James Prescott Joule

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
James Prescott Joule

James Prescott Joule (Salford, pored Manchestera, 24. prosinca 1818. - Sale, 11. listopada 1889.), engleski fizičar.

James Prescott Joule rođen je 24. prosinca 1818. godine u Salfordu, u Lancashireu u Engleskoj. Bio je engleski fizičar. Proučavao je prirodu topline te je povezao s mehaničkim radom. Tako je otkrio prvi zakon termodinamike - Zakon o očuvanju energije. Zaključio je da su različiti oblici energije (mehanička, električka, toplina) u biti iste i samo mijenjaju oblike iz jedne u drugu.

1835. studirao je s engleskim kemičarom Johnom Daltonom[nedostaje izvor] na sveučilištu u Manchesteru. Opisujući Jouleov zakon i proizvodnju topline iz galvanske energije, utvrdio je da je toplina proizvedena strujom u vodiču srazmjerna umnošku otpora vodiča i kvadrata struje. 1843. objavio je svoju jedinicu za količinu rada potrebnog za proizvodnju jedinice topline, nazvanu mehaničkim ekvivalentom topline. Koristio je četiri točne metode za određivanje te veličine. Koristeći razne materijale, utvrdio je da je toplina oblik energije povezan sa materijalom koji je grijan.

1852. su Joule i William Thompson (kasnije lord Kelvin) otkrili da se izoliranom plinu sa povećavanjem obujma smanjuje temperatura. Taj efekt je u toku 19. stoljeća zauzeo važno mjesto u rashladnoj industriji. [nađimo bolji izraz] Joule je radeći s Thompsonom razvijao razvijajući ljestvicu za temperaturu i otkrio je vezu između toka trenutnog rada kroz otpor i toplinu, te se to danas zove Jouleov zakon.

Količina mehaničkog ekvivalenta toplini je općenito predstavljeno velikim slovom J, Mjerna jedinica za energiju, džul (J) dobila je ime po njemu.

Joule je umro 11. listopada 1889. u Saleu, u Cheshireu.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rane godine[uredi VE | uredi]

James Prescott Joule bio je sin Benjamina Joulea (1784–1858), bogatog pivara i Alice Prescott Joule. James je rođen u kući spojenoj sa pivovarom Joule u ulici New Bailey Street, u Salfordu, 24. prosinca 1818. James je učen u obiteljskom domu 'Broomhill', u Pendleburyu, u blizini Salforda, do 1834. kada je sa starijim bratom Benjaminom, poslan u Manchestersko književno i filozofsko društvo (engl. "Manchester Literary and Philosophical Society") da uči sa Johnom Daltonom. Oboje su od Daltona učili aritmetiku i geometriju samo dvije godine do Daltonova povlačenja zbog moždanog udara. Ipak Dalton je ostavio trajan trag na obojici kao i na ostalim svojim surdanicima kao što su bili npr. kemičar William Henry i inžinjeri Peter Ewart i Eaton Hodgkinson. Joulea je nastavio učiti John Davies. Očarani elektricitetom, braća Joule su eksperimetirali dajući jedan drugome i obiteljskoj posluzi električne udare.

Joule je postao upravitelj pivovare i imao aktivnu ulogu u vođenju do prodaje tvrtke 1854. Znanost je bila razonoda, iako je vrlo rano počeo istraživati mogućnost zamjene pranih strojeva u pogonu pivovare, novootkrivenim električnim motorima.

Prvi znanstveni rad o elektricitetu objavio je 1838. u časopisu "Annals of Electricity", koejg je osnovao i vodio kolega Johna Daviesa, William Sturgeon. Formulirao je Jouleove zakone 1840., te se nadao impresionirati Kraljevsko društvo, ali je saznao da ga smatraju običnim provincijskim diletantom.

Kada je Sturgeon preselio u Manchester 1840., Joule i on postali su jezgra kruga intelektualaca grada. Oboje su slično razmišljali da znanost i teologija trebaju biti integrirane. Joule je predavao Sturgeonovoj školi engl. "Royal Victoria Gallery of Practical Science". Godine 1847. oženio se Ameliom Grimes, kćeri Liverpoolskog carinika

Joule je shvatio da sagorijevanje jedne funte ugljena u parnom stroju daje pet puta više prihoda (engl "duty") od funte cinka potrošenog u Groveovoj bateriji. Jouleov uobičajeni standard "ekonomskog prihoda" (engl. economical duty) bila je mogućnost da se podigne jedna funta na visinu od jedne stope.

Na Joula je utjecalo razmišljanje Franz Aepinus, te je pokušavao objasniti pojavu elektriciteta i magnetizma, kao atoma okruženih "kaloriformnim eterom u stanju vibracije."

Joulovo zanimanje koje je počelo kao financijsko razmišljanje o tome koliko rada može dobiti od pojedinog izvora, dovelo ga je do razmišljanja o pretvorbi energije.

Godine 1843. objavio je rezultate pokusa koji su pokazali da učinak zagrijavanja koji je kvantificirao 1841. nastaje zbog stvaranja toplice u konduktoru, a ne zbog prijenos sa druge opreme. To je bio izravan izazov kalorijskoj teoriji koja je govorila da se toplina ne može stvarati, niti uništiti, a koja je dominirala znanošću o toplini od vremena Antoine Lavoisiera koji ju je postavio 1783.g. Lavoisierov ugled i praktični uspjeh Sadi Carnotove kalorijske teorije toplinskog stroja, dodatno su otežali put mladom Jouleu koji je radio izvan akademskih i inžinjerskih krugova. Pobornici kalorijske teorije isticali su simetriju Peltier-Seebeckova učinka, te tvrdili da su toplina i struja konvertibilni, barem djelomičnim reverzibilnim procesom.

Jouleov uređaj

Jedan od njegovih najpoznatijih pokusa, koji se danas naziva "Jouleov uređaj" sastojao se od utega spojenog sa niti koja je na drugom kraju spojena sa lopaticama uronjenim u spremnik sa vodom tako da rotiraju. Pod utjecajem tereta koji povlači nit dolazi do rotacije lopatica unutar spremnika. Tako se gravitacijska potencijalna energija tereta pretvara u kinetičku energiju rotacije, te temperatura vode raste zbog trenja. Tako je izmjerio mehanički ekvivalent topline.

Prihvaćanje[uredi VE | uredi]

Velik dio prvotnog neprihvaćnja Jouleova rada proizlazio je iz njegove ovisnosti o iznimno preciznim instrumentima za mjerenje. Joule je tvrdio da može izmjeriti tmeperaturu u točno unutar 1/200 stupnja Fahrenheita. Takva preciznost je bila neuobičajena u ekpreimentalnoj fizici toga vremena. Mnogi koji su sumnjali u Joule zaboravili su njegov iskustvo u proizvodnji piva i dostupnost praktičnim tehnologijama, a pomogla je nabava znastvenih uređaja iz radionice Johna Benjamina Dancera.

U Njemačkoj, se je Hermann von Helmholtz upoznao sa Joulovim radom i sličnim radom Julius Robert von Mayer iz 1842. Iako su obojica zaboravljena nakon objavljivanja svojih radova, Helmholt je u svojoj knjizi u kojoj govori o očuvanju energije iz 1847. dao zasluge obojici znanstvenika.

Na predavanju 1847. u Oxfordu, Joulea su slušali George Gabriel Stokes, Michael Faraday i William Thomson koji je tada upravo postao profesor prirodne filozofije na Sveučilištu u Glasgowu.

Neočekivano, Thomson i Joule su se susreli kasnije te godine u Chamonixu, tijekom Jouleova medenog mjeseca. Tada su dogovorili pokus, mjerenje razlike u temperaturi vode na vrhu i dnu vodopada Cascade de Sallanches, što se je kasnije pokazalo nepraktičnim. Iako je Thomson smatrao da Jouleove rezultate treba teoretski objasniti, i dalje je branio Carnotovu školu. U svojim zapisima o apsolutnoj temperaturi iz 1848., Thomson navodi kako smatra da je pretvorba topline u mehaničku energiju vjerojatno nemoguća, svakako nedokazana stvar, ali pokazuje i prve sumnje u kalorijsku teoriju, opisujući Jouleova otkrića izuzetnim. Thomson nije poslao zapise Jouleu, nego je Joule nakon što ih je pročitao, poslao pismo u kojem tvrdi da je dokazao pretvorbu energije, te da planira dodatne pokuse. Thomson mu je uzvratio da i on namjerava izvesti pokuse kako bi pomirio obje teorije. Iako Thomson nije izveo nikakve svoje pokuse tijekom iduće dvije godine postao je sve nezadovoljniji Carnotovom teorijom, te sve više prihvaćao Jouleovu. U radu iz 1851. Thomson nije htio ići dalje od kompromisa između dvije teorije. Joule je odmah poslao pismo sa pitanjima i komentarima. To je dovelo do plodne suradnje dva znanstvenika, brojnih Jouleovih pokusa i Thomsonovih analiza i prijedloga daljnjih pokusa.