Mohač
| Mohač | |||
|---|---|---|---|
  Mohač Mohač na zemljovidu Mađarske | |||
| |||
| Regija | Južno Podunavlje | ||
| Županija | Baranjska | ||
| mikroregija | Mohačka mikroregija | ||
| Najbliži (veći) grad | Pečuh | ||
| Površina | 112,24 km2 | ||
| Zemljopisne koordinate | 45°59′45″N 18°40′47″E / 45.995931°N 18.67985°E | ||
| Stanovništvo (2001.) | |||
| - Ukupno | 19 129 | ||
| Pošta | 7700 | ||
| Pozivni broj | 69 | ||
| Službena stranica | http://www.mohacs.hu | ||
 Zračni snimak
| |||
Mohač (mađ. Mohács, njem. Mohatsch, srp. Мохач, tur. Mohaç), grad na desnoj obali Dunava u južnoj Mađarskoj (Baranja).
Zemljopisni položaj[uredi | uredi kôd]
Mohač se nalazi na cesti Osijek – Beli Manastir – Seksar (Szekszárd) 26 km sjeverno od Belog Manastira i 10 km od graničnog prijelaza Duboševica – Udvar. Na Dunavu kod Mohača nema mosta pa se na lijevu obalu prelazi kompom, odakle cesta vodi na sjever prema Baji, odnosno na jug prema graničnom prijelazu prema Srbiji (Santovo – Bereg).
U starim hrvatskim ljetopisima i narodnim pjesmama Mohač se naziva i Muač, Muhač, Muvač[1] čak i u množini Muhači.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Na Mohačkom polju 29. kolovoza 1526. godine Turci su pod sultanom Sulejmanom I. Veličanstvenim katastrofalno porazili vojsku ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika II. u tzv. Mohačkoj bitci.
Druga velika Bitka kod Mohača dogodila se 1687. godine.
Za vrijeme turske vlasti je Mohač bio sjedištem sandžaka.
Još u 18. i sve do uvođenja agresivne asimilatorske politike u 19. st., Hrvati su u Mohaču bili apsolutna većina, a to se promijenilo zbog snažne asimilacijske politike mađarskih vlasti i nepovoljnih međunarodnih okolnosti sredinom 19. stoljeća i 20. stoljeća.[2]
Upravna organizacija[uredi | uredi kôd]
Upravno je sjedište Mohačke mikroregije u Baranjskoj županiji. Poštanski broj je 7700. Grad se rasprostire na 112,23 km četvornih. Širenjem je obuhvatio i neka susjedna sela, kao što je Dolnja Kanda. Pored nje, Mohač je obuhvatio i naselje Novi Mohač i sela Šar, Jelužda (Ležda), Gornja Kanda, Trnovac (Pustara).
U Mohaču se nalazi jedinica Hrvatske manjinske samouprave u Republici Mađarskoj.
Delegat Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj za Mohač ulazi kao predstavnik Baranje. U sastavu od ožujka 2007. je to Đuro Jakšić.[3]
Kultura[uredi | uredi kôd]
Svakog proljeća se u Mohaču održava festival Pohod bušara (mađ. Busójárás).
Promet[uredi | uredi kôd]
Od Mohača vodi prema ostatku mađarske željezničke mreže željeznička prometnica (kraj se nalazi u Szolohegyu). U Mohaču se nalazi željeznička postaja.
Krajem je željezničke pruge Pečuh – Mohač i spojem s lukom na Dunavu.
Gospodarstvo[uredi | uredi kôd]
Riječna luka za izvoz ugljena iz rudarskog područja Pečuha. Crna i obojena metalurgija, mašinska, tekstilna, kožarska i prehrambena industrija, u okolici voćarstvo, vinogradarstvo i stočarstvo.
Stanovništvo[uredi | uredi kôd]
Po vjeroispovijesti, bilo je 2001. godine 74,8% rimokatolika, grkokatolika 0,3%, reformiranih 6,2%, evangelista 1,0% te ostali.[4]
2001. je u Mohaču živjelo 19.049 stanovnika. Po nacionalnom sastavu je bilo 93% Mađara, 2,4% Roma, 4,7% Hrvata, 9,6% Nijemaca, 0,6% Srba te ostalih 5,9%.[4] Manjinsku samoupravu imaju Hrvati, Romi, Nijemci i Srbi.
Hrvati u Mohaču[uredi | uredi kôd]
U Mohaču se nalazi hrvatsko kulturno-umjetničko društvo "Mohač", čiji je utemeljitelj i voditelj poznati mađarski atletski reprezentativac Stipan Filaković.[5]
Mjesni Hrvati pripadaju skupini Šokaca.[5]
Od kulturno-folklornih manifestacija, u Mohaču se od 2009. godine održava Pranje na Dunavu, u suorganizaciji Saveza Hrvata u Mađarskoj, Udruge baranjskih Hrvata i čitaonice mohačkih Šokaca.[6]
Poznate osobe[uredi | uredi kôd]
- Ferenc Pfaff, mađ. arhitekt
- Endre Rozsda, mađ.-fra. slikar
- Ödön Szendrő, mjesni vođa mađarske revolucije iz 1956., počasni građanin Mohača od 1992.
- Đuro Šarošac, jedan od najpoznatijih mađarskih etnologa
Gradovi prijatelji[uredi | uredi kôd]
Beli Manastir od 1967.
Bensheim od 1987.
Câmpia Turzii od 1990.
Wattrelos od 1993.
Siemianowice Śląskie od 1999.
Beykoz od 2008.
Vidi još[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Đuro Šarošac: Narodna nošnja baranjskih Hrvata, str. 233.
- ↑ Religija i etničnost kod Hrvata u Mađarskoj: sociialno- historijski pregled, autor Josip Kumpes, Etnol. tríb. 2 l, Vol. 28, l998., str. 9.-33.
- ↑ ÖRF Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. srpnja 2011. (Wayback Machine) Odibrani delegati za Državnu samoupravu, 5. ožujka 2007.
- ↑ a b (mađ.) [1][neaktivna poveznica] Központi Statisztikai Hivatal
- ↑ a b Hrvatski glasnik, br. 15/2008. Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. veljače 2012. (Wayback Machine), Pripremamo se za obilježavanje 35. obljetnice društva, 10. travnja 2008.
- ↑ MVPEI RH Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. studenoga 2011. (Wayback Machine) Generalni konzulat RH Pečuh, 4. srpnja 2009.
- ↑ Hrvatski glasnik, br. 5/2009. Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. veljače 2012. (Wayback Machine) Vinkovo na mohačkoj Planini, 29. siječnja 2009., str. 15.
- Ovaj članak uključuje prijevod teksta iz jedanaestog izdanja Encyclopædije Britannice, urednik Hugh Chisholm, objavljenog 1911. godine, nakladnik Cambridge University Press, koje je javno dobro.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- (mađ.) Službene stranice
