Marijan Beneš

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Marijan Beneš (2009.)

Marijan Beneš (Beograd, 11. lipnja 1951. - Banja Luka, 4. rujna 2018.), hrvatski boksač iz Bosne i Hercegovine, uz Matu Parlova smatran najboljim hrvatskim boksačem u socijalističkoj Jugoslaviji, ali i u hrvatskoj športskoj povijesti, vrlo popularan i cijenjen u Jugoslaviji. Slovio je za neustrašivog boksača koji je na protivnika jurišao ne obazirući se na rizik i ozljede.[1] Osim u boksu, okušao se i u pjesništvu, pišući uglavnom o Banja Luci.[2]

Osobni život[uredi VE | uredi]

Rođen je u Beogradu 1951. u obitelji oca Josipa, Hrvata, i majke Marije rođ. Vukić, Srpkinje.[3] Pod utjecajem svoga oca, učitelja glazbe, svirao je glasovir i violinu te je zajedno s trojicom braće i sestrom proveo djetinjstvo u Tuzli. S deset godina stupio je u boksački ring i već u prvoj borbi pobijedio osam godina starijeg suparnika. Kao šesnaestogodišnjak potpisuje za banjalučku Slaviju u kojoj je trenirao tijekom cijele amaterske karijere.[4]

Više puta je izrazio javno protivljenje uklapanja velikosrpske ideologije i težnji političkog Beograda u politiku SFR Jugoslavije[3][4], iako se i sam izjašnjavao Jugoslavenom i jugonostalgičarom ne poričući pritom svoju hrvatsku narodnost.[3] Bio je sudionik Rata u Bosni i Hercegovini u kojem 1992. izgubio brata, a kasnije i suprugu Stanu koja je nakon rastave s kćerima Žanet i Marijanom otišla živjeti u Niš. Naposlijetku je otjeran iz Banja Luke, "grada kojeg je volio najviše na svijetu" prema vlastitim riječima.[2] Ratne godine proveo je u Hrvatskoj, a u Banja Luku se vratio 1996.[4], u kojoj mu ni u godinama nakon rata nije bilo dozvoljeno trenirati u matičnom klubu.[3]

Bolovao je od Alzheimerove bolesti te naposlijetku i preminuo 4. rujna 2018. u Banja Luci.[1]

Športska postignuća[uredi VE | uredi]

Za amaterske karijere osvojio je devet naslova prvaka Bosne i Hercegovine, četiri naslova prvaka Jugoslavije i brojne revijalne naslove, za što je odlikovan Zlatnim bedžom Jugoslavenskog sportskog lista. Amatersku karijeru okrunio je osvajanjem zlatnog odličja na Europskom amaterskom prvenstvu u Beogradu 1973. godine, za što je proglašen najboljim športašem Jugoslavije (zanimljivosti radi, godinu prije i nakon nagrada je otišla Mati Parlovu). Unatoč oboljenju od hepatitisa, koji mu je mogao okončati karijeru, upornošću i radom se vratio u ring i nastupio na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976., na kojima je zaustavljen u drugom kolu.

Nakon Montreala okrenuo se profesionalnoj karijeri te brzo napredovao do europskog vrha. Tako je u ožujku 1979. u Banja Luci osvojio EBU-ov naslov nokautiravši branitelja naslova, Francuza Gilberta Cohena. Pojas je obranio četiri puta. U 394 boksačke borbe u karijeri, pobijedio je u njih 309, od toga sedam puta nokautom. Pritom je 26 puta lomio kosti i ozlijedio glasnice zbog čega je govorio tiho i sporo.[4] Iz boksa se povukao 1983. te je zbog ozljeda ostao slijep na lijevo oko.[4]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Hina/mh. U 67. godini umro boksač Marijan Beneš narod.hr, 4. rujna 2018. (pristupljeno 6. rujna 2018.)
  2. 2,0 2,1 Ring zamijenio nalivperom Nezavisne novine, umreženo putem mrežne pismohrane Wayback Archive (pristupljeno 6. rujna 2018.)
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Ljiljana Pirolić. „Bosna“, ipak, u Banja Luci Deutsche Welle, 17. travnja 2009. (pristupljeno 6. rujna 2018.)
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Davor Pašalić. Boksački prvak koji se u svom kafiću tukao 15 puta dnevno Nacional, br. 433./2. ožujka 2004. (pristupljeno 6. rujna 2018.)