Ljubo Miloš

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ljubo Miloš

Ljubo Miloš (Bosanski Šamac, 25. veljače 1919. - Zagreb, 1948.), bio je ustaški bojnik, jedan od zapovjednika logora u Jasenovcu[1]. 1948. godine, Vrhovni sud u Zagrebu osudio ga je na smrt.[2]

Životopis

Osnovnu školu polazio je u Orašju, Bosanskom Brodu i Subotici, gdje se nakon završenih sedam razreda gimnazije zaposlio kao činovnik u općinskoj upravi.[3]

U lipnju 1941. godine došao je na poziv svog rođaka Vjekoslava Luburića u Zagreb i zaposlio se u Uredu III Ustaške nadzorne službe. Dobio je čin ustaškog natporučnika te u listopadu 1941. godine postao zapovjednik radne službe u logoru III Ciglana Jasenovac. Kraće vrijeme, od proljeća 1942. godine službuje u logoru za Židove u Đakovu, ali se u jesen iste godine vratio u svojstvu zamjenika zapovjednika logora Jasenovac.

Pod njegovim zapovjedništvom ustaške postrojbe iz Jasenovca sredinom listopada 1942. godine napale su i opljačkale više sela u okolici Jasenovca a pretežni dio stanovništva (pravoslavaca koji su prešli na katoličku vjeru) odveli su u logor.[3] Pokrenuta je istraga i u prosincu 1942. godine uhićen je.[3] Zatočen je u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu. Na traženje Luburića pušten je 23. prosinca 1942. godine.[3] Početkom siječnja 1943. godine otišao je u Hercegovinu kao pripadnik Domobranske dobrovoljačke pukovnije, gdje je ostao do travnja iste godine kada se vratio u Zagreb.

Iako je od rujna 1944. godine bio zapovjednik logora Lepoglave, tijekom 1944. i 1945. godine, povremeno je odlazio u logore u Jasenovcu i Staroj Gradišci, gdje je vršio smaknuća zatočenika.[nedostaje izvor]

Prema svjedočenjima preživjelih zatočenika Ljubo Miloš osobno je počinio brojne likvidacije zatočenika u ustaškim logorima Jasenovac i Lepoglava.[nedostaje izvor]

Nakon sloma NDH pobjegao je u Austriju te zatim u Italiju odakle se vratio ponovno u Austriju. Tada je održavao veze s ustaškom državnim vrhovništvom u emigraciji.

U ljeto 1947. godine ilegalno je ušao u Jugoslaviju s ciljem organiziranja križara radi otpora komunističkoj vlasti. Uhićen je 20. srpnja 1947. godine a presudom Vrhovnog suda NR Hrvatske, 27. kolovoza 1948. godine, osuđen je na smrt.[3]

Izvori