama broj žrtava koje navodi Stahlecker dovođen je u pitanje kao pretjerano velik.

Njemački odredi smrti, Einsatzgruppen, slijedile su nadiruću njemački armiju te su već u lipnju i oni započeli organizaciju ubojstava Židova.[6] Prvi zabilježeni zločin ovih odreda dogodili su se 22. lipnja 1941. godine u pograničnom gradu Gargždaiju koji je bio jedno od najstarijih židovskih naselja u zemlji i na svega 18 kilometara od Memela koji su nijemci ponovno zauzeli. Oko 800 Židova je ubijeno u događaju koji je poznat kao Gargždajski masakr. U masakru je stradalo i oko 100 ne-Židova, mnogi jes su pokušali pomoći svojim židovskim sugrađanima.[2][3] Do kraja godine u Litvi je stradalo između 80.000 i 175.000 Židova.[2]

Zbog vrlo ranog i brzog progona mnoge litavske židovske žrtve nikada nisu živjele u getima ili bile deportirane u koncentracijske logore koji su u to rijeme tek osnivani. Većina žrtava ubijana je u jamama u blizini mjesta boravka u ozloglašenim masovnim ubojstvima kao što su Masakr u Kaunasu 29. listopada 1941. koji je izvršen u šumi pored grada ili sličan zločin u Vilniusu.[6] Do 1942. preživjelo je jop oko 45.000 Židova, većinom oni koji su poslani u geta ili koncentracijske kampove.

U drugoj fazi Holokaust je u Litvi usporen i njemake su okupacione snage odlučile koristiti židovski prisilni rad za održavanje ratne ekonomije. U trećoj fazi Holokaust je još jednom intenziviran i u njoj su likvidirani preostali zarobljenici logora i židovskih geta.

Dva su faktora doprinijela rapidnom uništenju židovske zajednice u Litvi. Prvi je bio značajna razina potpore „de-jueizaciji” među litavskim masama dok je drugi bio rani njemački plan za kolonizaciju Litve koja je dijelila granice sa Istočnom Pruskom.

Uloga litavskih kolaboracionista[uredi | uredi kôd]

Član Litavske sigurnosne policije provodi grupu Židova kroz Vilnius.
Njemački vojnici i Litavci promatraju sinagogu u plamenu, 9. srpnja 1941.
Obilježje na mjestu masovnih grobnica u blizina grada Jonava.

Dina Porat, vodeća povjesničarka Yad Vashem-a, piše kako su „Litavci pokazali Einsatzgruppen-u kako ubijati žene i djecu, i možda ih i prilagodili na tu praksu... Zaista, nadiruće njemačke jedinice ubijale su većinom muškarce, dok su Litavci ubijali neselektivno”.[16]

Administracija nacističke Njemačke usmjeravala je i podupirala ubijanje litavskih Židova. Lokalni litavski kolaboracionisti okupatorskog režima izvršavali su pripremu, logistiku i provedbu ubojstava pod nacističkim vodstvom.[2][3][17] Nacistički SS brogadir Franz Walter Stahlecker stigao je u Kaunas 25. lipnja 1941. godine gdje je održao zapaljive govore kojim se poticalo ubijanje građana Židova. U početku je održavao govore u zgradi sigurnosnih službi, nakon čega je održavao govore i u samom gradu.[18] U izvještaju od 15. listopada Stahlecker je pisao o uspjehu u prikrivanju najranijih akcija Vorkommando-sa i kako sada izgleda kako se radi o inicijativi lokalne populacije.[18][19] Grupe partizanskog organizacijskog tipa, civilne desničarske nacionalističke i antisovjetske jedinice, inicirale su kontak sa Nijemcima čim su one stupile na litavski teritorij.[2] Jedinice pod zapovjedništvom Algirdas-a Klimaitis-a, podržane od strane Nijemaca u Sicherheitspolizei-ju and Sicherheitsdienst-u započeli su anti-židovske pogrome u Kaunasu u noći sa 25. na 26. lipnja 1941. Preko tisuću Židova stradalo je u događaju koji je bio prvi pogrom u okupiranoj Litvi.[6][19][20] Točan broj žrtava pogroma je nepoznat dok se brojke kreću od 1.500 do 3.800 žrtava pogroma kada se u njih ubroje i žrtve u okolini grada.[6][20]

24. lipnja 1941. godine Litavska sigurnosna policija (Lietuvos saugumo policija) došla je pod upravu Njemačke policije i obavještajne službe. Litavske jedinice su uključene u brojne akcije usmjerene protiv Židova i proti neprijatelja nacističkog režima.[19] Nacistički zapovjednici ispunjavali su svoje izvještaje svjedočanstvima o "zelotizmu" litaskih policijskih jedinica koji premašuje i motivaciju među samim njemačkim jedinicama.[16] Najozloglašenija litavska jedinica koja je provodila Holokaust bila je Ypatingasis būrys koja je masakrirala tisuće Židova i pripadnika poljske manjine u okolici Vilniusa.[21][22][19] Druga organizacija uključena u provedbu Holokausta bila je Litaska radnička garda.[2] Brojni Litavci koji su podržavali nacističku politiku pridružili su se fašističkoj organizaciji Željezni vuk.[3] Tako je u cjelini, litavska nacionalistička administracija bila usmjerena ka uništenju Židova kao doživljenih neprijatelja i potencijalnih rivala etničkim Litavcima te stoga ne samo da se nije opirala nacističkom Holokaustu već ga je efektivno prihvatila i kao vlastiti cilj.[17]

Kombinacija čimbenika objašnjava široko sudjelovanje Litavaca u genocidu nad Židovima.[16] Oni uključuju nacionalne tradicije i vrijednosti, antisemitizam (raširen širom srednje Europe) i specifičnu litavsku želju za „čistom” litavskom nacionalnom državom sa kojom je brojna židovska zajednica smatrana nespojivom.[3] Ostali čimbenici uključuju i ozbiljne ekonomske probleme koji su navodili na uništenje Židova s ciljem oduzimanja njihove privatne imovine.[16] U konačnici, Židovi su doživljavani i kao grupa koja je uživala podršku sovjetskog režima u razdoblju između 1940. i 1941. godine.[3][16][17] U razdoblju njemačke okupacije Židovi su tako optuživan za gotoo sve probleme sa kojima se Litva suočava.[3][17] Tako je rasprostranjeno lokalno sudjelovanje u Holokaustu postalo značajan čimbenik zbog kojeg je Holokaust u Litvi provođen sveobuhvatnije nego u drugim zemljama.[2][3][17]

Iako je kolaboracija bila raširena, podrška genocidu nije dolazila od svih segmenata litavskog društva[23] i više stotina građana je riskiralo vlastite živote nastojeći pomoći progonjenim Židovima.[16] Država Izrael je do 1. siječnja 2017. priznala 891 litavskog pravednika među narodima.[24][3][16][25][26] Brojni etnički Poljaci u Litvi, i sami progonjeni, pomagali su progonjenim Židovima.[23]

Suočavanje s prošlošću i sjećanje na Holokaust[uredi | uredi kôd]

Vidi još: Suočavanje s prošlošću

Po okončanju Drugog svjetskog rata i Holokausta Litva je ponovni postala dio Sovjetskog Saveza koji je u svojim politikama sjećanja umanjivao jedinstvenost židovske patnje i ratnog iskustva.[27] Sjećanje na drugi svjetski rat bilo je usredotočeno na širi narativ o fašističkoj agresiji kao kulminaciji kapitalizma i herojskom antifašističkom otporu i patnji svih građana SSSR-a.[9] U sovjetskoj Litvi većina spomenika podignuta u tom razdoblju Židove nije izričito spominjala već je govorila o lokalnom stanovništvu.[27] Ipak, osobe odgovorne za nacističke zločine i kolaboraciju često su deportirane ili osuđene na smrtnu kaznu.[28] U prvim godinama poslije rata, vlasti su tolerirale otvaranje Židovskog muzeja u Vilniusu 1944. godine koji je 1945. svoj stalni prostor našao u knjižnici i zgradi zatvora starog židovskog geta.[9] Institucija je pomagala izbjeglim Židovima u utvrđivanju sudbine litavskih Židova, u pravilu potvrđujući crne slutnje o njihovoj sudbini.[9] Muzej je de facto zatvoren 1949. godine kada su ga lasti reorganizirale u Muzej lokalne povjesti Vilniusa, dok su židovske škole u Vilniusu i Kaunasu zatvorene 1946. i 1950. godine.[9] Do određenog poboljšanja došlo je nakon srmti Staljina te je od 231 spomenika Holokaustu njih 45 podignuto prije 1991. godine.[9] 1965. i 1973. godine objavljena je dvotomna knjiga Masovna ubojstva u Litvi koja je prva izravno obrađivala temu Holokausta dok je 1988. organizirana i izložba Umjetnost litavskih Židova.[9]

Od kada je Litva ponovno stekla nezavisnost od Sovjetskog Saveza 1991. godine, debata o litavskom sudjelovanju u provođenju Holokausta suočila se sa ozbiljnim preprekama i poteškoćama. Suvremeni litavski nacionalisti ističu antisovjetski pokret otpora kao heroje u borbi protiv sovjetske okupacije iako su isti bili kolaboracionisti nacistima u istrebljenju Židova.[29]

Povjesničari na genocid u Litvi gledaju kao na jedan od najranijih masovnih akcija provedbe “konačnog rješenja” što neke akademike navodi na zaključak kako je Holokaust i započeo u Litvi u ljeto 1941. godine.[6][7] Drugi ipak ističu kako je Holokaust započeo i ranije, početkom Drugog svjetskog rata 1939. godine ili još i u Kristalnoj noći.[30][31]

Post-sovjetske litavske vlasti u više su navrata obilježavale Holokaust, nastojale suzbiti antisemitizam te su i neke od zločinaca iz razdoblja drugog svjetskog rata privele pravdi.[26] Američka Nacionalna koalicija za potporu sovjetskim Židovima istakla je kako je Litva napravila spore, ali značajne korake u procesuiranju osumnjičenih litavskih kolaboracionista u nacističkom genocidu.[26] Litva je prva među bivšim republikama SSSR-a zakonski propisala zaštitu i obilježavanje mjesta na kojima je provođen Holokaust.[26] 1995. godine litavski predsjednik Algirdas Brazauskas je u govoru pred izraelskim Knesetom ponudio javnu ispriku Židovima zbog sudjelovanja Litavaca u Holokaustu.[23] Predsjednik je zbog isprike snažno kritiziran u zemlji.[9] Iako su određeni značajni koraci učinjenji, litavska nastojanja poslije obnove nezavisnosti ostala su obilježena često neprimjerenim nastojanjima da se jedinstvenost Holokausta i židovskog iskustva dovede u pitanje nacionalističkim fokusiranjem na žrtvu Litavaca zbog sovjetske okupacije, kao i izjednačavanjem sovjetske i nacističke okupacije.[9]

Kontroverze i kritike[uredi | uredi kôd]

Debata i svijest o Holokaustu nije šire razvijena u litavskoj nacionalnoj svijesti dok se sudjelovanje u genocidu poriče ili pripisuje marginalnim ekstremističkim elementima.[32][33] Sjećanje na razdoblje Holokausta i događaje koji ga čine značajno se razlikuje u židoskoj i litavskoj historiografiji uz određeni napredak kod dijela litavskih povjesničara u razdoblju nakon nezavisnosti.[32][14][32][34] Najkontroverzniji trenutci za litavsku nacionalističku historiografiju su uloga Litavskog dobrovoljačkog fronta, Litavske prijelazne vlade i litavskih građana i dobrovoljaća u događajima u razdoblju rata.[32]

Od 1990-ih litavska je vlast na udaru kritika koji je pozivaju da primjereno prikazuje i sjeća se povijesti Holokausta i da jasno osudi lokalnu kolaboraciju. U 2010-im godinama litavsko je društvo bilo obilježeno prešućivanjem Holokausta i porastom antisemitizma.[35]

2001. godine Centar Simon Wiesenthal kritizirao je nevoljkost litavske vlasti da procesuira litavske zločince.[36] 2010. godin sud u Klaipėdi presudio je kako je dozvoljeno javno isticanje svastike kao „simbola litavskog povjesnog naslijeđa”.[37]

U siječnju 2020. godine litavski premijer Saulius Skvernelis najavio je kako će osobno predvoditi komisiju za izradu nacrta zakona koji bi odredio kako niti Litva niti njezini lideri nisu sudjelovali u Holokaustu.[38] Smatra se kako bi zakon trebao biti sličan poljskom zakonu sa sličnom odredbom koji negira pojesnu činjenicu sudjelovanje Poljaka u progonu Židova.[39] U svibnju 2020. litavska vlada poslala je zamjenika ministra vanjskih poslova na obilježavanje 75. obljetnice kraja Drugog vjetskog rata koje je obilježeno na litavskom židovskom groblju u Vilniusu i u kojem su sudjelovali veleposlanici Njemačke, Izraela i Sjedinjenih Američkih Država.

Preimenovanje ulice i uklanjanje obilježja u Vilniusu[uredi | uredi kôd]

2019. godine došlo je do kontroverze kada je gradonačelnik iz lijeve Partije slobode (Laisvės partija) Remigijus Šimašius odlučio preimenovati ulicu koja je nosila naziv po Kazys-u Skirpa-u (vođi Litavskog dobrovoljačkog fronta koji je provodio masakre nad Židovima) i ukloniti spomen ploču Jonas-u Noreika-u (koji je naredio i nadgledao masakr u gradu Plungė). Litavska vlada je uz podršku Centra za istraživanje genocida i otpora, državne institucije koja istražuje tzv. sovjetski genocid i antisovjetski otpor i koja je kritizirana za manipulacije i uljepšavanje slike o Holokaustu, dala naslutiti kako je odluka donešena u zavjeri sa strancima, prvenstveno Britancima i Amerikancima. U vrijeme bivši kontroverze prvi predsjednik Litve nakon obnove nezavisnosti Vytautas Landsbergis je na društvenim mrežama objavio pjesmu „Židovka” koja se referirala na Djevicu Mariju, a što je osudio predsjednik Židovske zajednice u Litvi Faina Kukliansky.[40] Landsbergis je istakao kako je pjesma bila nastojanje da ukaže na ignoranciju litavskih antisemita i zatražio potporu od „bar jednog pametnog i hrabrog Židova...koji se ne slaže sa Šimašiusom”.[40] Litavski predsjednik Gitanas Nausėda naknadno je predložio zakon koji bi zahtjevao da općine moraju slijediti pravila o postavljanju memorijalnih ploča koje postavi središnja vlast od čega je naknadno odustao.[41]

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Daniel Brook, "Double Genocide. Lithuania wants to erase its ugly history of Nazi collaboration—by accusing Jewish partisans who fought the Germans of war crimes.", Slate, July 26, 2015
  2. a b c d e f g h Porat, Dina. 2002. The Holocaust in Lithuania: Some Unique Aspects. David Cesarani (ur.). The Final Solution: Origins and Implementation. Routledge. str. 161–162. ISBN 978-0-415-15232-7
  3. a b c d e f g h i j k MacQueen, Michael. 1998. The Context of Mass Destruction: Agents and Prerequisites of the Holocaust in Lithuania. Holocaust and Genocide Studies. 12 (1): 27–48. doi:10.1093/hgs/12.1.27. ISSN 8756-6583
  4. a b c d Bubnys, Arūnas. 2004. Holocaust in Lithuania: An Outline of the Major Stages and Their Results. The Vanished World of Lithuanian Jews. Rodopi. str. 218–219. ISBN 978-90-420-0850-2
  5. Matthäus, Jürgen. 2007. Operation Barbarossa and the onset of the Holocaust. Christopher R. Browning (ur.). The Origins of the Final Solution: The Evolution of Nazi Jewish Policy, September 1939–March 1942. University of Nebraska Press. str. 244–294. ISBN 978-0-8032-5979-9
  6. a b c d e f Porat, Dina. 2002. The Holocaust in Lithuania: Some Unique Aspects. David Cesarani (ur.). The Final Solution: Origins and Implementation. Routledge. str. 159. ISBN 978-0-415-15232-7
  7. a b Kwiet, Konrad. 1998. Rehearsing for Murder: The Beginning of the Final Solution in Lithuania in June 1941. Holocaust and Genocide Studies. 1 (12): 3–26. doi:10.1093/hgs/12.1.3. ISSN 8756-6583
  8. Stanislovas Stasiulis "The Holocaust in Lithuania: The Key Characteristics of Its History, and the Key Issues in Historiography and Cultural Memory." East European Politics and Societies 34#1 (2020): 261-279.
  9. a b c d e f g h i Jelena Subotić. 2019. Yellow Star, Red Star: Holocaust Remembrance after Communism. Cornell University Press. Ithaca, NY & London. str. 150-154, 200-241. ISBN 9781501742408
  10. Miniotaite, Grazina. 1999. The Security Policy of Lithuania and the 'Integration Dilemma' (PDF) (Thesis). NATO Academic Forum. str. 21
  11. Thomas Remeikis. 1975. The decision of the Lithuanian government to accept the Soviet ultimatum of 14 June 1940. Lituanus. 21 (4 – Winter 1975). Inačica izvorne stranice arhivirana 17. prosinca 2010. – preko Internet ArchiveCS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  12. a b c d Piotrowski, Tadeusz. 1997. Poland's Holocaust. McFarland & Company. str. 163–164. ISBN 978-0-7864-0371-4. AK .
  13. Japan's Abe seeks Baltic support against North Korea (engleski). AFP. 14. siječnja 2018. Pristupljeno 14. siječnja 2018.
  14. a b Bubnys, Arūnas. 2004. Holocaust in Lithuania: An Outline of the Major Stages and Their Results. The Vanished World of Lithuanian Jews. Rodopi. str. 205–206. ISBN 978-90-420-0850-2
  15. Gitelman, Zvi. 1998. Bitter Legacy: Confronting the Holocaust in the USSR. Indiana University Press. str. 97, 102. ISBN 0-253-33359-8
  16. a b c d e f g Porat, Dina. 2002. The Holocaust in Lithuania: Some Unique Aspects. David Cesarani (ur.). The Final Solution: Origins and Implementation. Routledge. str. 165–166. ISBN 978-0-415-15232-7
  17. a b c d e Bubnys, Arūnas. 2004. Holocaust in Lithuania: An Outline of the Major Stages and Their Results. The Vanished World of Lithuanian Jews. Rodopi. str. 214–215. ISBN 978-90-420-0850-2
  18. a b Extracts from a Report by Einsatzgruppe a in the Baltic Countries. Jewish Virtual Library. 15. listopada 1941. Pristupljeno 6. kolovoza 2008.
  19. a b c d Bubnys, Arūnas. 1997. Vokiečių ir lietuvių saugumo policija (1941–1944) (German and Lithuanian security police: 1941–1944). Genocidas Ir Rezistencija (litavski). 1 (1). ISSN 1392-3463
  20. a b MacQueen, Michael. 1998. Nazi Policy towards the Jews in Reichskommissariat Ostland, June–December 1941. Zvi Y. Gitelman (ur.). Bitter Legacy: Confronting the Holocaust in the USSR. Indiana University Press. str. 97. ISBN 978-0-253-33359-9
  21. Śledztwo w sprawie masowych zabójstw Polaków w latach 1941 - 1944 w Ponarach koło Wilna dokonanych przez funkcjonariuszy policji niemieckiej i kolaboracyjnej policji litewskiej (poljski). Institute of National Remembrance. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. listopada 2007. Pristupljeno 10. veljače 2007.
  22. Michalski, Czesław. Winter 2000–2001. Ponary - Golgota Wileńszczyzny. Konspekt (poljski). 5. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. veljače 2007.
  23. a b c Piotrowski, Tadeusz. 1997. Poland's Holocaust. McFarland & Company. str. 175–176. ISBN 978-0-7864-0371-4
  24. Names of Righteous by Country. 2017
  25. Righteous Among the Nations - per Country & Ethnic Origin. Yad Vashem. 1. siječnja 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. listopada 2009. Pristupljeno 15. ožujka 2009.
  26. a b c d NCSJ Country Report: Lithuania. Advocates on Behalf of Jews in Russia, Ukraine, the Baltic States & Eurasia. 2003. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. travnja 2002. Pristupljeno 13. ožujka 2007.
  27. a b Levin, Dov. 2000. The Litvaks: A Short History of the Jews in Lithuania. Berghahn Books. str. 240–241. ISBN 978-965-308-084-3
  28. Vanagaitė, Rūta. 2016. Mūsiškiai. Alma littera. ISBN 978-6090122082
  29. Walkowitz, Daniel J.; Lisa Maya Knauer. 2004. Memory and the Impact of Political Transformation in Public Space. Duke University Press. str. 188. ISBN 978-0-8223-3364-7
  30. Mineau, André. 1999. The Making of the Holocaust: Ideology and Ethics in the Systems. Rodopi. str. 117. ISBN 978-90-420-0705-5
  31. Freeman, Joseph. 1996. Job: The Story of a Holocaust Survivor. Greenwood Publishing Group. ISBN 978-0-275-95586-1
  32. a b c d Sužiedėlis, Saulius. Winter 2001. The Burden of 1941. Lituanus. 4 (47). ISSN 0024-5089 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  33. MacQueen, Michael. 3. srpnja 2005. Lithuanian Collaboration in the "Final Solution": Motivations and Case Studies (PDF). Lithuania and the Jews: The Holocaust Chapter. United States Holocaust Memorial Museum. str. 1–16. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 15. svibnja 2006.
  34. Senn, Alfred E. 2001. Reflections on the Holocaust in Lithuania: A new Book by Alfonsas Eidintas. Lituanus. 4 (47). ISSN 0024-5089
  35. Holocaust Legacy in Post-Soviet Lithuania: People, Places and Objects, 2014, by Shivaun Woolfson, Bloomsbury Publishing
  36. Zuroff, Efraim. 28. kolovoza 2001. Can Lithuania face its Holocaust past?. Association of Lithuanian Jews in Israel. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. listopada 2013. Pristupljeno 15. ožujka 2009.
  37. Holocaust Legacy in Post-Soviet Lithuania: People, Places and Objects, pg. 205, 2014, by Shivaun Woolfson, Bloomsbury Publishing
  38. Following Poland's lead, Lithuania proposes controversial Holocaust law
  39. "EuropeHolocaust haunts Lithuania as names are erased from capital's map", DW, 14.08.2019, https://www.dw.com/en/holocaust-haunts-lithuania-as-names-are-erased-from-capitals-map/a-50020424
  40. a b Landsbergis about Jewish community leader: she has no clue what she's doing, delfi, August 7, 2019, https://en.delfi.lt/politics/landsbergis-about-jewish-community-leader-she-has-no-clue-what-shes-doing.d?id=81929591
  41. Lithuanian president retreats from idea of proposing stricter regulation on plaques, 2020-01-03, Baltic Times, https://www.baltictimes.com/lithuanian_president_retreats_from_idea_of_proposing_stricter_regulation_on_plaques/