Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Drvar
Drvar na karti BiH
Drvar
Drvar
Drvar na zemljovidu Bosne i Hercegovine
Entitet
Zemljopisne koordinate 44°22′N 16°23′E / 44.37°N 16.38°E / 44.37; 16.38Koordinate: 44°22′N 16°23′E / 44.37°N 16.38°E / 44.37; 16.38
Položaj Drvara; mjesto pokolja je 18 km od grada Drvara

Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941. je bio organizirani napad na područje rimokatoličke župe Drvar (uz istodobni napad na rimokatoličko stanovništvo obližnje župe Bosansko Grahovo), s ciljem fizičkog istrjebljenja svih stanovnika u toj župi, mahom Hrvata katolika. Nakon tog napada, župa Drvar je u potpunosti bila zatrta.

Počinitelji su bili četnici. Međutim su drvarske događaje iz srpnja 1941. godine sebi u zaslugu spremno pripisivali komunisti, i obilježavali 27. srpnja 1941. god. kao Dan ustanka naroda BiH (paralelno s Danom ustanka naroda Hrvatske, koji je obilježavao povezane događaje koji su se istog dana odvijali na obližnjem području Like).

Pokolj kod Drvara na području župe Drvar je bio dijelom organiziranog etničkog čišćenja zapadne Bosne i istočne Like od Hrvata. Tada su posve zatrti Hrvati u župama Bosanski Petrovac, Krnjeuša, Bosansko Grahovo u zapadnoj Bosni (Bosanska Krajina, Turska Hrvatska), a u Hrvatskoj (u Lici) župa Boričevac, Srb i dr. mjesta istočne Like.

Slijed događaja[uredi VE | uredi]

Na poziv župnikažupnik u Kninu da održi svečanu misu na svetkovinu sv. Ane 26. srpnja, uputio se drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor 25. srpnja onamo, u pratnji veće grupe svojih župljana. Budući da je u međuvremenu od prvog poziva kninskog župnika planuo ustanak u Drvaru, kninski župnik i prijatelji savjetovali su župnika da ostane ondje sve dok se stvari ne smire. Nestor je ipak pošao, jer je 27. srpnja bila nedjelja i nije htio da mu župljani ostanu bez mise. [1]

Hodočasnički vlak je pri povratku zaustavljen nekih 18 km od Drvara, kod Trubara.[2] Pobunjenici su napali vlak, župnika i vjernike izvukli iz vlaka i odvukli nedaleko od stanice. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču. Te su žrtve jugokomunisti i četnici proglasili bojovnicima, ustašama i raznim drugim nazivima, samo da bi se spriječio i sami spomen na njih i tako da bi počinitelji prikrili svoj zločin. [1]

Istog dana, orkestrirano je, uz iste metode etničkog čišćenja, izveden i napad na susjednu katoličku župu Bosansko Grahovo, tako da slučajni preživjeli nakon pokolja u Drvaru ne mogu upozoriti susjede, odnosno da grahovljanski Hrvati ne mogu pobjeći nakon što doznaju što se dogodilo drvarskim Hrvatima. Pobunjenici su osobito grahovski župnika Jurja Gospodnetića jezivo zlostavljali: potkovali su ga, nabili na ražanj i na kraju ispekli.

Imena i prezimena svih poginulih nisu do kraja utvrđena; utvrđeno je 568 osoba koje za koje se poimence zna da su mučki ubijeni u tom zločinačkom napadu.

Imena svih identificiranih ubijenih župljana su uklesana na spomen-ploči u dvorani gdje se drvarski katolici okupljaju na bogoslužju. Postoji i posebna mramorna ploča sa slikama i osnovnim podatcima ubijenih župnika iz drvarske i susjednih župa.

Tijela poginulih[uredi VE | uredi]

Tijela poginulih pronađena su skoro 62 godine poslije. Ekshumirana su 2003. u jami Golubnjači u Trubaru kod Drvara. Nađene su zapravo usputno, jer one nisu bile tražene. 3. lipnja 2003. Federalna komisija za nestale osobe Federacje BiH tražila je žrtve iz Domovinskog rata. Pri tome je ekshumirala u jami Golubnjači u Trubaru kod Drvara. 7. prosinca 2004. uputila je dopis Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci u kojem je navedeno da su tog 3. lipnja iz jame izvadili 17 nekompletnih tijela na kojima se po procjenama vještaka odmah vidjelo da ne potječu iz razdoblja Domovinskog rata. I druga analiza iz inozemstva potvrdila je nalaze domaćih vještaka. Radioizotopskom analizom u Londonu utvrđeno je da se radi o tijelima starim oko 70 godina. U istom su dopisu iznijeli pretpostavku da vjerojatno pripadaju svećeniku i skupini Hrvata iz Drvara koji su prema knjizi jednog partizanskog zapovjednika smaknuti 1941. godine. [1]

Pojedinačnu je identifikaciju bilo vrlo teško sprovesti. Razlog je bio taj što unatoč tome što se poduzelo sve što se moglo da bi se našlo grobove Nestorove bliže rodbine, jer žive rodbine više nema, nije se uspjelo. Tako se nije moglo doći do uzoraka potrebnih za DNK analizu. Isti je bio problem i s traženjem bliske rodbine ostalih žrtava, jer ni njih više nema. Sve je to uzelo mnogo vremena. Ta traganja i promjene u Komisiji za ekshumaciju dovela su do toga da je prošlo 11 godina od ekshumacije do pokopa. 12. studenoga 2013. biskup Komarica pohodio je Identifikacijski centar Šejkovaču u Sanskom Mostu gdje su se nalazili ostatci tijela koje se pokušavalo identificirati. [1]

19. studenoga 2014. tijela župnika Nestora i 14 župljana ubijenih na povratku s hodočašća pokopana su na banjolučkom katoličkom groblju sv. Marka. Tijela su položena u svećeničku grobnicu jer u tom trenutku nije bilo povoljnijeg mjesta za dostojni ukop žrtava. U posebnom su lijesu kosti žrtve za koju se jako pretpostavlja da pripadaju župniku Waldemaru M. Nestoru, što se još treba utvrditi DNK analizom, budući da ne postoje uzorci bliskih mu srodnika.[1]

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvor[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Anto Orlovac: Hrvatski martirologij. Ubijeni vlč. Waldemar M. Nestor i hodočasnici pokopani poslije 73 godine, Hrvatsko slovo, 5. prosinca 2014., str. 4.-5.
  2. Vjesnik Grahovo i Drvar ostali bez Hrvata, 8. listopada 1999.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]