Lexicon Latinum

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Lexicon Latinum u Hrvatskoj Akademiji.

Lexicon Latinum (Latinski rječnik) je rječnik Andrije Jambrešića i Franja Sušnika, pisan sukladno na latinskom, kajkavskom, mađarskom i njemačkom jeziku izdan 1742. godine. Lexicon Latinum priprada najvažnijim djelima kajkavske književnosti, ujedno je i iznimno važan hrvatski rječnik.

Autori[uredi VE | uredi]

U naslovu zapisano je digestum, ab Andrea Jambressich. Riječ digestum znači priređen, ili sređen, no u skromnom načinu redovničkog izražavanja, svoje značenje može označavati i autorstvo (priređen, od Andrije Jambrešića.). Po tome podatku se ovaj rječnik nazivao Jambrešićevim rječnikom. Pripisuje se rječnik Jambrešiću i Baltazaru Krčeliću, Adamu Baričeviću, Tomašu Mikloušiću, Ivanu Kukuljeviću i Ivanu Milčetiću. Nasuprot Pavel J. Šafárik i Vatroslav Jagić glavnim autorom smatraju Franja Sušnika, dok Jambrešića samo pomagačem.

U Predgovoru Jambrešić piše, da je ovaj rječnik započeo, u određenoj mjeri obradio i namijenio za tisak, te napisao nekoliko početnih slova Sušnik. Petar Radojčević je rekao, da je rječnik Franjo Sušnik dotjerivao koliko je mogao, pa ga je doveo dotle da se već može tiskati. U primijeri teksta za tisak Sušniku je pomagao Jambrešić, a končani svoj oblik Lexicon svakako zahvaljuje Jambrešićevim zahtivama u metodi obrade, ispravcima i dopunama do tada napisanoga Sušnikova teksta, unošenju i obradi novih natuknica i riječi.

Vladoje Dukat i Franjo Francev su dugotrajnu vodili polemiku o autorstvu Lexicona. Vladoje Dukat godine 1905., odlučno zastupa mišljenje oko Jambrešićeva autorstva, a da se Sušnikovo autorstvo svodi na izradu poglavlja Index Illyrico i na obradu prvih redova višejezičnoga rječnika. Nasuprot Sušniku, Jambrešić sebe nigdje ne naziva autorom, svoj odnos je prema rječniku, on izriće riječima digestum ab Andrea Jambressich. (priređen, od Andrije Jambrešića.) kojim više ili manje potvrđuje svoj odnos kao priređivajući, sređivajući, a ne stvoriteljski.

Izvori[uredi VE | uredi]

Prema Dukatu glavni je izvor Lexicona Latinuma bio latinski rječnik Ambrogia Calepina s prijevodom latinskih riječi na šest jezika (hebrejski, grčki, njemački, španjolski, talijanski i francuski jezik). Iz toga su izvora prenesene ne samo latinske natuknice nego i njihovi njemački prijevodi, ili od riječi do riječi ili ponešto izmijenjeni. Osim Calepina rijčnika, uzete su latinske riječi i iz drugih rječnika. Osim tog, i drugi latinsko-njemački rječnici su poslužili kao izvor, ali istraživači još se nemogu složiti oko drugih izvora između latinskih rječnika, koji su bili u uporabi u to vrijeme u Ugarskoj i Hrvatskoj.

Mađarski istraživač János Melich spominja rječnik Dictionar Manuale Latino-Ungaricum et Ungarico-Latinuma iz 1708.

Jezik[uredi VE | uredi]

Jezik je hrvatski, u kojem je kajkavsko narječje izdignuto na razinu književnog jezika, odnosno onakvi jezik koji se ustalio u djelima Nikole Krajačevića, Jurja Habdelića, Ivana Belostenca, ili Baltazara Šimunića. Kajkavski književni jezik možemo potvrditi na svim jezičnim raznima, osobito na fonetskoj, morfološkoj, tvorbenoj, bez obzira na to što se radi o latinskom rječniku, odnosno o hrvatskom prijevodu latinskih riječi. Toliko su naime bogate i česte sveze riječi u sintagmama, frazama i rečenicima leksikografske obrade mnognih riječi.

U Lexiconu nalazimo sve bitne osobine hrvatskog književnog jezika kajkavskog izričaja, kakva se ostvarivala većim dijelom već u 16. stoljeću: ujednačivanje veoma različitih fonetsko-fonoloških odlika različitih kajkavskih govora u književnom liku; čuvanje nekih arhaizama, koji su u govorima toga vremena već davno iščezli; ostvarivanje nekih fonoloških i morfoloških dubleta, ali s golemom pretežitosti jedne od njih osobito štokavskih, koji se ravnopravno pojavljuju uz tipične kajkavske.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]