Edvard III.

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Edvard III.
EdwardIII-Cassell.jpg
kralj Engleske
Vladavina 1. veljače 1327. - 21. lipnja 1377.
Krunidba 1. veljače 1327.
Prethodnik Edvard II.
Nasljednik Rikard II.
Supruge Filipa Hainaultska (1328.)
Djeca
1. Edvard Crni Kraljević (1330.)

2. Izabela od Coucyja (1332.)
3. Ivana Engleska (1335.)
4. Vilim Hatfieldski (1337.)
5. Lionel Antwerpenski (1338.)
6. Ivan Gentski (1340.)
7. Edmund Langleyski (1341.)
8. Blanka (1342.)
9. Marija Plantagenet (1344.)
10. Margareta (1346.)
11. Toma Windsorski (1347.)
12. Vilim Windsorski (1348.)
13. Ivana Plantagenet (1351.)
14. Toma Woodstočki (1355.)

Dinastija Anjou-Plantagenet
Otac Edvard II.
Majka Izabela Francuska
Rođen 13. studenoga 1312.
Preminuo 21. lipnja 1377.
Pokop Westminsterska opatija, London

Edvard III. (13. studenog 1312., - 21. lipnja 1377.), engleski kralj.

Englesku krunu naslijedio je 1327. godine od oca Edvarda II. nakon nasilnog prevrata kojeg su u njegovu korist izvršili njegova majka Izabela i njezin ljubavnik Roger Mortimer, kojeg je posljedica bila nasilna smrt Edvarda II..

Izabela i Mortimer prvih su nekoliko godina vladavine kontrolirali mladog Edvarda, ali su godine 1330. Edvard i njegovi prijatelji zarobili Mortimera, dali ga objesiti, a Izabelu zatočili.

Edvard III. je obnovio kraljevsku vlast i ugled nakon kaosa koji je zavladao za vrijeme vladavine njegova oca Edvarda II.. Pridobio je na svoju stranu visoko plemstvo. Državne institucije su u razdoblju nakon 1330., nakon dužeg vremena, počele učinkovito funkcionirati usprkos mnogim problemima koji su bili naslijeđe vladavine njegova oca kao što su održavanje reda i zakona i suzbijanje opće rasprostranjene korupcije. Iz toga razloga suci su dobili veće ovlasti, a kraljevim službenicima (šerifima) dodijeljene su nadležnosti skupljanja kraljevih prihoda, globi, izvršavanja sudskih naloga, predsjedanja grofovijskim sudovima, sastavljanja porote i čuvanja zatvorenika. Edvard je ojačao ulogu parlamenta te je čak poticao građane i seoske plemiće da sudjeluju u radu parlamenta. Ukupno gledajući Edvard je uspostavio sposobnu vlast koja je učinkovito prikupljala poreze, ali i sve više iscrpljivala gospodarstvo i stanovništvo.

Glavni razlog Edvardove skupe vladavine bio je rat. Naime, u Francuskoj je izumrla izravna linija dinastije Capet pa je Edvard 1337. tražio za sebe francusku krunu jer mu je majka Izabela bila iz kuće Capet. Edvard je ponosno zatražio francusku krunu izazivajući "Filipa de Valoisa koji je sebe nazivao francuskim kraljem", i zapleo se u rat koji će kasnije dobiti naziv Stogodišnji rat. Da bi plemstvo privukao u rat 1337. godine, prije nego je napao Francusku imenovao je šest novih grofova, te osnovao novi viteški Red vitezova Podvezice (The Knights of the Garter) kojemu je i sam pripadao.

U početku rata Edvard je pobjedama u pomorskoj bitci kod Sluisa 1340., Crécyja 1346., zauzećem Calaisa nakon jednogodišnje opsade, pobjedom kod Poitiersa 1356. te osvajanjem velikog dijela zapadne Francuske postigao uspjehe, ali godine 1360. sporazumom iz Brétignyja morao se odreći svojih pretenzija u Francuskoj, a primirjem godine 1375. izgubio je sve posjede u Francuskoj osim Calaisa, Bordeauxa, Bayonne i Bresta.

Kako rat više nije bio uspješan, Edvard je sve više gubio političku moć, čime je jačala uloga parlamenta. Dvije godine nakon poraza u Francuskoj Edvard je umro, a naslijedio ga je je unuk Rikard (1377.).

Od vremena kad je vladao Henrik II. sve do 1348., Edvarda III. Ispovjednika smatralo se svecem zaštitnikom Engleske. Kad je kraljevao Edvard III., za sveca zaštitnika Engleske uzet je sveti Juraj, a Edvard III. Ispovjednik je ostao zaštitnikom britanske kraljevske obitelji.