Živinice

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Živinice. Za druga značenja, pogledajte Živinice (razdvojba).
Živinice
Zivinice Municipality Location.png
Entitet Federacija Bosne i Hercegovine
Županija Tuzlanska
Sjedište Živinice
Načelnik Samir Kamenjaković (SDP)
Površina 291 km km²
Stanovništvo
 - Ukupno
 - Gustoća

54.783 (1991.)
188 stanovnika na km2/km²


Živinice su grad i općina u Bosni i Hercegovini.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Živinice (Živinice Grad) su grad u sjevero-istočnoj Bosni, približno 10 km jugozapadno od Tuzle. Leži na obalama rijeka Oskove i Gostelje, na 219 m apsolutne visine. [1]

Nastanak imena[uredi VE | uredi]

Tri su inačice postanka imena Živinica. Po prvoj, Vladislava Skarića, selo Živinice bilo je u granicama župe Soli kao starina vlastelina Radivoja Živinčića. Prema drugoj, Adema Handžića, selo u doba dolaska Turaka nije se nazivalo Živinice nego Tatarice. Naziv Živinice je po toj teoriji je poznijeg nadnevka. Turci u jednom dokumentu spominju Tatar-bazen u okolici Tuzle iz koga je u to doba vađeno kvalitetno željezo od kojeg su se pravile sablje. Treća inačica , Muhameda Hadžijahića, jest da su se Živinice zvale Uskopči, vjerojatno Oskovci u nahiji Tuzla.U Tuzlanskoj nahiji postojalo je mjesto koje se zvalo Uskopči ili slično Oskovci. Sigurno je da naziv Živinice nije stariji od 18. stoljeća, jer ga nema u popisima iz 1548. i 1600. [2]

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Živinice

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Živinice imala je 54.783 stanovnika, raspoređenih u 29 naselja.[3][4]

Stanovništvo općine Živinice
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Muslimani 44.017 (80,34%) 38.433 (79,21%) 32.319 (80,12%)
Hrvati 3.976 (7,25%) 4.540 (9,35%) 4.404 (10,91%)
Srbi 3.525 (6,43%) 3.284 (6,76%) 3.133 (7,76%)
Jugoslaveni 2.130 (3,88%) 1.710 (3,52%) 147 (0,36%)
ostali i nepoznato 1.135 (2,07%) 548 (1,12%) 332 (0,82%)
ukupno 54.783 48.515 40.335

Kod Živinica je veliko romsko naselje. Jedna je od rijetkih općina u BiH u kojoj je više Roma nego Hrvata i Srba zajedno. Nacionalna slika još više je izmijenjena doseljavanjem izbjeglica iz istočne Bosne, Roma iz Italije i iseljavanjem Hrvata. Hrvati danas žive u raštrkanim naseljima. Doseljenici iz Srebrenice, Vlasenice, Bratunca i drugi kupuju zemlju od Hrvata i grade kuće. Nekad je skoro sva zemlja oko crkve bila katolička. Danas je oko crkve većina muslimana.[2]

Živinice (naseljeno mjesto), nacionalni sastav[uredi VE | uredi]

1991. je u Živinicama bilo 11 947 st. 2013. godine popisano je 17 495 st.[1]

Stanovništvo nselja Živinice:[3][4]

Živinice
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Muslimani 7.083 (59,28%) 4.077 (51,23%) 3.106 (57,24%)
Srbi 1.597 (13,36%) 1.137 (14,28%) 815 (15,02%)
Hrvati 1.552 (12,99%) 1.475 (18,53%) 1.326 (24,43%)
Jugoslaveni 1.276 (10,68%) 1.113 (13,98%) 61 (1,12%)
ostali i nepoznato 439 (3,67%) 155 (1,94%) 118 (2,17%)
ukupno 11.947 7.957 5.426

Naseljena mjesta[uredi VE | uredi]

Bašigovci, Brnjica, Djedino, Dubrave Donje, Dubrave Gornje, Dunajevići, Đurđevik, Gračanica, Kovači, Kršići, Kuljan, Lukavica Donja, Lukavica Gornja, Odorovići, Priluk, Spreča, Suha, Svojat, Šerići, Tupković Donji, Tupković Gornji, Višća Donja, Višća Gornja, Vrnojevići, Zelenika, Zukići, Živinice, Živinice Donje i Živinice Gornje.

Uprava[uredi VE | uredi]

Povijest[uredi VE | uredi]

Stari vijek[uredi VE | uredi]

Na širem lokalitetu živjeli su Iliri, Kelti, Grci, Rimljani...

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

U sedmom stoljeću trajno se nastanjuju slavenska plemena.

Na širem području Tuzle, u koje spada i živinički kraj nastalo je raspršeno naselje Soli (Donje i Gornje Soli) koje se nalazilo u sastavu oblasti i županije Soli.[5] 950. godine bizantski povjesničar i car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu «O upravljanju carstvom», izričito spominje grad Salinae, današnju Tuzlu, a oblast Soli kao regiju u sastavu krštene Srbije. Poslije ovdje naizmjence vladaju Bizant i Bugarska.[6]

Hrvatsko-Ugarska[uredi VE | uredi]

U sastav Bosne ušla je približno 1204. godine. Ime županije Soli prvi se put spominje 1225. Od 1253. u sastavu je ugarske Banovine Usore i Soli. [6] Od 1284. do 1316. godine hrvatsko-ugarski vladari oblast Soli su dali na upravu srpskom kralju Dragutinu Stefanu.[7]

Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić osvojio je Soli 1324. godine te priključio Bosni. U Bosni je ostalo sve do 1463. godine. [6] U sastavu Bosanske države, oblasti Gostilj, Dramešin i Soli kao samostalnih političkih jedinica do dolaska Turaka u Bosnu gubile su te atribute. Naselje Živinice kao urbana lokacija nastala je vjerojatno u 18. stoljeću. Postojanje prvih srednjovjekovnih utvrda “Gradine” u Nevrenči, “Grada Jasička” iznad Bašigovaca, “Džebarske gradine”, “Grada Čaršije” iznad Gornje Višće i mnogi stećci, ukazuju na činjenicu da su okolna naselja znatno starijeg nastanka.

Prvi zapisi o stećcima datiraju iz prve polovine 14. stoljeća. Južni i istočni dijelovi područja Živinica naročito su bogati nekropolama i stećcima. Registrirano je oko 25 nekropola i desetak stećaka samaca u Donjoj Lukavici. Danas je sačuvano oko 250 stećaka na raznim lokalitetima, posebnu pažnju predstavlja stećak “Vrpolje” u Đurđeviku, koji je ujedno i jedini stećak s pisanim tekstom.

U prošlosti su živiničke katolike i katolike okolnih mjesta pastroralno opsluživali franjevci. Pripadali su župi Soli.[2]

Osmanska vremena[uredi VE | uredi]

Pod osmansku vlast i Donje i Gornje Soli pale su prije drugih djelova Bosne, 1460. godine,[5] istovremeno s padom Srebrenice i Zvornika. Hrvatsko-ugarska protuofanziva poduzeta je vrlo brzo. Kršćanska se vlast brzo vraća već dolaskom 1463. kad župu Soli od Turaka oslobađa hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin i od tad su u sastavu hrvatsko-ugarske Srebreničke banovine. U hrvatsko-ugarskoj državi ostaju do 1474. godine. [7]

Sasvim sigurno Soli su pod osmanskom vlašću od prije 1512. godine. [6] Pismo bosanskog sandžak-bega Mustafe-bega Juriševića iz 1515., najstariji je spomen gornjotuzlanske nahije. Svjedoči o oslobađanju laika franjevačkog samostana u Gornjoj Tuzli od plaćanja avarizi-divaniye. Upućuje na zaključak da je Tuzla, cijela župa Soli, kojoj pripada područje Živinica, i Srebrenička banovina pod turskom vlasti od 1512. godine. Sela "Gornje Soli" i "Donje Soli" preimenovali su u "Memlehai-bala" i "Memlehai-zir", u prijevodu Gornja i Donja Solana. U svakom od tih naselja djelovao je po jedan samostan, što upućuje da su ovdje živjeli Hrvati katolici.[8] Od 1512. soljanski kraj je pod osmanskom vlašću su preko 350 godina. Naselju Solima su Osmanlije promijenili ime u Tuzla (tur. tuzla: rudnik soli).[5] Soljanska župa, koja je opsluživala područje Živinica, nije pružala većih otpora Turcima pa su neke od crkava opstale, pa se u župi Soli 1514. spominju dvije crkve: samostan i crkva Blažene Djevice Marije u Gornjoj Tuzli i crkva svetog Petra u Donjoj Tuzli. Drugdje po Usori i sjeveroistočnoj Bosni osmanski osvajači su devastirali crkve i samostane koji nisu bili obnovljeni, prije svega misli se na Srebrenicu, Gradovrh i Bijeljinu. Teško je bilo obnoviti stare a kamoli podignuti nove crkve. Dolazak Turaka i turske vlasti u župi Soli donosi bijeg hrvatskog katoličkog življa u Slavoniju i Bačku, što potvrđuje naziv novog lokaliteta pridošlica, kao Soljani. [8] Osmanlije su uspostavile novu upravnu organizaciju. Već prije 1515. uspostavljaju nahije Gornju i Donju Tuzlu. Nahije su isprva bile u sastavu Srebreničkoga, potom Zvorničkoga (u sastavu kadiluka Srebrenice[8]) te naposljetku Tuzlanskoga kadiluka (nakon 1572.) u sastavu Zvorničkoga sandžaka.[5] Vlašću sultana Selima I. Surovog (1512.-1520.) i Sulejmana Veličanstvenog (1520.-1566.) dolaze teška vremena katolicima. Bosanski namjesnik Gazi Husrev-beg, podrijetlom Bosanac, želi potpuno islamizirati BiH. Prije svega želi iskorijeniti franjevce koji su mu zapreka. Vihor austro-turskih ratova 1520.-1566. odnosi brojne crkve i samostane, pa i onaj u Zvorniku.[8]

Najkasnije do 1730. Donja Tuzla, kojoj su pripadale Živinice, postala je sjedište tuzlanske kapetanije. Sjedište kapetanije bila je do 1835. godine. [5]

Slom turske vlasti u Ugarskoj i Srbiji, gladne godine i prenaseljenost u Polimlju, Crnoj Gori, Hercegovini, Dalmaciji, srednjoj i zapadnoj Bosni natjerala je ljude ljude u opustjelu tuzlansku oblast. U 18. stoljeću tako se nа područje sjeveroistočne Bosne i Tuzlanske kapetanije, doseljavaju muslimani, Hrvati, Srbi i Cincari.[9]

Novi vijek[uredi VE | uredi]

Austro-Ugarska[uredi VE | uredi]

Austro-ugarsko zaposjedanje donijelo je napredak obližnjoj Tuzli, čija je blizina stvarala preduvjet prelijvanja napretka i na Živinice. Bogata nalazišta soli i prometno povezivanje željezničkom prugom do Doboja 1885. godine, razvilo je obližnju Tuzlu u jedno od najjačih rudarskih središta Bosne i Hercegovine. [5]

Anto i Mijo Tadić 1912. sagradili su na svojoj zemlji kapelicu sv. Ante Padovanskoga u središtu grada i darovali je Katoličkoj Crkvi. Kapelica je najstariji sačuvani katolički sakralni objekt sagrađen od čvrstih materijala.[2]

Prva Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Još 1920ih rodila se želja za osnutkom samostalne župe u Živinicama. Jaki pastoralni razlozi pravdali su želju, jer je matična župa u Morančanima bila prevelika, prostirući se u promjeru od pedesetak kilometara promjera s više od 12.000 vjernika.[2] Živinice su bile u sastavu Tuzlanske (1922.–29.) i potom u sastavu Drinske banovine sve do 1941. i pada Jugoslavije.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Napadom Osovinskih sila na Jugoslaviju, Jugoslavija se brzo našla u rasulu. Dvanaestodnevni Travanjski rat kratko je trajao i 15. travnja 1941. u susjednu Tuzlu ušle su njemačke postrojbe i ubrzo je uspostavljena vlast NDH u gradu.[10] Živinice su bile unutar Velike župe Usora-Soli, unutar kotara Tuzla, sve do prestanka postojanja NDH. [11] Početkom jeseni partizanske snage uspjele su pod svoju kontrolu staviti veliki dio sjeveroistočne Bosne.[12]

Od rujna 1944. u sastavu je druge Jugoslavije, kao dio Bosne i Hercegovine.[5]

Jeseni 1944. u Živinicama je osnovan Živinički bataljon. Izdvajanjem boraca iz 18. istočnobosanske hrvatske brigade, s Mijom Keroševićem Gujom formiran je Živinički bataljon. Zadaća bataljona bila je radi skrbi o redu i sigurnosti u ovom području te borba protiv zelenokadrovaca, ustaša i četnika, tada poprilično brojnih u ovom kraju. Zapovjedni i rukovodni kadar dala je 18. hrvatska brigada, kao i na kadar u zapovjedništvu mjesta i zapovjedništvu područja. Sjedište bataljona bilo je u Živinicama. Organizaciju je sproveo Mijo Kerošević, a za zapovjednika bataljona postavljen je Ilija Blažević iz Husina, zapovjednik prve čete bio je Mijo Pranjić iz Par Sela, druge čete Košta Pantić iz Boljanića i treće čete Mujko Đulović iz Pasaca. Bataljon je krstario od Živinica do Bišine. Otkrio je i razbio veću skupinu četnika koja se namjeravala prebaciti prema Ozrenu, razbio zelenokadrovce kojima je bilo sjedište u selu Hrvatima a koji su se namjeravali probiti prema Gračanici i Doboju.[13]

Druga Jugoslavija[uredi VE | uredi]

U socijalizmu je postojalo naselje Živinice Tvornica koje je preimenovano u Živinice.[14]

Godine 1969. osnovana je župa sv. Ivana Krstitelja odvajanjem pojedinih naselja od župe Morančani. Kad je osnovana župa, nije imala crkvu, nego samo tu kapelicu. Namjeravalo se novu župu posvetiti sv. Ivanu Vianneyu, ali prevladalo je da bude sv. Ivan Krstitelj. Župa Živinice pokriva područje samog grada Živinica, Barice, Lug, okolna naselja/sela, te Banoviće, Đurđevik, Kladanj i Stupare.[2]

1981. su naselju Živinicama pridružene Donje Živinice (bivše Živinice Hrvatske).[14] Živinice su do 1985. nosile ime Živinice, a onda im je ime promijenjeno u Živinice Grad.[14] Iste je godine izdvojen dio naselja koji je s naseljem Baricama spojen u novo naselje Živinice Donje.[14]

Trebalo je skoro 20 godina da bi župa dobila pravi sakralni objekt. Jedino su imali kapelicu koju su sagradila braća Tadić. Mise su služene u dvorani današnjeg župnog ureda i kapelici sv. Ante Padovanskog. Župnici su godinama pokušavali započeti gradnju crkve, pišući molbe i Titu osobno. Gradnja vjerskog objekta dopuštena je tek nakon Titove smrti i kad su popustile režimske stiske i titoističke paranoje sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća. Ni tad nisu dobili mjesto kako treba. Crkva je sagrađena na nekadašnjem močvarnom području. Moralo se nasipati materijal da se uopće moglo graditi. Crkvi nije bilo dopušteno sagraditi toran zbog blizine zračne luke, ali naknadnim molbama i dozvolama to je omogućeno.[2] Iz daljine crkva izgledom podsjeća na džamiju.

Komunistički ateistički sustav ostavio je traga na tuzlanski kraj, čija većina župa i danas ima prosjek od samo 15 posto dolazaka u crkvu, a preostali vjernici 'šaraju' i dolaze samo za vrijeme većih blagdana. Živinička župa danas ima župski zbor od samih početaka, no broj članova varira.[2]

Osamostaljenje BiH i agresija[uredi VE | uredi]

U Živinicama su ratne 1991. i početkom 1992. većina Muslimana "mirno spavala", misleći da im Srbi neće nauditi. Hrvati iz Živinica su kao svi Hrvati u Bosni i Hercegovini bili svjesni stvarne situacije. Znali su da je napad JNA sve izvjesniji te su Hrvati prvi pripremili oružani otpor radi obrane BiH. Tako su 1992. osnovali prvu oružanu formaciju u sjeveroistočnoj Bosni - bojnu HVO "Živinički sokolovi". Svi su bili dragovoljci. Poslije su u Živinicama osnovane i neke muslimanske vojne formacije. Mnogo Muslimana borilo se u redovima živiničkog HVO i njih šest je dalo svoje živote. Svi imaju spomenik zajedno s ostalih 17 poginulih pripadnika bojne. [15] Grad nije bio na crti bojišta, ali je preživio nekoliko granatiranja.[2] Kroz Živiničke sokolove borilo se 500 vojnika. Cijeli je rat bojna prošla bez ijedne mrlje. Ratna 1993. pokazala je velikobošnjačko lice neiskrenog državnog vrha pod kontrolom Bošnjaka. Udar nezahvalnih Bošnjaka s leđa na hrvatske saveznike u srednjoj Bosni i u Hercegovini osjetio se i ovdje. Dobročiniteljstvo Hrvata sasvim je zaboravljeno. Odluka takozvanog Predsjedništva BiH iz 1993. bila je zapovijed svim jedinicama HVO u tuzlanskoj regiji da se „podčine Armiji BiH“. Svima koji bi odbili poručeno je da će biti tretirani kao paravojne postrojbe. Karakteriziranje hrvatskih branitelja Živinica kao nekakve paravojne formacije bila je poniženje za prve organizatore otpora, tim više što se tražilo od njih da se podčine vojsci koja je mlađa od njih, i ničim legalnija od HVO. Pristanak je nosio velike rizike, ubijanje s leđa sa strane suboraca kao u Mostaru. Drugi rizik bilo je izvjesno slanje u prve redove da budu topovsko meso i da tako što više izgine Hrvata. Da bi izbjegli potčinjenje, i dovođenje u situaciju masovnog izginuća, bojna je prešla u sastav 108. brigade Ravne Brčko i tako ostala u sastavu HVO. Dok je u Hercegovini i Središnjoj Bosni bjesnila agresija Bošnjaka na Hrvate, ovdje nije bilo sukoba. Nažalost bilo je napetosti u odnosima s Bošnjacima. Hrvate nitko nije dirao niti napadao, no svugdje se čulo poruke "zašto ne odselite, zar još niste otišli, idite u Hrvatsku" i slične. Zbog takvih neugodnosti neki su i otišli. Dodatnu neugodnost napravili su mudžahedini, poznati po zlodjelima nad Hrvatima u srednjoj Bosni i Hercegovini. Bili su posebno neugodni za vidjeti domicilnom hrvatskom stanovništvu. Ipak, mnogo se radilo na smirivanju situacije u to vrijeme i s predstavnicima Armije BiH i fra Petrom Matanovićem u Tuzli se dogovorilo da ne dođe do problema između Hrvata i Bošnjaka. Osjetljiva situacija posebno je nastala kada su došle izbjeglice iz istočne Bosne. Vlasti su donijele odluku o dodjeljivanju viška stambenog prostora izbjeglicama, što je domicilnim Hrvatima značilo potencijalno velike probleme: izbjeglice iz istočne Bosne teško su razlikovale Hrvate od Srba. Na nekoliko primjera gdje su pokušali nasilno izbaciti Hrvate iz svojih domova da bi sami uselili.[15]

Kad su pristigle grupice Armije BiH iz enklava Srebrenice, Bratunca i Žepe, počele su sprovoditi teror nad domaćim stanovništvom te isti fizički tući pred vlastitim domovoima i nanositi im teške tjelesne povrdem zatim ih istjerivati iz svojih domova. To su bili prvi napadi na Hrvate i Srbe u Živinicama. Nitko nikad nije odgovarao za te napade, niti za ubojstvo starice u Previlama kod Tuzle koju su napadači ubili tako što su je bacili u bunar, niti za likvidacije desetaka srpskih civila čija tijela su završila u Spreči u Živinicama.[16][17]

Srećom su stvari ostale pod kontrolom. Washingtonski sporazum nije mnogo pomogao. Veljače 1994. Armija BiH donijela je odluku o mobilizaciji. Planirali su unovačisti preostale Hrvata u Armiju BiH, jer više nije postojao HVO u Živinicama. Znajući što im se sprema, a da bi izbjegli scenarij kakav se prošle godine spremao Hrvatima, vojno sposobni Hrvati masovno su pobjegli u strane zemlje. Neki su pobjegli čak i na stranu VRS. Zbog straha od posljedica većina njih nikad se nije vratila u Živinice.[15]

Živinice poslije rata[uredi VE | uredi]

Kraj rata nije ništa donio bolji život Hrvatima. Nezahvalnost prema pokretačima otpora i obrane Živinica ostala je. Kao da je bio interes da Hrvati nestanu. Lokalne vlasti nisu izjednačile prava Hrvata s većinskim Bošnjacima niti su išta činile na tome. Niti jedan Hrvat nije zaposlen u lokalnim tijelima vlasti nema, a otkako je 2003. na vlasti SDP, čak niti jedan Hrvat nije uposlen. Ipak, 2001. Hrvati su u općinskom vijeću dobili predstavnika. Unatoč svim neugodnostima hrvatska zajednica Živinica ima oko 2000 stanovnika, što je nažalost pola od predratnih 4000. Nadu u bolju budućnost nudi činjenica da nema međuetničkih problema.[15]

Na nesreću skupine vođene mržnjom kvare odnose. Nakon rata zabilježeni su brojni napadi na hrvatske svetinje i obilježja i na Hrvate u Tuzlanskoj županiji Soli: premlaćivanje svećenika i pljačke crkve u više navrata. Nepoznati počinitelji istakli su islamističke zastave pod Husinom, u Živinicama su napali hrvatske svatove i trgali hrvatsku zastavu, paljenje štale u Dubravama gdje je izgorjela krava i sto bala sijena, oružani napad s traktorima i automatskim puškama u Petrovićima na Dubravama sa strane pljačkaša ugljena uz povike "Allahu ekber" "selite se ustaše", isticanje crne islamističke zastave u Morančanima pred Katoličkom crkvom. 1. srpnja 2017. nepoznati su vandali nasrnuli na sveto mjesto živiničkih Hrvata, na spomen park HVO Živinički sokolovi u hrvatskom selu Lugu. Polupali su reflektore, stakla na obližnjoj kući, svijećnjake, svijeće pobacali, kantu s otpadom istresli na spomenik i napravili drugu materijalnu štetu.[17]

U Živinicama se kod svih naroda osjeća osjeti manjak mladeži. Starije stanovništvo muči se u besparici dok mladi odlaze trbuhom za kruhom u inozemstvo.[2]

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

U Živinicama je bila metaloprerađivačka (čelične konstrukcije, kontejneri), drvna industrija (pokućstvo), proizvodnja samoljepivih traka, madraca. [1] Osobito se isticao predratni gigant, tvornica namještaja Konjuh.[2] Radnih mjesta danas je vrlo malo. Gospodarstvo je u ratu i poslije uništeno i to namjerno. Pogotovu se to odnosi na rudnike i tvornicu namještaja Konjuh, u kojoj je bilo zaposleno 4000 radnika, a danas nema ni 300. Mnogi su bivši direktori pokrenuli privatne tvornice namještaja oko Živinica.[2]

U blizini su izvori mineralne i termalne vode (Toplica).[1]

Promet[uredi VE | uredi]

Živinice su postaja na željezničkoj pruzi Doboj–Tuzla–Zvornik (odvojak za Banoviće). Tuzlanska zračna luka Dubrave je oko 5 km istočno od Živinica.[1] Jugoistočno je športski aerodrom Ciljuge.

Kultura[uredi VE | uredi]

Kazalište.

Znamenitosti[uredi VE | uredi]

Znamenitosti:[2]

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Spomenici i znamenitosti[uredi VE | uredi]

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

  • Prva osnovna škola
  • Druga osnovna škola
  • Mješoviti Srednjoškolski centar
  • Gimnazija Živinice
  • OŠ Đurđevik
  • OŠ Dubrave
  • OŠ Višća
  • OŠ Šerići
  • OŠ G.Živinice
  • OŠ Bašigovci
  • OŠ Gračanica

Kultura[uredi VE | uredi]

  • KUD Živinice

Šport[uredi VE | uredi]

  • Rukometni klub Konjuh namještaj (Premijer liga BiH)
  • Ženski rukometni klub Živinice (Premijer liga BiH)
  • Nogometni klub Slaven (Prva liga FBiH)
  • Nogometni klub Priluk (Druga liga FBiH - sjever)
  • KK Živinice 78
  • KK Millennium

Izvor[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Hrvatska enciklopedija, LZ Miroslav Krleža Živinice (pristupljeno 22. rujna 2017.)
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 Novinarstvo!!! Spasi, sveti Ivo u Živinicama, spasi narod svoj 6. ožujka 2013. (pristupljeno 22. rujna 2017.)
  3. 3,0 3,1 Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
  4. 4,0 4,1 internet - izvor, "Popis po mjesnim zajednicama" - http://www.fzs.ba/wp-content/uploads/2016/06/nacion-po-mjesnim.pdf
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 Hrvatska enciklopedija Tuzla (pristupljeno 22. studenoga 2016.)
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 Hrvatska enciklopedija Soli (pristupljeno 22. studenoga 2016.)
  7. 7,0 7,1 (boš.) Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Odluka o proglašenju povijesnog područja nekropole sa stećcima u Starim kućama, Donje Breške, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, 26. listopada 2010. (pristupljeno 22. studenoga 2016.)
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 Pavo Živković, Marija Brandić (May 2007). "Usora i Soli u prva dva stoljeća turske prevlasti". Povijesni zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno nasljeđe 1: 58–59. Preuzeto 22. studenoga 2016..
  9. (srp.) Facebook - Tuzla - grad i ljudi, 31. listopada 2011. (pristupljeno 6. lipnja 2017.)/ Risto Jeremić: O porijeklu stanovništva tuzlanske oblasti
  10. (boš.) Front Slobode Haris Šahović: "Uči da bi volio"(7): Gašenje RSK "Sloboda" od strane fašista 1941. godine 8. rujna 2015. (pristupljeno 3. lipnja 2017.)
  11. Gračanički glasnik Edin Šaković: O prvom ulasku partizana u Gračanicu (31. augusta 1943.), Gračanički glasnik br. 36, studeni 2013., godina XVIII, str. 88-89 (pristupljeno 16. srpnja 2017.)
  12. Franz Schraml: Kriegsschauplatz Kroetien, Kurt Vowinckel Verlag, Neckargemünd 1962, poglavlje: Die Kämpfe im Raum von Tuzla, str. 53-68
  13. Znaci.net Gl. i odg. urednik Dževad Pašić. 18. hrvatska istočnobosanska narodnooslobodilačka udarna brigada, Stjepan Marić: U Živiničkom bataljonu, str. 486-7, Tuzla, 1988. (pristupljeno 21. rujna 2017.)
  14. 14,0 14,1 14,2 14,3 Promjene u sastavu i nazivima naselja za razdoblje 1948. - 1990.
  15. 15,0 15,1 15,2 15,3 Dnevnik.ba Tvrtko Milović: Hrvati Živinica – 25 godina organiziranog opstanka, 19. ožujka 2017. (pristupljeno 22. rujna 2017.)
  16. Direktno.hr mpd: LUG I ŽIVINICE Nepoznati vandali nasrnuli su na 'sveto mjesto' Hrvata 3. srpnja 2017. (pristupljeno 22. rujna 2017.)
  17. 17,0 17,1 Bljesak.info R.I: Vandali oskvrnuli spomenik hrvatskim žrtvama kod Živinica 2. srpnja 2017. (pristupljeno 22. rujna 2017.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]