Kornatska tragedija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Hrvatski vatrogasci
Kornati prije požara

Kornatska tragedija dogodila se 30. kolovoza 2007. godine kada je skupina vatrogasaca postala žrtvom požara na otoku Velikom Kornatu. Od ukupno 13 vatrogasaca u skupini zahvaćenoj požarom, 12 ih je poginulo na licu mjesta ili preminulo u bolnicama, a jedini je preživio 23-godišnji Frane Lučić iz Tisnog. Događaj je jedna od najvećih mirnodopskih nesreća koja je pogodila Hrvatsku.

Opis događaja[uredi VE | uredi]

Ljeto 2007. prouzročilo je požare diljem Europe, pa tako i u hrvatskom priobalju. Jedan požar izbio je i na Kornatima, na koji je potom helikopterom poslano 13 vatrogasaca. U jednom trentuku, koji ostaje predmetom rasprave, požar je iznenada zahvatio vatrogasce i uzrokovao opekline. Potom su odvezeni helikopterom u opću bolnicu "Zadar" na liječenje.

Jedini preživjeli, Frane Lučić, dao je iskaz tragedije u tjedniku Nacional.[1]

Wikicitati

„Helikopter nas je pokušao iskrcati na vrh brda blizu kruške u nekoliko navrata, međutim zbog jakog juga to nije uspio i onda su se pilot i Dino Klarić dogovorili da desantiraju niže od brda u jednu dolinu, a što je otprilike oko dva kilometra od kruške... Nakon 15-ak minuta hoda došli smo do jednog dijela koji je bio otvoren s južne strane i tu je naglo krenula vatra i dim, tolikom brzinom da nismo uspjeli pobjeći, premda smo pokušali trčati. Međutim, bila je strašna vrućina i jednostavno nas je spržilo. Nosio sam dosta opreme pa sam bio nešto niže, odnosno ispod ostalih kolega vatrogasaca, tako da sam imao malo više vremena za pokriti lice i okrenuti leđa, a kako sam imao kacigu na glavi i vizir, zaštitio sam kosu i lice...

Osjetio sam bol u rukama i vidio da su mi ruke natekle, te sam ostao na zemlji kao i ostali i pokušao stupiti u vezu s Javnom vatrogasnom postrojbom u Šibeniku, međutim, nisam imao signala. Oko sebe sam čuo jaukanje, zvanje u pomoć i vidio sam da su svi ozlijeđeni, međutim, nisam primijetio da je netko mrtav.”
(Frane Lučić)

Poginuli[uredi VE | uredi]

Sjećanje na poginule vatrogasce 2010. godine

Poginulo je šest vatrogasaca iz vatrogasne postrojbe Šibenik - Dino Klarić, Ivica Crvelin, Ivan Marinović, Marko Stančić, Gabrijel Skočić i Hrvoje Strikoman, a još sedmero je preživjelo uz teške opekline po tijelu - od kojih je petero prebačeno na liječenje u Zagreb (Tomislav Crvelin, Ante Crvelin, Josip Lučić, Karlo Ševerdija i Marinko Knežević) koji su ubrzo preminuli od posljedica teških opeklina.[2] Posljednji je, u splitskoj kliničkoj bolnici, dana 16. rujna, preminuo Ante Juričev-Mikulin.[3] Jedini preživjeli vatrogasac, Frane Lučić, nakon oporavka u Kliničkoj bolnici Split, otpušten je na kućno liječenje.[4]

Posljedice[uredi VE | uredi]

Mjesto na Kornatu gdje su poginuli vatrogasci

Iz poštovanja prema poginulima i njihovim obiteljima, premijer Sanader proglasio je 3. rujna danom žalosti u cijeloj Hrvatskoj, dok je župan Šibensko-kninske županije Goran Pauk proglasio sedam dana žalosti u toj županiji. Hrvatski športaši su 2. i 3. rujna nastupili s crnim florom na naramenicama, odnosno, pojavili su se s crnom vrpcom oko ruke pred svoje nastupe idućeg tjedna.

Tijekom noći, kako stoji u službenom policijskom priopćenju, na otok su upućene snage policije i Hrvatske vojske radi pretrage terena i osiguranja požarišta, a na mjesto nesreće izašli su i Istražni sudac Županijskog suda i Županijski državni odvjetnik iz Šibenika, policijska ekipa za očevide, te stručnjaci Centra za kriminalistička vještačenja MUP-a RH, kao i inspektori za požare Inspektorata unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Privedeno je osam ljudi osumnjičenih za podmetanje požara, a za požar je okrivljen 20-godišnji recepcionar u NP Kornati, koji je navodno opuškom cigarete izazvao požar.[5]

Pojavile su se i kontroverze oko toga jesu li su se žrtve mogle izbjeći. Neki su kritizirali odluku vatrogasne službe da pošalje svoje ljude na Kornate samo kako bi gasili zapaljenu nisku travu, ali to je izazvalo i pitanja oko toga kako su mogli poginuti od tako malog požara. Najmlađa žrtve tragedija na Kornatima, 17-godišnji Marko Stančić, svom je ocu, po dolasku na Veliki Kornat poslao poruku: "Tata, na Kornatima smo, čekamo da nam dostave vodu", što je potaknulo novu dilemu - da je helikopter jednostavno ostavio vatrogasce bez dobre opreme. Glavni zapovjednik vatrogasaca Mladen Jurin na to je idući dan dao svoju ostavku.[6] Zapovjednik Javne vatrogasne postaje Šibenik smijenjen je, a 7. rujna i priveden istražnom sucu te zadržan u pritvoru, pod sumnjom da je odgovoran za teško kažnjivo djelo protiv opće sigurnosti dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom.[7]

Državnom su vrhu na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost, održanoj 12. rujna i zatvorenoj za javnost, predstavljeni preliminarni rezultati istrage o tragediji na Kornatu. Gorivo nije imalo nikakvu uzročno-posljedičnu vezu sa širenjem požara i stradavanjem vatrogasaca nego je tragediju vjerojatno izazvalo naglo jačanje požara, tzv. eruptivni požar, pokazala je istraga.[8]

Nedostaci istrage[uredi VE | uredi]

Dana 14. studenog 2007. Josip Klarić, otac poginulog vatrogasca Dina Klarića, izjavio je za Večernji list da je prema njegovu sudu istraga je od početka bila nespretna i brzopleta, doneseni su ishitreni zaključci te da mu se neka objašnjena čine nelogična: "Sada se u istrazi otvaraju naznake onoga što od početka tvrdim: skupinu moga sina nije ubila zapaljena trava ni nikakav eruptivni požar...Svakako da i Slavica i drugi iz vatrogasne zajednice snose dio odgovornosti, ali nisu ih oni zapalili. Krivi su oni koji skrivaju istinu....Ako se i dalje bude inzistiralo na tome da ih je ubila trava, eruptivni požar i slične gluposti, sam ću dokazati da to nije istina. Bit ću dobrovoljni pokusni kunić. Kad ponovno naraste trava, čekat ću ljetni dan s najvećim jugom, zapalit ćemo isti požar i pustiti ga da prođe preko mene na istom mjestu gdje je zapaljena skupina mog sina".[9]

Na zadarskom sudu 13. studenog su trebala biti ispitana četiri svjedoka u slučaju kornatske tragedije, no nitko od njih nije se pojavio. Bilo je predviđeno saslušanje dvojice pripadnika GSS-a, S. Primožić i N Zrilića, kao i dvojice pomorskih policajaca. Primožić je rekao kako nije istinita da je izjavio kako su tijela premještena s otoka, o čemu su neki mediji pisali. I Zrilić i Primožić kažu da poziv na sud nisu dobili.[10]

U listopadu je HRT 1 emitirao emisiju "Latinica" koja je također kritički obradila temu "Kornatska tragedija" i napala neopremljenost službe za spašavanje, iako su neki prigovarali da je sve obrađeno senzacionalistički.[11]

Teorije o uzroku nesreće[uredi VE | uredi]

  • Eruptivni požar - službeno objašnjenje koje je u početku prezentirano javnosti.
  • Curenje goriva - prema ovoj teoriji, iz spasilačkog helikoptera curilo je gorivo, koje je prouzrokovalo snažan požar.[12] Vodički vatrogasci i otac poginulog vatrogasca Ivana - Igor Marinović, smatraju da je tragediju izazvalo curenje goriva iz helikoptera H-202 dok je drugi helikopter koji je došao na spašavanje to gorivo slučajno zapalio. Dodatne sumnje pobuđuju i informacije da su crne kutije iz helikoptera koji su sudjelovali u spašavanju nestale[13], knjižice održavanja koje pokazuju da je jedan od helikoptera na dan tragedije izgubio 400 litara goriva[13] i informacija da su prije dolaska službenih sudskih istražitelja otok češljali vojska i specijalci iz Delnica.[13] Sudski vještak za zrakoplovne nesreće Miljenko Čop pak ističe da ukoliko bi pilot helikoptera primjetio da dolazi do nekontroliranog curenja goriva, on bi istog trenutka sletio i da su sporni helikopteri bili pregledani, te da su bili ispravni.[13]
  • Eksplozija ostatka NATO bombe - prema ovoj teoriji, uzrok nesreće je požar koji se proširio po rasutom eksplozivnom punjenju jedne ili dviju odbačenih bombi, po svoj prilici CBU-87, s NATO-ovih aviona nakon “Kosovske krize” iz 1999. godine, tvrdi umirovljeni vojni časnik HV-a, Nediljko Pušić, inače diplomirani pravnik po struci, no čovjek sa dovoljno znanja o novim vojnim tehnologijama, eksplozivnim sredstvima i medicinskim posljedicama za ljude izložene njihovu razornom djelovanju. Do te teorije Pušić je došao nakon upornog sedmomjesečnog istraživanja kojim je prikupio navodno relevantnu vojno-medicinsku i znanstvenu dokumentaciju tešku 18 kilograma, a koja navodno podupire njegovu tezu o uzroku tragične smrti vatrogasaca na surovim kornatskim škrapama. "Ušao sam na web-stranicu Američkog šumskog ministarstva koje ima najveću svjetsku biblioteku i goleme baze podataka o šumskim požarima. Pročitao sam sve što je bilo raspoloživo o eruptivnim požarima i shvatio da to s kornatskom tragedijom nema nikakve veze. Jer, za eruptivni požar preduvjet je šuma, velika količina drvne mase i kisika, čega u ovom slučaju nije bilo, a niti sam u literaturi sličan primjer našao, te sam taj uzrok isključio." − navodi Pušić. Pušićeva priča o kornatskoj tragediji počinje u proljeće 1999. godine, kada su SAD i NATO pokrenuli vojnu kampanju “Operacija Saveznička sila” radi rješavanja krize na Kosovu. U akciji je korišten hrvatski zračni prostor, a baze u sjevernoj Italiji i nosači aviona u Jadranskome moru za borbena djelovanja. Naoružani borbeni zrakoplovi ne mogu sletjeti u zračnu luku ili na nosač aviona ako nisu bacili sve bombe (rakete) na cilj i oslobodili se “tereta” (naoružanja). “Teret” se odbacuje, nakon akcije, u za to predviđene zone. Tijekom ove operacije, u sjevernom Jadranu je bilo sedam zona pod zajedničkim nazivom “Jettison areas”, gdje su se odbacivale eksplozivne naprave na putu prema zračnoj bazi u Avianu, a koje nisu ispaljene na planirane ciljeve. Nakon završetka akcije, NATO pokreće novu akciju pod nazivom “Saveznička berba” u cijelom Jadranskom moru kako bi sakupili sve odbačeno naoružanje (bombe, rakete, spremnike goriva) kako ne bi došlo do neželjenih događaja. Trebalo je očistiti (razminirati) 1041 nautičku milju Jadrana gdje je posijana 231 naprava, pri čemu jedna raketa i jedan spremnik goriva, a ostalo su bile bombe. Tako su “preorane” talijanske teritorijalne vode i tamošnjoj vladi dokazano da je njihovo more čisto od eksplozivnih sredstava. No, iz dokumenta “Operation allied harvest”, koji je na Međunarodnoj konferenciji o razminiranju od 25. do 27. kolovoza 2004. u Frederikshavnu u Danskoj prezentirao kapetan korvete, danski zapovjednik Bo Junker Albertsen, očito je da sve odbačene naprave nisu pronađene, ali i da su veći broj nalazili daleko od zona predviđenih za njihovo odbacivanje. Nisu našli, kako se navodi u spomenutom dokumentu, deset GBU-12, četiri CBU-87, a jedan CBU-87 je fragmentiran (dakle, djelomično je pokupljen). Otok Kornat je u neposrednoj blizini zona za odbacivanje bombi i raketa (“Jettison areas”), otok su prelijetali brojni avioni odlazeći na borbene zadatke i vraćajući se u baze ili na nosače zrakoplova. "Zbog svega mislim da je na Kornat odbačena jedna ili dvije bombe CBU-87 s kumulativnim nabojem. Bačena je s minimalno tisuću metara visine, pri minimalno tisuću kilometara na sat brzine borbenog zrakoplova. S obzirom na masu bombe od stotinu kilograma i navedenu brzinu, te visinu s koje je odbačena, u trenutku udara o tvrdi kornatski kamen došlo je do razbijanja, odnosno raspadanja bombe i rasipanja eksplozivnog sadržaja po tlu. A budući da je otok praktično nenaseljen, letovi izvođeni uglavnom noću, nitko nije mogao posvjedočiti i prijaviti pad bombe ili više njih. Od proljeća 1999. godine do tragičnog 30. kolovoza 2007. rasuti eksplozivni sadržaj bio je izložen svim mogućim atmosferskim utjecajima. I kada je kobnog 30. kolovoza izbio požar na Kornatu, zahvatio je eksplozivni sadržaj." − uvjeren je Pušić.[14][15][16] Kritičari ove teorije poput vatrogasnog stručnjaka Branka Šimare pak ističu činjenicu da ni u jednom od stradalih vatrogasaca nisu pronađeni geleri, kao ni bilo kakvi dijelovi eksplodirane bombe u neposrednoj blizini, što bi potvrdilo tu tezu.[17]

Rezultati istrage[uredi VE | uredi]

Dana 22. kolovoza 2008. godine, objavljeno je nakon više od osam mjeseci multidisciplinarnog vještačenja stručne skupine kako je uzrok tragedije prirodna pojava, fenomen poznat kao izgaranje nehomogene plinske smjese. Plinovi nastali izgaranjem vegetacije akumulirali su se u prostoru klanca iznad uvale Šipnate, a dolaskom požara nošenog jakim vjetrom, ti su plinovi naglo izgorjeli, i to na temperaturama višima od 1200 °C, uz brzinu kretanja većom od 40 metara u sekundi. Opisani fenomen rijetka je pojava, a slični slučajevi zabilježeni su u Australiji 18. siječnja 2003. u blizini Canberre i na Korzici 17. rujna 2000. godine pokraj mjesta Palasca.[18][19] Branko Šimara koji je bio nezavisni član spomenute radne skupine tvrdi da su stradali vatrogasci koji nisu bili adekvatno zaštićeni, udahnuli ovu plinsku smjesu, čime su si spalili dišne puteve, dok je preživjeli Frane Lučić imao kacigu s vizirom što mu je u konačnici spasilo život. [13]

Spomen obilježje[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Spomen križevi na Kornatima

Vlada je u rujnu 2009. zadužila ministarstva kulture, mora, prometa i infrastrukture te graditeljstva i prostornog uređenja da objave pozivni natječaj za izradu idejnog rješenja za spomen-obilježje kornatske tragedije, kako bi bilo gotovo do obljetnice tragedije 2010. 29. siječnja 2010. objavljeno je da je natječaj za spomen-obilježje dvanaestorici poginulih vatrogasaca na Velikom Kornatu dobio zadarski arhitekt Nikola Bašić. Tako je odlučio ocjenjivački sud, a imena nagrađenih objavljena su novinarima u Ministarstvu kulture, neposredno poslije zasjedanja i usuglašavanja stavova žirija. Plan je bio, da obilježje imati dizajn križeva sastavljenih od kamenja kakvo se nalazi na otoku, ćime će se uklopiti u krajolik.[20][21] Spomen križevi na Kornatima dovršeni su 23. svibnja 2010. godine.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Iskaz Frane Lučića u Nacionalu
  2. Vijesti.net - Objavljena imena poginulih
  3. index.hr "Preminuo vatrogasac Ante Juričev-Mikulin"
  4. Dnevnik HTV-a - "Oporavlja se jedini preživjeli vatrogasac Lučić"
  5. Slobodna Dalmacija - "Pritvoren recepcionar s Kornata"
  6. Vijesti.net - Posljednja poruka najmlađe žrtve: "Tata, na Kornatima smo, čekamo vodu"
  7. "24 sata" - "Šibenik - Dražen Slavica priveden istražnom sucu"
  8. Dnevnik HTV-a - "Tragedija na Kornatu: Uzrok eruptivni požar"
  9. Klarić: Pustit ću vatru da prijeđe preko mene
  10. Svjedoci se nisu pojavili na sudu
  11. Kornatska tragedija - Cafe mobil forum
  12. Tragedija na Kornatu uzrokovana curenjem goriva iz helikoptera?, Index.hr, 27. rujna 2007., preuzeto 1. veljače 2010.
  13. 13,0 13,1 13,2 13,3 13,4 Tri scenarija kornatske tragedije: je li vatrogasce ubio eruptivni požar, curenje goriva ili NATO bomba?. RTL hr. pristupljeno 31. 8. 2017.
  14. "Vatrogasce na Kornatima ubila je odbačena NATO bomba", Slobodna Dalmacija, 5. rujna 2009., preuzeto 1. veljače 2010.
  15. 'Kornatske vatrogasce ubila NATO bomba'; Dnevnik.hr, 5. rujna 2009., preuzeto 1. veljače 2010.
  16. Odbačena NATO bomba uzrok kornatske tragedije?, Javno.hr, preuzeto 1. veljače 2010.
  17. Tri scenarija kornatske tragedije: je li vatrogasce ubio eruptivni požar, curenje goriva ili NATO bomba?. RTL hr. (31. 8. 2017.) pristupljeno 31. 8. 2017.
  18. Vijest o uzroku tragedije, Jutarnji list
  19. Vijest o uzroku tragedije u Večernjem listu
  20. Za spomen-obilježje stradalim vatrogascima 12 križeva, Dnevnik.hr, 29. veljače 2010., preuzeto 1. veljače 2010.
  21. Večernji list, 29.1.2010., str. 23

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Koordinate: 43°51′13″N 15°14′44″E / 43.8536085°N 15.2455258°E / 43.8536085; 15.2455258