Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu
Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu sudjelovali su kao pješaci i laki konjanici te su glasili za vrlo cijenjene plaćenike u carskoj, bavarskoj, španjolskoj, danskoj i francuskoj vojsci. Hrvatsko konjaništvo i pješaštvo je tada ostalo zapaženo kao izvanredno učinkovito i proslavilo se u brojnim bitkama. Posebno presudni bili su hrvatski ratnici u bitkama kod Lützena i kod Nördlingena. Osim u carskoj vojski postrojbe hrvatskih vojnika osnovane su i u: Bavarskoj (1631. i 1645.), Španjolskoj (1638., 1639. i 1642.) i vjerojatno u Nizozemskoj. Nakon rata je i u Češkoj 1656. godine osnovana jedna hrvatska satnija.
Nakon prestanka ratova s Osmanlijama hrvatski vojnici (laki konjanici i pješaci) se na poziv carske vojske odlaze boriti diljem Europe. Ti laki konjanici, koji su bili naoružani kratkim puškama, u carskim zapovijedima vode se kao "Hrvati" odnosno "hrvatski arkebuziri". Narednih godina bi bilo ustrojavano po nekoliko četa, a kasnije hrvatska pukovnija imala je i do 10.000 konjanika. Najveći broj Hrvata bio je 1636. godine, kada se u sklopu carske vojske nalazilo 19 pukovnija s oko 15.000 Hrvata.[1] Nekolike zastave hrvatskih pukovnija iz Tridesetogodišnjeg rata danas se čuvaju se u Vojnom muzeju u Stockholmu. One tako predstavljaju najstarije ikada sačuvane hrvatske zastave.[1]
Hrvati, imajući iskustva u dotadašnjem ratovanju s Osmanlijama, sa sobom donose vlastiti i poboljšani način ratovanja. Kao konjanici i kao pješaci bili su univerzalni ratnici svojeg vremena. Živjeći na granici s Osmanskim Carstvom, na kojoj se do tada već čitavo stoljeće ratovalo, Hrvati su izbrusili instinkt u snalaženju i preživljavanju. U bitkama bi Hrvati zauzimali mjesto na krilima kako bi natkrili protivnika, te upali u njegovu pozadinu.
Prvi spomen Hrvata u sklopu carske vojske je iz 1619. godine u bitci kod Zablatha. Kasnije se nalaze u sklopu careve vojske pod zapovjedništvom generala Boucquoisa u južnoj Češkoj, a sudjeluju i u pobjedi nad pobunjenim Česima u bitci na Bijeloj Gori (Bílá Hora).[2] Sljedećih godina bore se pod zapovjedništvom generala Johanna Tserclaesa Tillya; sudjeluju u pohodu kroz Bavarsku, zatim u Palatinatu pa sve do rijeke Rajne. Hrvatski konjanici su se proslavili kada su 1623. godine kod Heidelberga na konjima preplivali Neckar, iznenadili protivnika te upali u grad. Kasnije se hrvatski vojnici nalaze pod zapovjedništvom Albrechta von Wallensteina.
Albrecht von Wallenstein je imao posebno dobro mišljenje o Hrvatima, pa je zapisao:
![Wikicitati](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/fa/Wikiquote-logo.svg/15px-Wikiquote-logo.svg.png)
Poslije sudjeluju u borbama protiv Gabora Bethlena, protestantskog princa iz Transilvanije koji je želio preoteti Habsburgovcima krunu. Tada je hrvatskim pukovnijama zapovijedao Juraj V. Zrinski. Nakon toga Hrvati sudjeluju u borbama protiv danskoga kralja Kristijana IV. koji je poražen u bitci kod Luttera am Barenberga.[3] Sam kralj je protjeran sve do Danske te je bio prisiljen na potpisivanje primirja. U daljnjim borbama protiv Švedske Hrvati djeluju pod zapovjedništvom grofa Holcka, Gallanta i Saradetzkog. U prvoj bitci kod Breitenfelda hrvatsko konjaništvo je razbilo švedske pukovnije i uspjelo zarobiti četiri zastave i dva topa. U bitci kod Magdeburga 1631. godine ponovno su na konjima preplivali Labu i prvi prodrli u grad.[4] Godine 1633. sudjeluju u pohodu na grad Leipzig.
Nakon poraza carske vojske, od švedskih protestantskih snaga u bitci kod Lützena, u kojoj je poginuo i švedski kralj Gustav II. Adolf, udružene carske snage izvojevale su pobjedu[5] nad Šveđanima kod Nordlingena 7. rujna 1634. godine. Tada su Hrvati odigrali ključnu ulogu prodrvši u pozadinu, napadajući Šveđane s leđa. Prema jednoj od teorija sami Hrvati su ubili švedskog kralja Gustava, četverobridnim mačem koji je bio karakterističan samo za hrvatske lake konjanike.
Nakon što je Francuska ušla u rat na protestantskoj strani, Hrvati predvode prodore carske vojske do St. Dennisa, gotovo do samog Pariza.[1] Kasnijim Rakoczyevim ustanakom u Ugarskoj i prodorom Šveđana do Praga pred sam kraj rata, Hrvati bivaju ponovno pozvani na bojna polja. Zbog pokazanog junaštva i vojne vještine, car i kralj Ferdinand III. imenovao je Nikolu Zrinskog 27. prosinca 1647. godine Generalom svih Hrvata (Croatorum omnium generalis).[6]
Hrvatski vojnici bili su naoružani sabljom, palošem, dugim mačem za probijanje pancira, trobridnom ili četverobridnom šiljatom oštricom, buzdovanom, bojnim čekićem, sjekirom, te vatrenim oružjem arkebuzom. Pojedini konjanici su nosili i duga koplja te bič, kompozitni luk i strijele ili kolašicu.[1] Kako bi ostvarivali što veću brzinu smanjivali su broj zaštitne opreme.
![Wikicitati](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/fa/Wikiquote-logo.svg/15px-Wikiquote-logo.svg.png)
Među značajnijim dijelom odjeće hrvatskih konjanika je marama koju su Hrvati čvorom vezali oko vrata. Ona je služila kako bi se vojnici zaštitili od prašine i znoja te za previjanje rana. Kasnije je taj rubac u Parizu postao popularan modni ukras. Danas je ta marama u svijetu poznata kao „kravata” kojoj je ime nastalo od naziva za Hrvate.
Povodom sudjelovanja brojnih hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu (1618. – 1648.), koji su širili strah medu protestantskim protivnicima, protuhrvatski nastrojeni promidžbenjaci često iznose kako na katedrali u istočnonjemačkom gradu Magdeburgu stoji natpis: Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata![7]
Prema Željku Bistroviću, navodni „citat natpisa na katedrali” je potpuna izmišljotina protuhrvatskog promidžbenjaka Laze M. Kostića iznijeta u knjizi Primeri hiljadugodišnje kulture Hrvata tiskanoj u Chicagu 1953. godine,[8] koju su u novije doba rado prepisivali promidžbenjaci iz Srbije. Na katedrali u Magdeburgu takvog natpisa nema, a u napadu na Magdeburg je među preko 25 tisuća vojnika Katoličke lige sudjelovalo nekih 850 pripadnika hrvatske lake konjice.[9]
- ↑ a b c d kravatpukovnija.com Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. ožujka 2016. (Wayback Machine), pristupljeno 11. studenoga 2015.
- ↑ proleksis.lzmk.hr, Bílá Hora, pristupljeno 12. studenoga 2015.
- ↑ enciklopedija.hr, Tridesetogodišnji rat, pristupljeno 12. studenoga 2015.
- ↑ doc. dr. sc. Hrvoje Gračanin, Hrvati žarili i palili u ratu koji je trajao trideset godina, vecernji.hr, 20. ožujka 2010., pristupljeno 12. studenoga 2015.
- ↑ William Guthrie (2002.). Battles of the Thirty Years' War: from White Mountain to Nordlingen, 1618-1635 ISBN 0-313-32028-4
- ↑ www.biolex.ios-regensburg.de, pristupljeno 12. studenoga 2015. (njem.)
- ↑ "Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata" Vladislav B. Sotirović za "Novinar Online"; 4. siječnja 2010. (srp.)
- ↑ Knjige Laze M. Kostića; 11. kolovoza 2014. (srp.)
- ↑ "Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata", Željko Bistrović za portal Hrvatskog kulturnog vijeća; 20. svibnja 2014.
- Ernest Bauer, [ Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) i Hrvati, 1. dio][neaktivna poveznica], priredio: Đivo Bašić, dragovoljac.com, 2. srpnja 2013.
- Ernest Bauer, [ Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) i Hrvati, 2. dio][neaktivna poveznica], priredio: Đivo Bašić, dragovoljac.com, 3. srpnja 2013.
- Ernest Bauer, [ Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) i Hrvati, 3. dio][neaktivna poveznica], priredio: Đivo Bašić, dragovoljac.com, 4. srpnja 2013.