Nikola I. Petrović Njegoš

Izvor: Wikipedija
Inačica 2542045 od 10. kolovoza 2010. u 03:16 koju je unio Kubura (razgovor | doprinosi)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Nikola I. Petrović Njegoš
Kingnicholas.jpg
Knjaz Crne Gore
Vladavina 13. kolovoza 1860. - 28. kolovoza 1910.
Prethodnik Danilo I. Petrović Njegoš
knez (do 1910.)
kralj (od 1910.)
Vladavina 28. kolovoza 1910. - 26. studenog 1918.
Suprug Milena Vukotić
Djeca
Zorka Karađorđević
Milica Petrović
Ana Nikolajevna
Danilo Petrović Njegoš
Helena Savojska
Mirko Petrović Njegoš
Puno ime
Nikola Mirkov Petrović Njegoš
Dinastija Petrović Njegoš
Otac Mirko Petrović Njegoš
Majka Anastasija Martinović
Rođen 7. listopada 1841.
Preminuo 1. ožujka 1921.
Pokop Ćipurska kapelica, Cetinje, Crna Gora
Potpis
Vjera Pravoslavac

Nikola I. Petrović (Njeguši, Crna Gora 25. rujan 1841. - Cap d'Antibes, Francuska 1. ožujak 1921.), sedmi i posljednji državni poglavar iz crnogorske dinastije Njegoš, na prijestolju od 1860. do 1921. godine, kao knez (cg. knjaz) a od 1910. i kao kralj, također za Crnogorce neprikosnoveni Gospodar.

Pod njegovom je upravom crnogorska država 13. srpnja 1878. na Berlinskom kongresu dobila međunarodno priznanje i od onih država Europe koje je dotad nisu priznavale. Nakon višestoljetne izolacije, Crna Gora je oružanim i diplomatskim putem tada silno uvećala svoj teritorij i izbila na Jadransko more.

Reformiro je Nikola I. državnu upravu, oformio Ministarski savjet, modernizirao Crnogorsku vojsku, Općim imovinskim zakonikom udario temelj pravnom sustavu, otvorio vrata inozemnim investiranjima. Godine 1905. je Nikola I. oktroirao Ustav Knjaževine Crne Gore nakon čega je i sazvana Crnogorska narodna skupština.

Dvorska crkva na Ćipuru (Cetinje) u kojoj je od 1989.g. sahranjen Nikola I. Petrović

Bio je uspješni vojskovođa tijekom balkanskih ratova 1912. i 1913. ali ne i u Prvom svjetskom ratu kada je Kraljevina Crna Gora pružila hrabar otpor austro-ugarskoj invaziji, no morala je siječnja 1916. kapitulirati.

Kralj Nikola se sa Vladom i Dvorom sklonio u Francusku, u egzil iz kojeg se nikada nije vratio. Unatoč vojnim (Božićna pobuna i crnogorski komitski pokret koji je potrajao do 1929. godine) i pokušajima crnogorske diplomacije na Versajskoj konferenciji, Crna Gora nije uspjela povratiti svoj međunarodno-pravni suverenitet izgubljen 1918. okupacijom i anektiranjem od strane Kraljevine Srbije.

Nikola I. je umro izoliran u emigraciji, a pokopan je u ruskoj crkvi u San Remu (Italija).

Njegovi i posmtrni ostatci njegove supruge kraljice Milene Petrović će, uz najviše državne počasti, biti 1989. vraćeni i pokopani na Cetinju, u Dvorskoj crkvi na Ćipuru.

Odlikovanja

Odlikovanja Nikole I. su, uglavnom prvostupanjska, izrađena od plemenitih metala, zlata i platine, a neka su čak ukrašena i brilijantima. Do 1910. već je bio nositelj gotovo svih najviših vladarskih odlikovanja.[1]

Crnogorska odlikovanja

Inozemna odlikovanja

Bugarska

  • Red Svetih Kirila i Metodija[1] (28. kolovoza 1910.)

Engleska

Francuska

Italija

Portugal

  • Red dva reda[1]

Rumunjska

  • Red Karola I.[1] (28. kolovoza 1910.)

Rusija

San Marino

  • Vojni red San Marina[1]

Srbija (Kneževina i Kraljevina)

Turska

  • Red Osmanlije[1] I. stupnja[3] (1883.)

Imao je još jedno japansko i perzijsko odlikovanje.[1]

Izvori

Vanjske poveznice


P vip.svg Nedovršeni članak Nikola I. Petrović Njegoš koji govori o osobi treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.