Dan ustanka naroda Hrvatske

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Spomenik u Srbu

Dan ustanka naroda Hrvatske u socijalističkoj se Hrvatskoj slavio 27. srpnja,[1] iako se u svim drugim republikama Dan ustanka slavio ...kad je pukla prva ustanička puška. Problem je u tome što je 22. lipnja datum koji ide prije nekadašnjeg Dana borca (4. srpnja op.s.), kad je jugoslavensko partijsko vodstvo donijelo odluku o ustanku. I to je djelomično bio razlog zbog kojeg je određen datum ustanka za Hrvatsku 27. srpnja u Srbu, bez obzira što je u Sisku 22. lipnja 1941. jasna situacija, komunisti se bore protiv fašizma, objašnjava povjesničar Mario Jareb.[2]

U najnovije vrijeme, neki obilježavanje ovih događaja iz 1941. godine nazivaju Dan ustanka naroda Like i Korduna.[3]

U konfuznim uvjetima ustanka koji je zahvati područje Like i obližnje područje BiH, kao vođe ustanka može se prepoznati Gojka Polovinu, kasnijeg komunističkog generala i zapovjednika 6. ličke divizije NOVJ, te Pajicu Omčikusa, kasnijeg zapovjednika četničkog puka "Kralj Petar II." Ustanak iz srpnja 1941. godine zahvatio je skoro isključivo etničke Srbe, a bio je isključivo usmjeren protiv NDH (i prema istrebljenju etničkih Hrvata u ruralnom području gdje su prevladavali Srbi) - te su ustanici težili suradnji s talijanskim fašistima od kojih su očekivali da otjeraju (ne osobito brojne) ustaše. Tako se doista i dogodilo: Talijani su spremno rasporedili znatne vojne snage u područje tzv. Druge zone koja je dopirala skoro do Karlovca i Bihaća (te, dalje na istoku, obuhvaćala i grad Mostar) i u toj zoni uveli svoju civilnu vlast i zabranili ulaz vojnim snagama NDH.[4]

Usprkos podršci koju kasnije četnicima pružaju talijanske okupacijske snage (na području ustanka - koje je približno odgovaralo Srbima nastanjenom dijelu pojasa duž Jadrana kojega su u pregovorima s Antom Pavelićem talijanski pregovarači označili kao teritorij kojega žele priključiti Italiji - talijanske okupacijske vlasti su bile zabranile djelovanje domobranskih i ustaških postrojbi), u mjesecima nakon ustanka komunistički utjecaj među ustanicima na području Like nadmašuje utjecaj četnika: sam Pajica Omčikus biva strijeljan nakon što mjesto Srb u ožujku 1942. godine zauzimaju postrojbe NOVJ (njegov puk "Kralj Petar II." nastavlja djelovati na istom području Like, te ima u srpnju 1942. godine oko 500 boraca - oko petine četnika koji u to vrijeme djeluju na području Like). Na obližnjim područjima Sjeverne Dalmacije, pak, uvjerljivo prevladavaju četnici pod zapovjedništvom Momčila Đujića, koji se uz potporu Talijana vrlo žestoko bore protiv partizana. Kako bi ojačali četnički element i u Lici, dovode Talijani 1942. godine još i oko 4.000 četnika iz Istočne Hercegovine i Srbije.[5]

Umjesto 27. srpnja, od stjecanja neovisnosti slavi se u Republici Hrvatskoj dan antifašističke borbe 22. lipnja 1941. god., u spomen na odlazak hrvatskih komunista - pripadnika Prvog sisačkog partizanskog odreda u šumu Brezovica kod Siska.

Kontroverzni ustanak u Srbu[uredi VE | uredi]

Ustanak u Srbu je zaista bio ustanak. U odnosu na socijalističku mitografiju koja je ustanak označavala isključivo partizanskim, ne treba ga zvati ni partizanskim ni četničkim. To je ustanak srpskoga stanovništva u koji su uključeni i budući partizani i budući četnici.[6]

Da se radilo samo o ustanku srpskog stanovništva protiv tadašnje NDH, tj. ustanku protiv ustaša, ustanak ne bi bio kontroverzan. Ali to nije bio ustanak protiv ustaša, nego je cilj ustanika bio ubijanje nesrba na njihovom području, pa Josip Pavičić smatra da je naziv etničko čišćenje preblag za ono što se zbivalo, nego se radilo o genocidu.[7]

Kronologija:

  • Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941. - pobunjeni su Srbi 27. srpnja napali Drvar (BiH) i zauzeli ga sljedećega dana. U Drvaru su pobijeni gotovo svi Hrvati i Muslimani (Bošnjaci). Ubijanje su vršili u Kamenici, kako sam čula nad ponorom, a koji su ih ljudi od komunista-četnika ubijali, ja nisam vidjela.[8]
  • Pokolj u Bosanskom Grahovu 27. srpnja 1941. - istovremeno s pokoljem kod Drvara odvijao se drugi pokolj u Bosanskom Grahovu, koji je poznat po tome što su četnički ustanici pod komandom Brane Bogunovića (počinio samoubojstvo 1944. godine) nabili župnika Jurja Gospodnetića na ražanj i ispekli.[9]
  • 28. i 29. srpnja u Mazinu su ubijene dvije hrvatske obitelji, Anići i Kneževići, pobijeni su muškarci, žene i djeca. Spasio se jedan dječak koga je sakrila susjeda Srpkinja.[10]
  • Brotnja, između 28. srpnja i 4. kolovoza 1941., ustanici su pohvatali sve Hrvate i predvečer ih otjerali prema jami u Dabinu vrhu. U duboku jamu se bacali žive žrtve prema starosti, djedu Luki Iveziću, guslaru, naredili su da gusli i pjeva dok oni bacaju ljude u jamu. Između ostalih, pobijeno je 37 Ivezića od kojih najmlađi Jakov Ivezić, rođen 1938. godine, trogodišnje dijete.[11][12]
  • Nakon što su oko 2.000 stanovnika Boričevca natjerali u bijeg, ustanici 2. kolovoza 1941. godine temeljito pljačkaju i pale to selo. 55 staraca koji su bili ostali u selu su svi do jednog pobijeni.
  • u sklopu pogroma u Krnjeuši 2., 9-10. kolovoza 1941. ustanici su počinili strašan zločin u Krnjeuši i Vrtoči (područje BiH), sela su spalili a više od 200 stanovnika ubili. Ponovio se scenarij fizičkog mrcvarenja, trgovcu Josipu Matijeviću su odrezali glavu, nabili je na kolac i nosili uokolo, dok su mu tijelo bacili u vatru i spalili.[13]

Sjećanja generala Gojka Polovine[uredi VE | uredi]

General Gojko Polovina, jedan od komunista koji je sudjelovao u ustanku i kasniji zapovjednik 6. ličke divizije NOVJ-a (inače pravnik i predratni sekretar organizacije Komunističke partije Hrvatske za Kotar Gračac, te osoba za koju se općenito smatra da je bila zapovjednik ustanika) u svojoj memoarskoj knjizi iz 1988. godine, govori dosta opširno o karakteru ustanka. Upinjući se da dokaže kako su komunisti kojima je on bio na čelu bili glavni organizatori ustanka, on si spremno prisvaja čak i "zasluge" za ratne zločine koje su počinili ustanici kojima je on davao naredbe. Navodi on da je u selu Boričevcu bilo više mještana - Hrvata koji su prije ustanka sudjelovali u ubijanju Srba i pljački imovine u okolnim selima: "Sve je to bilo dovoljno da stvori nepomirljive odnose Srba iz okolnih sela prema hrvatskom stanovništvu u Boričevcu. Na osnovi tih činjenica zaključili smo: ako stanovništvo ne pobjegne prije nego mi uđemo u Boričevac, i pored svih mjera koje ćemo preduzeti neće biti moguće spriječiti osvetu nad nedužnim seljacima, ženama i djecom. Stoga smo namjerno, iako svjesni da je oklijevanje smrt ustanka, odgodili napad na Boričevac sa 30. ili 31. jula na 2. avgusta, uvjereni da ćemo do tog vremena uspjeti nagovoriti narod da bježi prema Bihaću[14].

Na "objašnjenje" da će ih ustanici pobiti, oko 2.000 Hrvata bježi iz Boričevca, a u selu ostaju 44 žene i 11 muškaraca - redom starci. Srbi-ustanici su selo temeljito opljačkali i u cijelosti spalili, te pobili svih 55 Hrvata koje su ondje zatekli.[15] Valja opaziti da niti jednom stanovniku Borčičevca nisu nakon 1945. godine komunističke vlasti SR Hrvatske (u kojima su ustanici iz 1941. godine imali odlučujuću riječ) dopustile da se vrati na svoje ognjište; zemlja je žiteljima Boričevca također bila u cijelosti oduzeta.

Gojko Polovina - kao komunist koji su je uvelike pripisivao zasluge za ustanak iz 1941. godine - iznosi i svoje objašnjenje o (ne)sudjelovanju četnika. Čak ni pojedince koji su poslije bili četnički vođe, Polovina "ne priznaje" kao četnike, te na zapanjujući način objašnjava da su ti pojedinci zapravo bili talijanski agenti, koji su radili na podizanju ustanka protiv NDH u Srbu: “Ostavljam po strani naše subjektivne greške i slabosti (…) ali prosto je izmišljena tvrdnja da su ‘četnički elementi’ tobože izazvali negativne pojave: pljačku, paljenje i slično, bar što se tiče Boričevca. Četnici to nisu mogli učiniti iz prostog razloga što ih nije bilo. Pored naroda koji je pod komandom nas komunista stupio u ustanak, u to vrijeme postojali su još samo plaćeni talijanski agenti, npr. Stevo Rađenović, Pajica Omčikus i Torbica iz Srba, Đuro Vugonja iz Gračaca, Savica Guteša iz Bruvna i slični, koji su tek kasnije po nalogu svojih poslodavaca stvorili organizacije i proglasili ih četnicima (…)”[16]

Anifašistički ili fašistički karakter ustanka[uredi VE | uredi]

Zločini počinjeni tijekom ustanka govore za sebe, te ni pridjev "antifašistički" ne bi mogao opravdati takve zločine ustanika. Pregovori i sporazumi ustanika s talijanskim fašistima govore da ustanak zapravo nije bio motiviran antifašizmom, te bi ga se čak moglo nazvati četničko-fašističkim. Sporazumi ustanika i talijanskih fašista potpisivani su u Otriću 11 i 22. 8. 1941., u Golubiću 21. 8. 1941. i u Pađanima 21.9.1941.[17]

Malobrojni komunisti su bili motivirani da se bore za interese Sovjetskog Saveza (prema kojemu su gajili zanos religioznog tipa), pa su stoga bili motivirani za borbu protiv fašista, koji su krajem lipnja 1941. godine napali tu komunističku državu: međutim su komunisti morali pričekati više mjeseci, dok nisu nad ustanicima (naime nad onim njihovim dijelom, koji nije pristupio redovima četnika) ostvarili takvu kontrolu, da ih mogu upotrijebiti za prve akcije protiv Talijana.

Talijani su zacijelo krivo procijenili da će komunisti djelovati isključivo protiv ustaša, te su dopustili Radi Končaru i drugim komunistima da se u relativno malom Splitu toga doba (40.000 stanovnika) - koji je bio pripojen Italiji i čvrsto nadziran od talijanskih policijskih vlasti - sklone od vlasti NDH i bave se organiziranjem pobune u Hrvatskoj.

Epilog prvi, SFRJ[uredi VE | uredi]

Komunistička diktatura nije htjela priznati ove strašne zločine, nego je učinila sve da se zločini zataškaju. Žrtve ovog progona Hrvata pronašle su sljedeće predstavke:

  • predstavka Vladi N.R. Hrvatske, podnesena u Bjelovaru 11. svibnja 1953., kojom žitelji sela Boričevca mole povrat svojih nekretnina napuštenih 1941. godine
  • predstavka Josipu Brozu Titu, podnesena u Bjelovaru 17. siječnja 1955., kojom žitelji sela Boričevca mole povrat svojih nekretnina napuštenih 1941. godine

Učinak predstavki bio je nikakav. Što je bilo oteto 1941., ostalo je oteto, kao što je oteto i danas.[18]

Epilog drugi, Republika Hrvatska[uredi VE | uredi]

U zagrebačkom kinu Europa 16. rujna 2014. održana je svečana premijera dokumentarnoga filma »Nikad se nisu vratili« autorice, scenaristice i redateljice novinarke Nade Prkačin.[19] Marija Bebić iz Udruge Boričevac pročitala je pjesmu-svjedočanstvo "Krik" koju je napisao njezin bratić Dane Ivezić. Gđa. Bebić je podsjetila da su lani, nakon 73 godine, ekshumirani posmrtni ostaci Ivezića iz sela Brotnja, prvih žrtava zločinačkog četničko-komunističkog ustanka.[20]

"Ništa se nije promijenilo ni uspostavom demokratske Hrvatske. Obnovljen je tek spomenik u Srbu pod kojim se i danas šire komunističke laži o tobožnjem antifašističkom ustanku."[20]

U hrvatskim medijima se postupno mijenja percepcija ovoga dugo zataškavanoga zločina:

  • ustanak je bio krvav
  • ustanak je bio četničko-komunistički
  • ustanak nije bio antifašistički
  • ustanak je bio protuhrvatski[21]

O ovom trajnom genocidu nad Hrvatima J. Pavičić kaže: "Važan je element genocida i zabrana povratka prognanih nakon 1945. te, što nije manje važno, stroga zabrana istine o progonu i drugim ustaničkim zločinima. Laganje o zločinu genocida također je zločin. Što se tiče okrutnosti ustanika, ona uvijek iznenađuje, koliko god čovjek čitao i slušao o njoj. Dobro je dosadno, zlo je maštovito.[22]

Obrana slike ustanka u Srbu iz pera povjesničara Ive Goldsteina[uredi VE | uredi]

Ugledni hrvatski povjesničar Ivo Goldstein nastoji u članku kojega piše za zagrebački "Jutarnji list" u srpnju 2010. godine obraniti onakvu sliku ustanka u Srbu, kakva je postojala za vrijeme desetljeća komunističke vladavine: “Tko kaže da je 27. srpnja datum četničke pobune, ustašoidno bulazni.... htjeli - ne htjeli, negatori 27. srpnja uhvatili su se za ustaški mit i morat će podnijeti svu odgovornost za takvu rabotu”.[23]

Obnova spomenika Ustanku, 2010.[uredi VE | uredi]

2010. godine je Vlada Republike Hrvatske platila obnovu spomenika Ustanku u Srbu, koji je bio uništen tijekom Domovinskog rata 1990.-ih godina. Spomenik je u sklopu proslave obljetnice ustanka 27. srpnja 2010. godine - koja je održana pod pokroviteljstvom predsjednikom Hrvatskog sabora Luke Bebića - otkrio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović, uz proteste nezadovoljnika koji su se protivili obilježavanju obljetnice. U svojem je govoru povodom otkrivanja spomenika Ivo Josipović naglasio da su ustaše i četnici bili sluge okupatora, a da su partizani "nosili slobodu i demokraciju". Takve su njegove izjave osuđene u srpskim medijima - naime se u današnjoj Srbiji smatra četnike borcima protiv fašizma; sve ukoliko su oni - tako i na području samog Srba - posve neupitno služili talijanskim fašistima.[24][25][26]

Literatura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ivica Radoš, Hrvatske kontroverze, "Vodstvo komunističke Hrvatske na četvrtom zasjedanju ZAVNOH-a 24. i 25. srpnja 1945. ... uvrstilo je prijedlog zakona o proglašenju 27. srpnja narodnim praznikom.", str. 80, Zagreb 2014.
  2. Ivica Radoš, Hrvatske kontroverze, str. 80, Zagreb 2014.
  3. "'OVI KOJI U SRBU PROSVJEDUJU SU NAJVEĆE ŠTETOČINE U HRVATSKOJ' Izaslanik premijera Slavko Goldstein na proslavi ustanka u Srbu", HINA kod Jutarnji List, 27. srpnja 2013.
  4. "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945; okupacija i kolaboracija", Jozo Tomasevich (prijevod s izvornika na engleskom), Zagreb, EPH-Liber 2010., str. 282
  5. "Vojno politička organizacija četnika u Lici od kapitulacije Italije do povlačenja iz Like", Krešimir Matijević, Filozofski fakultet u Zagrebu, 2006
  6. Ivica Radoš, Hrvatske kontroverze, str. 81, Zagreb 2014.
  7. Ivica Radoš, Hrvatske kontroverze, str. 116, Zagreb 2014.
  8. Ivica Radoš, Hrvatske kontroverze, str. 89, Zagreb 2014.
  9. Ivica Radoš, Hrvatske kontroverze, str. 90, Zagreb 2014.
  10. Ivica Radoš, Hrvatske kontroverze, str. 94, Zagreb 2014.
  11. Josip Pavičić, Dossier Boričevac, str. 346, 348, Zagreb 2012.
  12. http://www.laudato.hr/getattachment/813dd1b8-ed3d-4d00-9375-d5b5df0c48d7/_MG_3159.aspx
  13. Ivica Radoš, Hrvatske kontroverze, str. 91, Zagreb 2014.
  14. "Gojko POLOVINA, Svedočenje. Sećanja na događaje iz prve godine ustanka u Lici", Beograd 1988., str. 388 Citat prema MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine ČSP, br. 3., 751.-771. (2011)
  15. "Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945", Mihael SOBOLEVSKI, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 1999., str. 116-117
  16. Gojko Polovina, op. cit, prema "Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine", Mario Jareb, ČSP, br. 3., 751.-771. (2011)
  17. Josip Pavičić, Dossier Boričevac, str. 22, Zagreb 2012.
  18. Josip Pavičić, Dossier Boričevac, str. 459, Zagreb 2012.
  19. http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=25291 "Riječ je o stradanju Ličana Hrvata u Srbu 27. srpnja 1941. i zapaljenom selu Boričevac u kolovozu iste godine, o čemu se prije moralo šutjeti. Međutim, istina ipak nalazi put sjećanjem i svjedočenjem preživjelih mještana, koji su tada bili djeca. Oni taj događaj 1941. uspoređuju s napuštanjem Vukovara 1991. i agresijom na Hrvatsku."
  20. 20,0 20,1 www.laudato.hr, objavljeno 16. rujna 2014., pristupljeno 26. ožujka 2015.‎
  21. http://narod.hr/hrvatska/gola-laz-povjesnicara-politicara-novinara-2014-o-ustanku-1941-u-srbu/
  22. Ivica Radoš, Hrvatske kontroverze, str. 116, Zagreb 2014.
  23. citat prema "Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine", Mario Jereb, Časopis za suvremenu povijest", Vol.43 No.3 Prosinac 2011.
  24. "Policija između dviju teza – o partizanskom i ustanku četnika", Davor Ivanković za "Večernji list", 27. srpnja 2010.
  25. "Srpski mediji o skupu u Srbu: Josipović skandalozno izjednačio četnike i ustaške krvnike!", "Index.hr", 28. srpnja 2010.
  26. "SVJEDOČIO PROTIV DRAŽE 'Molija sam četnika da me poštedi, on me devet puta izboja nožen...'", Vinko Vuković i Ante Čizmić za "Slobodna Dalmacija", 14. ožujka 2012.