Ivo Tijardović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ivo Tijardović
Ivo Tijardović
Biografski podatci
Rodno ime Ivo Tijardović
Datum rođenja 18. rujna 1895.
Datum smrti 19. ožujka 1976.
Djelo
Poznatija djela Mala Floramye
Spli'ski akvarel
Portal o glazbi
Portal o životopisima
Spomenik Tijardoviću na Mirogoju

Ivo Tijardović (Split, 18. rujna 1895. – Zagreb, 19. ožujka 1976.) bio je hrvatski skladatelj, literat i slikar.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen je 1895. godine u Splitu u kući uz istočne zidine Palače. S glazbom i slikarstvom došao je u dodir još u gimnazijsko doba. Razrednik u Velikoj realci bio mu je Grga Novak.[1] Ratne godine proveo je u talijanskom zarobljeništvu te kao jugoslavenski dobrovoljac u Solunu. Glazbu je učio u Splitu i Beču, gdje je studirao arhitekturu. Završio je Dramsku školu u Zagrebu. Bio je ravnatelj Opere te prvi intendant splitskog HNK, intendant HNK u Zagrebu i ravnatelj Državnoga simfonijskog orkestra poslije Zagrebačke filharmonije. Skladateljski se oslanja na folklor i nacionalni glazbeni izraz, posebice Dalmacije. Skladao je osam opereta, a najistaknutije su mu "Mala Floramye" i "Spli'ski akvarel", koje dočaravaju splitski ambijent između dva svjetska rata. U opernom stvaralaštvu zanimao se temama iz prošlosti i bliskim povijesnim zbivanjima. Bavio se i slikarstvom, a radio je kao ilustrator, dirigent, koreograf, karikaturist, novinar, prevoditelj. Zapaženo djelo je opereta posvećena nogometnom klubu Hajduk Split pod nazivom "Kraljica lopte".[2] U prvoj postavi tog djela zaigrala je poslije svjetski poznata hrvatska balerina Ana Roje[3] Popularna pjesma na češkom iz te operete To ne nji knedla umalo je izazvala diplomatski incident, zbog čega je preinačena. ref name="dokumentarac"/> Tijardović je bio istaknuti pristaša Hrvatske seljačke stranke, a Stjepan Radić nesuđeni kum Tijardovićeva djeteta. Kumstvo je spriječio teroristički akt u beogradskoj Skupštini. [3] Tijardović se zanimao za domaću kulturnu baštinu. Zanimalo ga je zašto popularna pučka pjesma "Merjane, Merjane" se pjeva u toliko različitih inačica, ovisno o kojem se dijelu Splita radi. Naposljetku je došao do ribara na Matejušci koji su mu ispjevali inačicu "s naš barjak hrvatski", koja se Tijardoviću najviše svidjela i koju je Tijardović poslije promicao.[3] Kad je otišao u Zagreb, pokazao je širinu svog svehrvatskog duha. Rođeni Splićanin je napisao najzagrebačkiju operetu Jurek i Štefek. [3] U godinama talijanske okupacije Dalmacije sudionik je u radu Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta i u ilegalnom Gradskom NOO-u, čiji je predsjednik bio od svibnja 1942. do rujna 1943. Bio je član ZAVNOH-a i predsjednik Oblasnog NOO-a za Dalmaciju. U kući Ive Tijardovića održan je sastanak odbora umjetnika na kojem je odlučeno da se priredi čuvena ilegalna likovna izložba umjetnika povezanih s NOP-om 1943. godine u Ulici Corso Italia 15 (Zvonimirova), u stanu kipara Marina Studina. Na izložbi je Tijardović izložio nekoliko svojih akvarela i crteža olovkom. Zajedno s grupom splitskih intelektualaca iste je godine krenuo u partizane sudjelujući na Konferenciji kulturnih radnika u Hvaru 1943. U to vrijeme obradio je pučku splitsku pjesmu Marjane, Marjane i priredio više koncerata za ranjenike u Italiji, u Visu i u Splitu. U Split je došao s Kazalištem narodnog oslobođenja 1944. godine obnovivši kazališni život. Umro je u Zagrebu 1976.

Dobitnik Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo.[4]

Poznatija djela[uredi VE | uredi]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Marin Kuzmić: Scenarist dokumentarnog serijala o Ivi Tijardoviću otkriva detalje ekskluzivno za Slobodnu Dalmaciju , Slobodna Dalmacija, 30. rujna 2013.
  2. Hrvatsko društvo skladatelja: Tijardović, Ivo, pristupljeno 3. lipnja 2015.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Dokumentarni film HRT o Ivi Tijardoviću, 2013., scenarist Željko Rogošić
  4. LZMK / Proleksis enciklopedija: Tijardović, Ivo, pristupljeno 3. lipnja 2015.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]